Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3183/07 (I. L.)
Odluka donesena 11. 02. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 149
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 177
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3183/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 02. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. februara 2010. godine, u predmetu broj AP 3183/07, rješavajući apelaciju Ivana Lasića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ivana Lasića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 070-0-Rev-06-000845 od 25. septembra 2007. godine, presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu, broj Gž-333/05 od 14. oktobra 2005. godine i presude Općinskog suda u Ljubuškom, broj P-199/96 od 8. juna 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ivan Lasić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Zdenko Milas, advokat iz Ljubuškog, podnio je 23. novembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 070-0-Rev-06-000845 od 25. septembra 2007. godine, presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-333/05 od 14. oktobra 2005. godine i presude Općinskog suda u Ljubuškom (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-199/96 od 8. juna 2005. godine.
2. Presudom Općinskog suda, broj P-199/96 od 8. juna 2005. godine, koja je potvrđena u žalbenom postupku presudom Kantonalnog suda, broj Gž-333/05 od 14. oktobra 2005. godine i obavezan apelant da «Autoprevoz» d.d. putnički saobraćaj Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi) na ime troškova odgovora na žalbu isplati iznos od 545,00 KM, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi da apelantu na ime naknade nematerijalne štete isplati iznos od 18.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 15. jula 1996. godine pa do konačne isplate, na ime naknade za troškove liječenja iznos od 1.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 15. juna 1995. godine pa do konačne isplate, te troškovima parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom, sve u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja, te je obavezan apelant da tuženom na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 3.832,00 KM.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je utvrdio da se 15. juna 1995. godine dogodila saobraćajna nezgoda u mjestu Panjevina, općina Mostar, u kojoj je učestvovao autobus kojim je upravljao apelant, zaposlen kod tuženog kao vozač, kao i da je na autobusu pričinjena materijalna šteta i apelant zadobio tjelesne povrede. Općinski sud je utvrdio da je u ovoj saobraćajnoj nezgodi nesporno da je apelant pretrpio povredu na radu, da je ista povreda od opasne stvari, međutim, u skladu sa odredbom člana
177. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85 i 57/89 i «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94, u daljnjem tekstu: ZOO), tuženi se kao imalac stvari oslobodio odgovornosti, s obzirom da je dokazao da šteta potječe od nekog uzroka koji se nalazio izvan stvari (autobusa). Općinski sud je naveo da se tuženi kao imalac stvari oslobodio odgovornosti, jer je dokazao da je šteta nastala isključivom radnjom apelanta kao oštećenika, koju radnju tuženi nije mogao predvidjeti a čije posljedice nije mogao izbjeći ili otkloniti, s obzirom da se po ocjeni ovog suda radilo o subjektivnim okolnostima na strani vozača autobusa tj. apelanta.
4. Općinski sud je naveo da je u cijelosti prihvatio nalaz vještaka saobraćajno tehničke i mašinske struke, s obzirom da su isti dati u skladu sa pravilima struke, uz prihvatljivo obrazloženje, bliže precizirano u obrazloženju presude. Općinski sud je naveo da je u biti od relevantnih dokaza cijenio samo zapisnik policije, skicu lica mjesta, fotografije te nalaz vještaka saobraćajno tehničke struke, koje dokaze potkrepljuje izjava svjedoka Dragana Križanovića, policajca koji je izjavio da sve što je zatekao na licu mjesta da je unio u zapisnik, skicu i foto dokumentaciju koje dokaze je u cijelosti prihvatio u kontekstu prednjeg zaključka. Općinski sud je dalje naveo da i sam apelant kad je saslušan prvi put u svojstvu parnične stranke je izjavio da je autobus neposredno prije nezgode bio ispravan, te da je autobus dobio ubrzanje, a drugi put da su mu propale kočnice, pa takve apelantove izjave su kontradiktorne i neuvjerljive, da bi do nezgode došlo uslijed kvara na autobusu. Iz prednjih razloga Općinski sud apelantovu izjavu nije prihvatio, a ostali dokazi izjava koju su dali svjedoci je smatrao irelevantnim, jer navedeni svjedoci ne idu u prilog tvrdnjama apelanta niti tuženog, jer uopće nisu posvjedočili na one okolnosti na kojima se temeljio tužbeni zahtjev.
5. Općinski sud nije prihvatio prijedlog za provođenje novog saobraćajno tehničkog i mašinskog vještačenja, s obzirom da nisu bili utemeljeni apelantovi navodi da je dati nalaz nestručan i nerazumljiv, već suprotno, nalaz je dat u skladu sa pravilima struke i na adekvatan način. S obzirom da je odbijen apelantov tužbeni zahtjev, Općinski sud nije vršio ocjenu nalaza vještaka medicinske struke, jer za tim nije bilo potrebe, s obzirom da se tuženi oslobodio odgovornosti.
6. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da je prvostepeni sud pravilno cijenio sve provedene dokaze u toku postupka, pa je tako, s razlogom, utvrdio da za prometni udes, u kojem je apelant pretrpio štetu, nema krivnje na strani tuženog, jer je dokazano da šteta potječe od nekog uzroka koji se nalazio izvan stvari (autobusa), a taj je da je šteta nastala isključivom radnjom oštećenika – apelanta. Kantonalni sud je dalje naveo da je pravilno, za razliku od neosnovanih navoda žalbe, prvostepeni sud postupio kada je u toku postupka odbio apelantov prijedlog za određivanjem novog vještačenja, iz razloga što vještačenje obavlja jedan ili više vještaka za različite vrste vještačenja, kako to propisuje odredba člana 149. st. l i 2. Zakona o parničnom postupku («Službene novine FBiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06, u daljnjem tekstu: ZPP), pa nema mjesta, pa ni analognoj primjeni člana 155. ZPP-a, da se pored angažiranih vještaka, određuju drugi vještaci ili vještak. Kantonalni sud je istaknuo da prednja norma propisuje da će sud pozvati vještaka da svoj nalaz i mišljenje dopuni ili ispravi, ako su oni nejasni, nepotpuni ili proturječni, pa ako vještak po tom pozivu i nalogu ne postupi, odredit će se drugi vještak, uz prethodno očitovanje stranaka. U ovom slučaju, Kantonalni sud je naveo da prvostepeni sud nije našao, prilikom dostave nalaza i mišljenja, da su ti nalazi i mišljenja nepotpuni i nerazumljivi, te stoga nije imao razloga pozivati ih da svoj nalaz i mišljenje dopune, da su nalaz i mišljenje iznijeli na glavnoj raspravi, sukladno pravilima nauke i vještine, te razložno, logično i objektivno odgovorili na sva pitanja postavljena od stranaka. Kantonalni sud je dalje naveo da se nije upuštao u konzultativni nalaz i mišljenje vještaka Ive Filipovića kojeg je apelant priložio uz žalbu i istaknuo da se ima smatrati sastavnim dijelom žalbe, stoga što je sadržaj žalbe vrlo jasno i precizno propisan odredbom člana 205. ZPP-a, pa se sadržajem žalbe ne mogu smatrati i „aneksi" priloženi uz žalbu.
7. Presudom Vrhovnog suda, broj 070-0-Rev-06-000845 od 25. septembra 2007. godine, odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv presude Kantonalnog suda. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ocijenio da apelantovi prigovori koji se odnose na pogrešnu primjenu materijalnog prava nisu osnovani. Vrhovni sud je naveo da se u konkretnom slučaju nije mogla primijeniti odredba člana 173. ZOO, koja propisuje odgovornost za štetu od opasne stvari ili opasne djelatnosti, budući da je u postupku dokazano da šteta nije nastala zbog nedostataka na vozilu kao opasnoj stvari, pa se tuženi kao imalac te stvari oslobađa od odgovornosti po članu 177. ZOO-a, te da je utvrđeno da je uzrok štete apelantova radnja kao vozača koja nije bila u vezi sa vozilom kao stvari, a koju radnju tužena nije mogla predvidjeti, niti izbjeći ili otkloniti.
8. U pogledu prigovora koji se odnose na povrede postupka, a u vezi sa podneskom kojeg je dostavio apelant uz žalbu, Vrhovni sud je ocijenio da je pravilno odlučeno od strane drugostepenog suda kada isti nije prihvaćen kao sastavni dio žalbe. Naime, Vrhovni sud je naveo da nalaz vještaka Filipovića koji je priložen uz apelantovu žalbu nije mogao biti tretiran kao nalaz vještaka, jer navedeno lice nije bilo vještak u konkretnom predmetu. Vrhovni sud je dalje naveo da je apelant bio upoznat sa odlukom suda o određenim vještacima u predmetnom postupku, pa kako je po članu 149. stav 1. ZPP-a bilo moguće odrediti samo jednog vještaka za određenu oblast, to je sve nejasnoće oko nalaza apelant morao razjasniti na glavnoj raspravi sa tim vještakom. Vrhovni sud je istaknuo da priloženi nalaz drugog lica koje nije bilo određeni vještak u predmetnom postupku je privatna isprava koju je apelant priložio kao novi dokaz, međutim, prema odredbi člana 207. stav 1. ZPP-a novi dokazi mogu biti predloženi u žalbi samo pod određenim uslovima koje apelant u žalbi nije dokazao. Vrhovni sud je stoga smatrao da ovaj dokaz nije mogao biti cijenjen u postupku po žalbi jer apelant nije dokazao da taj dokaz bez svoje krivnje nije mogao iznijeti odnosno predložiti do zaključenja glavne rasprave, te stoga se ovaj apelantov podnesak priložen uz žalbu nije mogao prihvatiti kao novi dokaz, a naročito ne kao novi nalaz vještaka, pa drugostepeni sud nije učinio povredu postupka kada je odluku donio u vijeću, a ne na raspravi pred drugostepenim sudom.
9. Apelant se žali da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravično saslušanje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant se žali na vještačenje provedeno u postupku, kao i činjenicu da sudovi nisu prihvatili apelantov prijedlog za novo vještačenje u postupku, niti nalaz i mišljenje vještaka koji je apelant priložio uz žalbu. Apelant smatra da su sudovi morali primijeniti odredbe člana 173. ZOO. Apelant se takođe žali da mu je bilo onemogućeno raspravljanje pred nižestepenim sudovima, te da nižestepeni sudovi nisu uopće raspravljali o navodima i razlozima žalbe.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: „Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“
11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim u slučajevima u kojima su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te krše li odluke redovnih sudova ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine). Također, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, odnosno u konkretnom slučaju zadatak Ustavnog suda je da ispita je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).
13. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant osim istovjetnih navoda koje je isticao tokom sudskog postupka, u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Naime, redovni sudovi su utvrdili da je apelant, kao oštećenik, isključivi krivac za saobraćajnu nezgodu i da se tuženi oslobađa odgovornosti za štetu u smislu člana 177. ZOO. Takođe, u pogledu apelantovih žalbenih navoda u vezi provedenog vještačenja, u okolnosti da je sud prihvatio nalaz vještaka, te isti cijenio u vezi sa ostalim provedenim dokazima, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost budući da je članom 8. ZPP propisano da sud na osnovu slobodne ocjene dokaza odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane. Takođe, Kantonalni i Vrhovni sud su dali podrobno obrazloženje zbog čega nisu mogli prihvatiti nalaz vještaka koji je apelant priložio uz žalbu, a koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. S obzirom da su redovni sudovi svoje odluke zasnovali na relevantnim odredbama člana ZOO i ZPP-a, a pri čemu su u obrazloženju osporenih odluka dali jasne, razumne i logične razloge za takve odluke, Ustavni sud nije pronašao ništa što ukazuje na da su redovni sudovi u apelantovom slučaju proizvoljno primijenili materijalno pravo.
14. Stoga, imajući u vidu da se apelant isključivo žali na utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog i procesnog prava i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović