Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3370/07 (M. V.)
Odluka donesena 11. 02. 2010.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3370/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 02. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i suci Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. februara 2010. godine, u predmetu broj AP-3370/07, rješavajući apelaciju Mirka Vice, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirka Vice podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-000537 od 28. augusta 2007. godine, presude Kantonalnog suda Mostar broj Gž-1182/05 od 19. januara 2006. godine i presude Općinskog suda Konjic broj: P-180/03 od 1. jula 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mirko Vico (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupaju Branislav Kolovrat i Davor Šilić advokati iz Mostara, podnio je 12. decembra 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-000537 od 28. augusta 2007. godine, presude Kantonalnog suda Mostar (u daljnjem tekstu. Kantonalni sud) broj Gž-1182/05 od 19. januara 2006. godine i presude Općinskog suda Konjic (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj: P-180/03 od 1. jula 2005. godine.
2. Apelant je podnio tužbu Općinskom sudu protiv «Konjic stan» Konjic (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i «Konfenkcije» Konjic (u daljnjem tekstu: drugotuženi), radi ispunjenja i utvrđenja prava vlasništva. Apelant je u tužbi naveo da je 14. februara 1992. godine, sklopio ugovor o kupoprodaji stana koji se nalazi u Konjicu, Orašje II, L-6 stan broj 5 (u daljnjem tekstu: predmetni stan) sa prednikom prvotuženog SIZ stanovanja Konjic. Po zaključenju ugovora apelant je uplatio iznos od 1.801.681,20 YU dinara što je tada činilo 60% akontacije vrijednosti stana. Apelant je također naveo da je zgrada završena nakon rata donacijom Međunarodnih organizacija, da je prvotuženi potraživao doplatu u iznosu od 46.623,00 KM pa nakon što je apelant odbio da plati bespravno je ustupio predmetni stan na raspolaganje drugotuženom. Konačno preciziranim tužbenim zahtjevom apelant je predložio da Općinski sud donese presudu kojom će utvrditi da nije pravno valjana dodjela prava raspolaganja na predmetnom stanu prvotuženog drugotuženom, potom da se utvrdi da je apelant trebao doplatiti iznos od 5.096,00 KM i da je prvotuženi dužan izdati valjanu ispravu kojom će se apelant uknjižiti u zemljišne knjige kao etažni vlasnik. Apelant je također postavio alternativni tužbeni zahtjev kojim traži da prvotuženi isplati apelantu uplaćenih 60% vrijednosti stana u iznosu koji će utvrditi vještak građevinske struke sa zakonskom zateznom kamatom od 9. marta 1992. godine.
3. Presudom Općinskog suda broj: P-180/03 od 1. jula 2005. godine, odbačena je tužba apelanta u dijelu kojim je tražio da se utvrdi da nije pravno valjana dodjela prava raspolaganja na predmetnom stanu od strane prvotuženog drugotuženom. Dio tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio da se utvrdi da za predmetni stan treba doplatiti iznos od 5.096,00 KM i da je prvotužena dužna izdati valjanu ispravu kojom će se apelant uknjižiti kao etažni vlasnik ili će istu zamijeniti pravomoćna presuda, je odbijen. Općinski sud je obavezao prvotuženog da apelantu isplati iznos od 21.196,00 KM na ime uplaćenih 60% akontativne vrijednosti stana sa zakonskom zateznom kamatom počev od 16. aprila 2004. godine, kao dana podnošenja tužbe pa do isplate. Sa viškom tužbenog zahtjeva apelant je odbijen. Tuženi su obavezani nadoknaditi apelantu troškove postupka u iznosu od 2.879,00 KM.
4. U obrazloženju presude Općinski sud je istakao da je pravomoćnom presudom tog suda broj Ps-16/01 od 6. maja 2002. godine, utvrđeno pravo raspolaganja na predmetnom stanu u korist drugotuženog na osnovu Ugovora kojeg su zaključile prvotuženi i drugotuženi. Općinski sud je naveo da apelant u ovom postupku ne može tražiti da se utvrdi da nije pravno valjana dodjela raspolaganja predmetnog stana između prvotuženog i drugotuženog, budući da se radi o već utvrđenom pravu raspolaganja odnosno o presuđenoj stvari, pa je ovaj dio tužbenog zahtjeva odbacio. Kako je na predmetnom stanu utvrđeno sudskom odlukom pravo raspolaganja drugotuženog, Općinski sud je istakao da ne može naložiti prvotuženom da izda valjanu ispravu kojom će se apelant uknjižiti u zemljišnim knjigama kao etažni vlasnik jer prvotuženi nema pravo raspolaganja nad predmetnim stanom, te je u ovom dijelu odbio tužbeni zahtjev.
5. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio da prvotuženi isplati apelantu uplaćenih 60% vrijednosti predmetnog stana, Općinski sud je istakao da je nesporno da je apelant ispunio svoju obavezu i platio 60% akontativne vrijednosti stana u iznosu od 1.801.681,20 YU dinara a što je i dokazao uplatnicama od 9. i 14. marta 1992. godine. Također je nesporno da apelant nije mogao uplatiti i preostali akontativni dio vrijednosti stana iz razloga što je na području cijele Bosne i Hercegovine proglašeno ratno stanje 6. aprila 1992. godine. Općinski sud je naveo da je prvotuženi u postupku isticao da je voljan isplatiti uplaćeni iznos tužitelju a takva izjava u skladu sa članom 387. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 2/92, 13/93 i 13/94, te Službene novine Federacije BiH», broj 29/03, u daljnjem tekstu: ZOO) predstavlja priznanje duga pa je prigovor zastare potraživanja koji je istakao neosnovan. Općinski sud je istakao da u skladu sa članom 132. stav 2. ZOO, a s obzirom da je apelant djelimično izvršio ugovor ima pravo da mu se vrati ono što je dao. Kod takvog utvrđenja i s obzirom da je apelant ulaganja vršio 1992. godine u YU dinarima a nakon toga je došlo do društvenih promjena kao i promjena zakonskog sredstva plaćanja i kada je prvotuženi u računu broj 99/97 koji je ispostavio apelantu 10. septembra 1997. godine (nakon Uredbe o novcu kada je vrijednost DEM u odnosu na KM bila 1:1) naveo iznos uloženih sredstava apelanta u visini od 21.196,00 KM, Općinski sud je obavezao prvotuženog da apelantu isplati iznos od 21.196,00 KM dok ga je sa viškom tužbenog zahtjeva odbio. S obzirom da se apelant nije obraćao prvotuženom za povrat novčanih sredstava Općinski sud je zaključio da prvotuženi nije nesavjesna strana od dana sticanja novčanih sredstava, pa apelantu pripada pravo na zakonsku kamatu na dosuđeni iznos počev od dana podnošenja tužbe pa do isplate u skladu sa članom 277. stav 1. ZOO.
6. Odlučujući o žalbama koje su protiv presude Općinskog suda broj P-180/03 od 1. jula 2005. godine, izjavili apelant i prvotuženi, Kantonalni sud je presudom broj Gž-1182/05 od 19. januara 2006. godine, žalbu prvotuženog uvažio, pobijanu presudu preinačio u stavu I, III i V izreke i odbio tužbeni zahtjev u dijelu kojim je traženo da se utvrdi da nije pravno valjana dodjela prava raspolaganja na predmetnom stanu od strane prvotuženog drugotuženom. Nadalje prvotuženi je obavezan da isplati apelantu iznos od 0,1802 KM na ime 60% akontativne vrijednosti stana sa zakonskom zateznom kamatom od 9. marta 1992. godine, kao dana uplate pa do isplate uz naknadu troškova postupka u iznosu od 200,00 KM. Žalba apelanta je odbijena kao neosnovana i pobijana presuda potvrđena u preostalom dijelu ( stav II i IV izreke).
7. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da u ovom postupku nije sporno da su apelant i pravni prednik prvotuženog 12. februara 1992. godine, zaključili ugovor o udruživanju sredstava za izgradnju stambene zgrade te da je apelant postupajući po odredbama Ugovora uplatio 60% akontativne vrijednosti stana kao i da navedeni stan nije bio završen do početka rata. Također je nesporno i to da je prvotuženi, nakon rata, pozivao apelanta da izvrši doplatu do punog iznosa cijene stana kako bi se ugovor mogao u potpunosti realizirati, što apelant nije prihvatio jer se nije slagao sa iznosom koji je prvotuženi utvrdio. Postupajući na navedeni način, naveo je dalje Kantonalni sud, prvotuženi je pozvao tužitelja da ispuni ugovor u naknadnom roku, pa se može smatrati da je odbijanjem apelanta da naknadnom doplatom održi ugovor na snazi, došlo do raskida ugovora shodno čl. 124. i 126. ZOO.
8. Kantonalni sud je naveo da su parnične stranke kontaktirale u vezi sa naknadnim ispunjenjem ugovora u 1997 godini te je krajnji rok za podnošenje tužbe istekao krajem 2002. godine a tužba je podnesena 14. aprila 2003. godine, pa je zaključio da prigovor zastarjelosti, koji je istakao prvotuženi nije pravilno raspravljen. Naime, istakao je Kantonalni sud, prvotuženi je na ročištu 8. juna 2005. godine, priznao da je dužan vratiti ono što je primio po osnovu ranije uplate ali u iznosu koji se dobije nakon izvršene konverzije i denominacije tadašnjih YU dinara u KM a što je i urađeno u toku postupka od strane vještaka finansijske struke i što iznosi 0,1802 KM. Kantonalni sud je zaključio da ovo priznanje duga trebalo uvažiti u smislu člana 366. stav 1. ZOO samo u odnosu na naznačeni iznos pravilnom primjenom člana 394. ZOO (načelo monetarnog nominalizma) a ne u odnosu na iznos od 21.196,00 KM. Također, istakao je Kantonalni sud, prema odredbi člana 132. stav 5. ZOO strana koja vraća novac dužna je platiti i zateznu kamatu od dana kada je isplatu primila.
9. U odnosu na stav I prvostepene presude kojom je odbačen tužbeni zahtjev za utvrđenje da nije pravno valjana dodjela prava raspolaganja na predmetnom stanu od strane prvotuženog drugotuženom, Kantonalni sud je naveo da apelant u toku postupka nije dokazao osnovanost tog dijela tužbenog zahtjeva te je taj dio tužbenog zahtjeva trebalo odbiti a ne odbaciti pa je u tom dijelu presuda preinačena. Na kraju je Kantonalni sud istakao da je neosnovan i dio tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio da se utvrdi da je u obavezi da doplati još 5.096,00 KM za predmetni stan pa da mu prvotuženi izda valjanu ispravu na osnovu koje će se moći uknjižiti kao vlasnik. Naime, Kantonalni sud je pojasnio da se ugovor smatra raskinutim 1997. godine a apelant nije u roku od 5 godina tražio da se riješi spor oko cijene stana a niti je prvotuženi priznao ovaj dio tužbenog zahtjeva da bi se smatralo da se odrekao zastarjelosti.
10. Protiv drugostepene presude apelant je izjavio reviziju koju je Vrhovni sud presudom broj 070-0-Rev-06-000537 od 28. augusta 2007. godine, odbio.
11. U obrazloženju revizijske presude je navedeno da su neosnovani prigovori da je počinjena povreda postupka kroz navode da je alternativni (pravilno: eventualni-podredni) zahtjev za povrat novca postavljen tek u slučaju da pravosnažno budu odbijeni ranije postavljeni zahtjevi. Naime, Vrhovni sud je istakao da su u konkretnom slučaju ti zahtjevi u stavu I (utvrđenje pravne nevaljanosti dodjele prava raspolaganja) i stavu II (utvrđenje da je apelant dužan platiti iznos od 5.096,00 KM na ime ostatka cijene predmetnog stana) pravomoćno odbijeni te je pravilno drugostepeni sud odlučio o postavljenim zahtjevima (tzv. eventualna ili supsidijarna kumulacija član 55. stav 4 ZPP).
12. U odnosu na prigovor o pogrešnoj primjeni materijalnog prava Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sudovi utvrdili da je apelant sa pravnim prednikom prvotuženog 12. februara 1992. godine, zaključio ugovor o udruživanju sredstava za izgradnju stambene jedinice u naselju Orašje II, da je uplatio 60% akontativne vrijednosti stana, da je članom 6. tog ugovora regulisano da ako kupac ne osigura plaćanje u skladu sa ugovorom, ugovorne strane su saglasne da ugovor nije ni zaključen i nije ga potrebno pismeno otkazivati, te je pravilan zaključak drugostepenog suda da je u smislu čl. 124. i 126. ZOO došlo do raskida ugovora zbog neispunjenja. Apelant je dobio fakturu 1997. godine za doplatu ostatka cijene stana po kojoj nije postupio, a vještačenjem po vještaku finansijske struke utvrđeno je da uplaćeni iznos u YU dinarima iznosi 0,1802 KM i da je prvotuženi na predmetnom stanu prenio pravo raspolaganja na drugotuženog temeljem sporazuma o zamjeni lokacija od 19. marta 1998. godine. Kod tako utvrđenih činjenica za koje je vezan, Vrhovni sud je zaključio da je drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo i odlučio kao u dispozitivu te presude. Vrhovni sud je također naveo da su neosnovani navodi apelanta da je u pobijanoj odluci pogrešno ocijenjen prigovor zastare potraživanja. Naime kod utvrđenih činjenica da su stranke kontaktirale 1997. godine u vezi sa ispunjenjem ugovora a da je tužba podnesena 16. aprila 2003. godine, Vrhovni sud je zaključio da je protekao opći zastarni rok od pet godina (član 371 ZOO) pa je pravilno izveden zaključak da je nastupila zastara u odnosu na iznos od 21.196,00 KM. Međutim, Vrhovni sud je istakao da je u toku postupka prvotuženi priznao da je dužan vratiti ono što je primio po osnovu ranije uplate te se priznanje te zastarjele obaveze u smislu člana 366. stav 1. ZOO smatra kao odricanje od zastarjelosti. Prema članu 387. stav 1. ZOO zastarjelost se prekida kada dužnik prizna dug pa je Vrhovni sud istakao da je drugostepeni sud pravilno primijenio član 394. ZOO (načelo monetarnog nominalizma) i član 132. st. 1. i 2. ZOO kada je obavezao prvotuženog na isplatu iznosa od 0,1802 KM koji je utvrđene nakon izvršene konverzije i denominacije tadašnjih YU dinara u KM sa zateznom kamatom od 9. marta 1992. godine.
13. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini apelant se žali na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Po mišljenju apelanta redovni sudovi su proizvoljno i pravno neprihvatljivo protumačili sporni odnos i pogrešno utvrdili činjenicu da mu je prvotuženi uručio račun 1997. godine, prema kojem je trebao da doplati još 40.000 KM za cijenu stana a na te okolnosti prvotuženi nije ponudio niti jedan dokaz. Također je istakao da nije mogao doplatiti traženi iznos jer isti nije realno postavljen jer je vrijednost stana prema prvotuženom u 1997 godini iznosila 106.573,00 KM a što je «bez ikakve logike» jer se u to vrijeme u Konjicu za taj iznos moglo kupiti tri stana a objekt je nakon rata završen donacijom i prvotuženi nije imao nikakvih naknadnih ulaganja. Apelant je istakao da je naknadno potraživanje prvotuženog nerealno a što je potvrdio i nalaz vještaka građevinske struke koji je utvrdio da je tržišna vrijednost predmetnog stana u 1997. godini iznosila 63.445,47 KM. Apelant je naveo da poziv da ispuni svoju obavezu nije dobio na pravno valjan način a i novčani iznos nije realan te se na konkretan slučaj nije mogao primijeniti član 124. ZOO o raskidu ugovora zbog neispunjenja. Apelant smatra da su redovni sudovi počinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka jer su preuranili sa svojim odlukama i odlučili o alternativno postavljenom tužbenom zahtjevu a što su mogli tek u slučaju da bude pravosnažno odbijen sa prije postavljenim tužbenim zahtjevom. Predložio je da Ustavni sud usvoji apelaciju da ukine osporene odluke i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovni postupak.
14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
15. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
16. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, osim u slučajevima u kojima su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva,presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te krše li odluke redovnih sudova ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine). Također, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, odnosno u konkretnom slučaju zadatak Ustavnog suda je da ispita je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).
17. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložio svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant osim istovjetnih navoda koje je isticao tokom sudskog postupka, u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu da se apelant isključivo žali na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava kao i stavove navedene u tački 16. ove odluke, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
18. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović