Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3164/07 (ZDP «Rudnik i termoelektrana» Gacko)

Odluka donesena 11. 02. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3164/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 02. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. februara 2010. godine, u predmetu broj AP 3164/07, rješavajući apelaciju ZDP «Rudnik i termoelektrana» Gacko, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija ZDP «Rudnik i termoelektrana» Gacko podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-518/05 od 16. oktobra 2007. godine, presude Okružnog suda u Trebinju broj Gž. 181/04 od 7. aprila 2005. godine i presude Osnovnog suda u Nevesinju broj P: 363/01 od 26. septembra 2003. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. ZDP «Rudnik i termoelektrana» Gacko (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Nebojša Rudan, advokat iz Trebinja, podnio je 22. novembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-518/05 od 16. oktobra 2007. godine, presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž. 181/04 od 7. aprila 2005. godine i presude Osnovnog suda u Nevesinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P: 363/01 od 26. septembra 2003. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj P: 363/01 od 26. septembra 2003. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda broj Gž. 181/04 od 7. aprila 2005. godine, djelimično je usvojen tužbeni zahtjev S.K. (u daljnjem tekstu: tužitelj) i obavezan apelant da na ime naknade štete po osnovu umanjenja prihoda za 2001. godinu, na nekretninama tužitelja pobliže opisanim u dispozitivu presude, isplati tužitelju novčani iznos od 12.523,50 KM. Istom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja preko dosuđenog iznosa i obavezan apelant da tužitelju nadoknadi troškove postupka u iznosu od 1.015,00 KM.

3. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da je sud izveo dokaze čitanjem zemljišno knjižnih izvadaka broj 74., 504., 182., 464. i 527. K.O. Rudo Polje, izvršio uvid u posjedovni list broj

100. K.O. Gacko, stručno mišljenje Zavoda za ekologiju iz 2002. godine, izvještaj Instituta za bakar iz Bora, zahtjev Republičkog organa za imovinsko pravne poslove i zahtjev apelanta iz 2001. godine, saslušao tužitelja i vještaka, te pročitao nalaze i mišljenja vještaka građevinske i poljoprivredne struke.

4. Nakon izvođenja dokaza prvostepeni sud je utvrdio da je tužitelj vlasnik i posjednik nekretnina označenih u izreci presude na kojima uzgaja voće i poljoprivredne kulture, te da se u blizini navedenih nekretnina nalaze postrojenja apelanta koji obavlja opštekorisnu djelatnost (proizvodnja uglja i električne energije) za koju posjeduje dozvolu nadležnog organa. Sud je zaključio da je tužbeni zahtjev tužitelja djelimično osnovan utvrdivši na nesumnjiv način da je apelant, obavljajući svoju opštekorisnu dozvoljenu djelatnost, prouzrokovao štetu tužitelju koja se ogleda u umanjenom godišnjem prihodu na poljoprivrednim kulturama i voću koja prelazi normalne granice. Prema stanovištu prvostepenog suda proizilazi da je apelant isključivo odgovoran za štetu koja je nastala na nekretninama tužitelja, obzirom da se radi o štetnim imisijama nastalim djelatnošću apelanta odnosno mašina koje zagađuju životnu sredinu. Prvostepeni sud je u obrazloženju naveo član 156. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ”, br. 29/78, 39/85 i 57/89, “Službeni list RBiH”, br. 2/92 i 13/93 i “Službeni glasnik Republike Srpske” br. 17/93 do 3/96 u daljnjem tekstu: ZOO) kojim je propisano da ako šteta nastane u obavljanju opštekorisne djelatnosti za koju je dobijena dozvola nadležnog organa, može se zahtijevati samo naknada štete koja prelazi normalne granice. Dalje se navodi, da se pod štetom koja prelazi normalne granice podrazumijevaju takve štetne posljedice koje premašuju uobičajene granice, odnosno okvire koji su uobičajeni i tolerantni u savremenoj urbanoj sredini sa svim štetnim imisijama koje pojedinac mora da prihvati življenjem u takvoj sredini. Sud je svoju presudu zasnovao na nalazu i mišljenju vještaka poljoprivredne i voćarske struke Borisa Šipovca i Zorana Pudara, na osnovu kojih je utvrdio visinu i uzrok nastanka štete, s tim da je kod odlučivanja o uzroku nastanka štete sud pored nalaza vještaka uzeo u obzir i stručno mišljenje Zavoda za ekologiju Banjaluka o uticaju djelatnosti apelanta na životnu sredinu. Sud je naveo da je apelant prigovarao iskazima, nalazima i mišljenjima navedenih vještaka međutim apelant nije predložio novo vještačenje pa je sud visinu štete utvrdio na osnovu njihovih nalaza. Također, sud je prihvatio u cjelosti nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke Alekse Zelenovića, utvrdivši da tužitelj na građevinskim objektima ne trpi štetu od djelatnosti apelanta, te je odbio tužbeni zahtjev tužitelja preko dosuđenog iznosa.

5. Odlučujući o žalbama tužitelja i apelanta izjavljenim protiv prvostepene presude, Okružni sud je odbio žalbe i potvrdio prvostepenu presudu prihvativši činjenična utvrđenja i pravni zaključak prvostepenog suda. U obrazloženju drugostepene presude se navodi, da je prvostepeni sud dao valjane i jasne razloge koji se tiču odgovornosti apelanta, iz čega proizilazi da apelant odgovara po principu objektivne odgovornosti (član 173. ZOO) u vezi sa članom 5. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima i članom 156. stav 3. ZOO, te da navedene razloge u cjelosti prihvata i drugostepeni sud. Dalje se navodi da je uzročna veza između apelantovih radnji i nastale štete utvrđena na nesumnjiv način, a što proizilazi iz stručnog mišljenja Zavoda za ekologiju Banjaluka od 2002. godine, izvještaja o ispitivanju tla zemljišta Instituta za bakar iz Bora i zapisnika o štetama na prirodnim livadama na dijelu tzv. B krila Rudnika uglja od 19. jula 2002. godine, te je odbijen kao neosnovan prigovor apelanta o nedostatku kauzalne veze između djelatnosti apelanta i nastale štete. Štetne emisije koje dolaze od apelanta prelaze normalne granice i okvire koji su uobičajeni i tolerantni u savremenoj urbanoj sredini, jer je opšte poznata činjenica da je prilično velika zagađenost na području rudnika i TE Gacko te da mještani nastanjeni oko rudnika trpe štetu zbog prisustva pepela i jalovine koje nanosi vjetar. Na kraju, drugostepeni sud je odbio kao neosnovan prigovor apelanta koji se odnosio na visinu dosuđene naknade obrazloživši da na glavnoj raspravi ni jedna od stranaka nije prigovorila nalazima i mišljenjima vještaka poljoprivredne i voćarske struke.

6. Vrhovni sud je presudom broj Rev-518/05 od 16. oktobra 2007. godine odbio kao neosnovanu reviziju aplanta izjavljenu protiv presude Okružnog suda broj Gž. 181/04 od 7. aprila 2005. godine. U obrazloženju presude Vrhovnog suda se navodi, da je apelant izjavio reviziju protiv drugostepene presude zbog nepostojanja uzročnosti između njegove djelatnosti i eventualne štete, kao i zbog nepostojanja dokaza o postojanju povećane opasnosti od njegove djelatnosti (uslovi iz odredbe člana 156. stav 3. i člana 173. ZOO). Također, apelant je istakao da je netačna tvrdnja drugostepenog suda da se apelant složio sa nalazima vještaka.

7. U obrazloženju presude Vrhovni sud navodi, da su nižestepeni sudovi pravilno postupili kada su zaključili da su umanjeni prinosi u poljoprivrednoj proizvodnji tužitelja rezultat štetnog dejstva prouzrokovanog radom apelanta. Vrhovni sud se kao i nižestepeni sudovi u obrazloženju pozvao na član 156. stav 3. ZOO, istaknuvši da se za štetu nastalu od opštekorisne djelatnosti odgovara po pravilima objektivne odgovornosti. Dalje se navodi da se kod ovih šteta u pravilu teško dokazuje da je određeni izvor zagađenja prouzrokovao određenu štetu kod koje postoji mogućnost da je nastala iz nekih drugih izvora, te da je zbog navedenog sudska praksa odustala od zahtjeva strogog dokaza kauzalne veze između opštekorisne djelatnosti za koju je dobijena dozvola nadležnog organa i nastale štete, već se zadovoljava postojanjem visokog stepena vjerovatnoće. Vrhovni sud je na kraju zaključio, da su neutemeljeni prigovori apelanta da u konkretnom slučaju ne postoje dokazi o uzročnosti između štete koja je nastala za tužitelja i djelatnosti apelanta. Također, neutemeljen je i prigovor apelanta da nema dokaza o postojanju povećane opasnosti od djelatnosti apelanta, obzirom da zakonska pretpostavka uzročnosti postoji i po odredbi člana 173. ZOO, a imajući u vidu da je djelatnost apelanta po svojoj prirodi opasna. Vezano za prigovor apelanta da se nije složio sa nalazima vještaka, Vrhovni sud navodi da je tačna tvrdnja apelanta da se tokom prvostepenog postupka nije složio sa nalazom vještaka, obzirom da je u pripremnim podnescima stavljao primjedbe na nalaze vještaka. Dalje se navodi da je prvostepeni sud na ročištima održanim 12. i 27. augusta 2003. godine saslušao vještake u vezi sa primjedbama apelanta, te da je prema zapisnicima sa navedenih ročišta vidljivo da punomoćnici stranaka nisu prigovarali iskazima svjedoka, pa je Vrhovni sud zaključio da je neosnovan i ovaj prigovor apelanta.

8. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povreda prava na pravično suđenje se kako navodi, ogleda u nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i nepravilnoj primjeni materijalnih propisa. Apelant navodi da je prvostepeni sud trebao provesti odgovarajuće vještačenje od strane ovlaštene specijalizovane institucije, a ne svojevoljno zaključiti da postoji kauzalna veza između redovne djelatnosti apelanta i štete nastale na nekretninama tužitelja, te da takvo nezakonito postupanje nije sankcionisano od strane drugostepenog i Vrhovnog suda. U navodima apelacije apelant uglavnom ponavlja žalbene navode koje je isticao tokom sudskog postupka te traži od Ustavnog suda da ukine pobijane odluke i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovni postupak.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U odnosu na navode apelanta da povredu prava na pravično suđenje vidi u nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i nepravilnoj primjeni materijalnih propisa od strane redovnih sudova, Ustavni sud prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila , eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih odluka ne ostavljaju utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, već sadrže jasne i konzistentne razloge zbog kojih je obavezan apelant da na ime naknade štete isplati tužitelju dosuđeni novčani iznos i troškove postupka. Stoga, imajući u vidu navedeno, a naročito stav naveden ranije u ovoj odluci, da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. uz Evropsku konvenciju koje bi trebalo meritorno ispitati.

13. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović