Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3108/07 (S. A.)
Odluka donesena 11. 02. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prekršajni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3108/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 02. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. februara 2010. godine, u predmetu broj AP 3108/07, rješavajući apelaciju Sretka Antića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sretka Antića podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Doboju broj 013-0-Pžp-07-000 276 od 15. oktobra 2007. godine i rješenja Osnovnog suda u Tesliću broj P-
782/06 od 20. juna 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Sretko Antić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Teslića, podnio je 16. novembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-Pžp-07-000 276 od 15. oktobra 2007. godine i rješenja Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-782/06 od 20. juna 2007. godine.
2. Policijska stanica za bezbjednost saobraćaja Doboj podnijela je Osnovnom sudu 24. maja 2006. godine zahtjev broj 11-01/4-1365/06 za pokretanje prekršajnog postupka protiv apelanta zbog prekršaja pobliže opisanog u zahtjevu.
3. Rješenjem Osnovnog suda broj P-782/06 od 20. juna 2007. godine, koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda broj 013-0-Pžp-07-000 276 od 15. oktobra 2007. godine, apelant je oglašen krivim što je 20. maja 2006. godine u 21,35 časova, na magistralnom putu M-4 Kotor Varoš-Teslić, u mjestu Barić, opština Teslić, upravljao svojim putničkim automobilom marke Golf II, registarskog broja 633-J-132, pod dejstvom alkohola u iznosu od 1,86 promila, a što je utvrđeno pomoću alkometra marke „Intoksimetar“, čime je postupio protivno odredbi člana 174. stav 2. Zakona o osnovima bezbjednosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 6/06; u daljnjem tekstu: ZOOBS) i time počinio prekršaj iz člana 235. stav 1. tačka 26. navedenog zakona. U smislu naprijed navedenog počinjenog prekršaja, ovaj sud je kaznio apelanta novčanom kaznom u iznosu od 200,00 KM, izricanjem zaštitne mjere zabrane upravljanja motornim vozilima „B“ kategorije u trajanju od tri mjeseca koju će izvršiti nadležni organ unutrašnjih poslova po pravosnažnosti rješenja, te određivanjem 2 kaznena boda. Također, apelant je obavezan da, na ime troškova prekršajnog postupka, plati paušalni iznos od 40,00 KM.
4. U obrazloženju je Osnovni sud naveo da je, na osnovu apelantovog priznanja i sadržaja zapisnika o ispitivanju alkoholisanosti koji je apelant potpisao bez primjedbi, a kojim se potvrđuje dato priznanje, ovaj sud našao nespornim da su se u radnjama apelanta ostvarila sva obilježja prekršaja iz člana 235. stav l. tačka 26. ZOOBS, te da su neosnovani apelantovi navodi u pogledu utvrđenog procenta alkoholisanosti, jer su takvi navodi uopšteni i proizvoljni. S tim u vezi, ovaj sud je istakao da je alkometar zakonsko dokazno sredstvo, a isti je kritične prilike posjedovao uvjerenje o ispravnosti, te da rezultat ispitivanja alkoholisanosti nije osporen niti jednim određenim dokazom, kao i da se procenat alkohola ne može vezivati za količinu i vrstu konzumiranog alkoholnog pića, jer isti zavisi od niza objektivnih okolnosti koji se tiču stanja organizma ispitanika u vrijeme ispitivanja alkoholisanosti kao i u periodu od samog trenutka konzumiranja alkohola do trenutka alkotestiranja. Ovaj sud je zaključio da je apelant bio svjestan svih obilježja prekršaja i konzumirao alkohol, a znao je da će upravljati u saobraćaju vozilom, iz čega proizlazi da je apelant u odnosu na prekršaj za koji je oglašen krivim postupao sa direktnim umišljajem. Osnovni sud je istakao da nije našao nijednu okolnost koja bi isključila prekršajnu odgovornost apelanta, te ga je oglasio krivim za učinjeni prekršaj. Također, u obrazloženju je navedeno da je ovaj sud na apelanta primijenio ZOOBS kao blaži zakon, kao i da je ovaj sud prilikom odmjeravanja novčane kazne, shodno članu 29. Zakona o prekršajima („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 12/94; u daljnjem tekstu: ZOP), uzeo u obzir sve okolnosti koje utiču na visinu kazne. Od olakšavajućih okolnosti sud je uzeo u obzir apelantovo priznanje prekršaja, činjenicu da apelant nije prekršajno kažnjavan, dok je od otežavajućih okolnosti sud uzeo u obzir, količinu alkohola u organizmu apelanta kao i visok stepen prekršajne odgovornosti apelanta i izrekao kaznu u uvjerenju da će se istom ostvariti svrha kažnjavanja predviđena u članom 3. ZOP-a.
5. U obrazloženju drugostepenog rješenja, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravu u pogledu utvrđivanja odgovornosti apelanta za počinjeni prekršaj, te da apelenatov žalbeni prigovor da je zbog neispravnosti aparata za mjerenje nepravilno utvrđena količina alkohola u krvi kod apelanta ne dovodi u pitanje pravilnost pobijanog prvostepenog rješenja, jer se prema odredbi člana 61. ZOP-a rješenje o prekršaju ne može pobijati pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Nadalje, ovaj sud je naveo da je neosnovan apelantov prigovor da je prvostepeni sud povrijedio materijalni propis o prekršajima, jer je primijenio kao blaži zakon ZOOBS, a trebao je primijeniti Zakon o osnovama bezbjednosti saobraćaja, navodeći da je prema ranijem zakonu za ovaj prekršaj pored novčane kazne bila propisana i kazna zatvora u trajanju od 60 dana, a kao zaštitna mjera zabrana upravljanja motornim vozilima od tri mjeseca do jedne godine. Na kraju, ovaj sud je zaključio da je neosnovan apelantov prigovor iz žalbe da je u odnosu na predmetni prekršaj nastupila zastarjelost vođenja prekršajnog postupka, jer iz sadržaja spisa proizlazi da da je prvostepeni sud od učinjenog prekršaja 20. maja 2006. godine, pa do donošenja prvostepenog rješenja o prekršaju 20. juna 2007. godine preduzimao procesne radnje gonjenja učinioca prekršaja, kojima je prekidao tok zastarjelosti i to donošenjem rješenja o pokretanju prekršajnog postupka od 1. marta 2007. godine i ispitivanjem apelanta 20. juna 2007. godine. Imajući u vidu naprijed navedeno, Okružni sud je na osnovu člana 67. ZOP-a odlučio kao u izreci rješenja.
6. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je istakao da su osporene odluke nezakonite, jer su zasnovane na pogrešnim dokazima, odnosno rezultatu neispravnog instrumenta za mjerenje količine alkohola u krvi-alkometra.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Shodno svojoj ranijoj praksi Ustavni sud zaključuje da je član 6. Evropske konvencije primjenjiv u konkretnom slučaju, s obzirom da se radilo o postupku u kojem se odlučivalo o apelantovoj 'krivičnoj optužbi' u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2468/05 od 21. decembra 2006. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 38/07).
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kada se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. Apelant, u suštini, smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su redovni sudovi u prekršajnom postupku proizvoljno primijenili materijalno pravo. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, osim u slučajevima u kojima su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te krše li odluke redovnih sudova ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine). Također, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, odnosno u konkretnom slučaju zadatak Ustavnog suda je da ispita je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).
11. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih odluka ne ostavljaju utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, već sadrže jasne i konzistentne razloge kako u pogledu činjeničnog utvrđenja, tako i u odnosu na primjenu materijalnog i procesnog zakona. Stoga, imajući u vidu stav naveden u tački 11. (ibid., Pronina, stav 4.), Ustavni sud u konkretnom slučaju neće ulaziti u ispitivanje načina na koji su redovni sudovi primijenili materijalno-pravne propise i stoga, u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima “opravdan zahtjev” koji pokreće pitanja iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović