Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3393/07 (V. T.)
Odluka donesena 11. 02. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
- Dokazni postupak
- Dokaz
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3393/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 02. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. februara 2010. godine, u predmetu broj AP 3393/07, rješavajući apelaciju Vide Tešić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja
1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 65/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vide Tešić podnesena protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 097-0-Kž-07-000026 od 3. septembra 2007. godine i presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj Kp-415/05 od 22. januara 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Vida Tešić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Brčkog, koju zastupa Borislav Pisarević advokat iz Brčkog, podnijela je 14. decembra 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 097-0-Kž-07-000026 od 3. septembra 2007. godine i presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Kp-
415/05 od 22. januara 2007. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj Kp-415/05 od 22. januara 2007. godine, koja je potvrđena presudom Apelacionog suda broj 097-0-Kž-07-000026 od 3. septembra 2007. godine, P.Đ. i apelantica su oglašeni krivim što su na način i u vrijeme pobliže navedeno u tački 1. izreke presude počinili krivično djelo prevare iz člana 288. stav 2. u vezi sa stavom 1. i u vezi sa članom 31. Krivičnog zakona Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (« Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH» br. 10/03, 45/04 i 6/05, u daljnjem tekstu KZ BD). Istom presudom optuženi K.I. oglašen je krivim da je radnjama pobliže opisanim pod tačkom 2. izreke počinio krivično djelo prevare iz člana 288. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ BD pa su za navedena krivična djela uz primjenu člana 288. stav 2. u vezi sa stavom 1. te primjenom čl. 42, 43, 50.. stav 1. tačka b) i član 51. stav 1. tačka e) KZ BD osuđeni i to optuženi P.Đ. i K.I. na kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca a apelantica na kaznu zatvora u trajanju od dva mjeseca. Istom presudom optuženi P.Đ, K.I. i apelantica su obavezani da plate troškove krivičnog postupka u iznosu od 790,00 KM i paušal sudu u iznosu od 200,00 KM a oštećeni «Telekom Srpske» a.d. Banja Luka je sa imovinsko pravnim zahtjevom upućen na parnicu.
3. Osnovni sud je na osnovu svestrane ocijene svih provedenih dokaza pojedinačno kao i u njihovoj uzajamnoj vezi utvrdio da su optuženi P.Đ, K.I. i apelantica počinili krivično djelo prevare iz člana 288. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ BD na način opisan u dispozitivu presude. Ovo svoje utvrđenje sud je zasnovao na izjavama saslušanih svjedoka, nalazima i mišljenjima vještaka kao i na dokumentaciji koja se nalazi u spisu. Osnovni sud je u obrazloženju presude istakao da je uvidom u Ugovor o korištenju interteol servisa-D2 JT-a, utvrdio da je «Intermarket» Brčko, kojeg zastupa P. Đ. zaključio Ugovor sa «Telekomom RS» o korištenju interteol servisa, na način da mu se od strane provajdera omogući korištenje interteol servisa, stalne ili semipermanentne ISDN veze sa Internetom putem TCP/IP mreže provajdera i iznajmljene linije (poprečne veze) između korisnika i čvorišta provajdera a za šta je korisnik dužan platiti provajderu određenu naknadu. Pravo korištenja servisa ima isključivo korisnik i nema pravo obezbjeđivanja modemskog pristupa na Internet trećim licima. Sud je dalje istakao da je iz pismenih prigovora devetnaest pretplatnika utvrdio da su se pretplatnici obraćali «Telekomu RS» s prigovorom da im je obračun PTT usluga vršen po cijenama impulsa za pravna lica, a telefonski brojevi su se koristili isključivo za privatne svrhe ili da se radi o greškama pri obračunu impulsa.
4. Sud je također na osnovu iskaza svjedoka G.S, Ć.S, S.P, J.M, T.M. i A.T nesumnjivo utvrdio postupak zasnivanja pretplatničkog odnosa sa «Telekomom RS» prava i obaveze ugovarača te način na koji su optuženi koristeći Ugovorom utvrđene pretplatničke odnose omogućili jednosmjerno pozivanje telefonskih pretplatnika iz inostranstva a zaobilazeći međunarodnu centralu «Telekoma RS». Sud je dalje naveo da je na osnovu iskaza svjedoka Ž.M. i P.M. utvrđen postupak pretresanja spornih prostorija «Intermarketa» i stana optuženog K.I. a na osnovu iskaza svjedoka M.A. nesumnjivo je utvrđeno da je optuženi K.I. koristio opremu za bežični prijenos. Na osnovu iskaza saslušanih svjedoka sud je utvrdio način na koji su optuženi K.I. i apelantica zasnivali pretplatniče odnose na ime navedenih svjedoka. Osnovni sud je nalaze i mišljenje vještaka financijske struke Emine Hasanbegović i Marijana Živanovića prihvatio i cijenio istinitim smatrajući da su dati od stručnih lica i da su precizni i jasni. Sud je također prihvatio nalaz Agencije «QUALITY SOFTWARE SOLUTIONS» Sarajevo (u daljnjem tekstu: Agencija «QSS») obrazložen na glavnom pretresu od strane Randić Nevena obzirom da je jasno i precizno predočen način na koji je i pomoću koje opreme je vršena usluga posredovanja u internacionalnom telefonskom saobraćaju. Za navedeno vještačenje, istakao je dalje sud, tužilac je izdao naredbu na propisan način te odredio Agenciju «QSS» Sarajevo da uradi vještačenje a u izradi nalaza i mišljenja nije učestvovalo lice koje ne bi moglo biti vještak a kako je propisano članom 98. Zakona o krivičnom postupku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH», br. 10/03, 48/04, 6/05, 12/07, 14/07, 19/07, 21/07, 2/08 i 17/09, u daljnjem tekstu: ZKP BD). Činjenica da se lica koja su učestvovala u izradi nalaza i mišljenja Agencije «QSS» ne nalaze na listi vještaka, nije dovela u pitanje stručnost i pouzdanost danog nalaza i mišljenja.
5. Osnovni sud je naveo da se biće krivičnog djela prevare iz člana 288. stav 2. u vezi stava 1. KZ BD sastoji u tome da se s ciljem pribavljanja protivpravne imovinske koristi sebi ili drugom dovede neko lažnim prikazivanjem ili prikrivanjem činjenica u zabludu, te da se održava u zabludi i time ga navede da na štetu svoje imovine šta učini a šteta prelazi iznos od 30,000,00 KM. Sud je istakao da je optuženi P.Đ. zaključujući Ugovor sa «Telekomom RS» ispred preduzeća «Intermarket» i apelantica u svoje ime i u ime drugih fizičkih lica zaključujući Ugovore o zasnivanju pretplatničkih odnosa dobili pretplatničke brojeve na osnovu kojih su suprotno članu 7. Zakona o komunikacijama, omogućili jednosmjerno povezivanje telefonskih pretplatnika iz inostranstva u Bosnu i Hercegovinu, na način da time zaobiđu međunarodne centrale »Telekoma RS» i da su ti pozivi registrovani sa spornih telefonskih brojeva kao lokalni i međumjesni. Dakle, zaključio je sud, optuženi su s ciljem da sebi pribave protivpravnu imovinsku korist prethodno zaključivši Ugovor i to optuženi P.Đ. i apelantica sa firmom «In Life» iz Ljubljane a optuženi K.I. sa nepoznatom firmom, zasnovali pretplatniče odnose u svoje ime kao i u ime drugih lica a P.Đ. kao zakonski zastupnik «Intermarketa» Brčko, čime su predstavnike «Telekom RS» doveli u zabludu lažnim prikazivanjem činjenica da će se telefonski priključci koristiti u skladu sa Zakonom o komunikacijama, a prethodno pribavivši svu potrebnu opremu da bi koristeći infrastrukturu «Telekoma RS» a preko Internet Routera «Telekomunikacija RS», pružali usluge posredovanja u internacionalnom telefonskom saobraćaju a trajanjem pretplatničkog odnosa održavali «Telekom RS» u zabludi. Također je sud istakao da je članom 7. Zakona o komunikacijama propisano da je za pružanje telekomunikacijskih usluga putem mobilnih i fiksnih mreža potrebna dozvola u skladu sa navedenim zakonom a kako je na nesumnjiv način utvrđeno da su optuženi P.Đ, K.I. i apelantica, na način opisan u dispozitivu presude preuzeli telekomunikacijske usluge putem mobilnih i fiksnih mreža bez posjedovanja odgovarajuće dozvole, očigledno je da su postupali suprotno odredbi navedenog člana.
6. Navode apelantičinog branioca da su svjedoci Slaven Ćusić i njegovi pretpostavljeni a vršeći pregled telefonskog saobraćaja, odnosno otvaranje «paketa» počinili krivično djelo Povrede tajnosti pisama ili druge pošiljke iz člana 183. stav 2. KZ BD, jer niko nema pravo da otvara pismena i pakete osim ako dobije dozvolu od nadležnog suda, sud je smatrao neosnovani. Naime, radnja koju je preduzeo svjedok Slaven Ćusić a prema nalogu svojih pretpostavljenih sastojala se u tome da se nadgleda saobraćaj «Intermarketa» s tim da su otvarani samo poneki «paketi» koji su davali podatke o brojevima telefona, odnosno na osnovu njih se moglo utvrditi vrijeme, adresa na internetu te broj polaznog i dolaznog korisnika a nije se moglo vršiti prisluškivanje. Ovakva radnja ne predstavlja neovlašteno prodiranje u kompjutersku bazu ličnih podataka. Pored toga, pojasnio je sud, osnovna djelatnost «Telekoma RS» jeste pružanje telefonskih usluga a njihovo plaćanje od strane korisnika je uslovljeno uvidom u ostvareni telefonski saobraćaj odnosno da bi se izvršio obračun za izvršene usluge moraju se identifikovati pozivani brojevi kao i dužina trajanja svakog poziva što nije povreda tajnosti korisnika usluga. Navode apelantičinog branioca da je zaključen tipski Ugovor između «Intermarketa» i «Telekoma RS» u kojem su propisana prava i obaveze odnosno predviđeni su uslovi za raskid i posebno označeno da će se Ugovor kao građansko pravni odnos raskinuti ukoliko se učini krivično djelo, sud nije prihvatio te je istakao da su krivična djela propisana Krivičnim zakonom a izvršenje djela utvrđuje isključivo sud a ne davalac usluga u konkretnom slučaju, pa da bi po tom osnovu vršio raskid Ugovora. U pogledu vinosti sud je istakao da su optuženi krivično djelo izvršili sa direktnim umišljajem odnosno da su bili svjesni svoga djela i htjeli izvršenje. Prilikom odluke o vrsti i visini krivične sankcije sud je od olakšavajućih okolnosti apelantici cijenio da je udata, majka dvoje djece i da nije osuđivana. Sve navedene olakšavajuće okolnosti sud je cijenio kao osobito olakšavajuće te je primijenio odredbe o ublažavanju kazne i apelantici i ostalim optuženim odmjerio kazne zatvora ispod granice propisane zakonom za navedeno krivično djelo.
7. U obrazloženju presude Apelacioni sud je istakao da su sve odlučne činjenice u tački 1. i 2. izreke osporene presude pravilno i potpuno utvrđene a što je rezultat savjesne i pravilne ocijene svih dokaza izvedenih na glavnom pretresu i iznijete odbrane optuženih. Prvostepeni sud je dao potpune, jasne i logički prihvatljive razloge da li je i u kom dijelu poklonio vjeru iskazu saslušanih svjedoka i vještaka. Apelacioni sud smatra paušalnim žalbeni prigovor da Agencija «QSS» iz Sarajeva nije ovlaštena a niti kadrovski osposobljena za vrstu vještačenja koje je obavila u predmetnoj krivično-pravnoj stvari. Naime, sud je pojasnio da je navedena Agencija jedna od poznatijih kuća u Bosni i Hercegovini koja se bavi poslovima informatičke tehnologije, a s obzirom na poslove i problematiku kojom se bavi nesumnjivo je bila pozvana da obavi vještačenje koje je vezano za internet i telekomunikaciju i da sačini nalaz i mišljenje. Randić Neven uposlenik Agencije «QSS» koji je od iste angažovan i koji je pred prvostepenim sudom kao vještak iznio nalaz i mišljenje bavi se poslovima informatike, posjeduje brojne certifikate o pohađanju i stečenom znanju na seminarima i kursevima iz oblasti informatike. U spomenutom pismenom nalazu i mišljenju, navodi dalje Apelacioni sud, kao i iskazu vještaka Rondić Nevena, precizno i stručno je opisan način na koji je od strane optuženih vršeno nezakonito posredovanje u internacionalnom telefonskom saobraćaju. Dokazima koje je izveo prvostepeni sud na glavnom pretresu i koje je prihvatio kao pouzdane, nesumnjivo se utvrđuje vrijeme, način i mjesto izvršenja prevarnih radnji od strane optuženih i šteta koja je uslijed tih radnji nastala «Telekomu RS».
8. Apelacioni sud je utvrdio da je izreka pobijane presude jasna, da ne sadrži protivrijećnosti, da su u presudi dati razlozi o svim odlučnim činjenicama i da su u skladu sa izrekom presude i opravdavaju utvrđeno činjenično stanje. Također, Apelacioni sud smatra neopravdanim prigovore da su nezakonito prikupljeni dokazi od strane zaposlenika «Teola» Slavena Ćusića koji su kasnije korišteni pri izradi pismenog nalaza i mišljenja Agencije «QSS» iz Sarajeva od 3. 10. 2005. godine. Naime iz provedenih dokaza jasno proizilazi da nisu otvarani nikakvi Internet paketi a niti prisluškivani nečiji telefonski razgovori. Linija za pristup Internetu koju je preduzeće «Intermerket» Brčko odnosno optuženi P.Đ. kao direktor preduzeća zakupio od «Telekoma RS»-«Teol» nadzirana je i provjeravana od strane «Telekoma RS» da bi se znalo da li se iznajmljena linija koristi u skladu sa ugovorom koji je P.Đ. zaključio sa «Telekomom RS»-«Teol» provajderom tj da bi se utvrdilo i znalo kakva se komunikacija odvija da li pismena, govorna ili neka druga, zatim da bi se utvrdio broj sa koga je poziv došao i gdje je poziv upućen te trajanje te komunikacije. To je posao koji se redovno obavlja u svim ustanovama «Telekoma RS» i na osnovu koga se uspostavlja račun za utvrđenu uslugu a za utvrđivanje tih činjenica nije «Telokomu RS» potrebna nikakva naredba ili odobrenje suda a ni zahtjev tužioca. U konkretnom slučaju pojasnio je sud nije se radilo o posebnoj istražnoj radnji propisanoj članom 116. stav 2. tačka a) ZKP BD, preduzetoj od «Telekoma RS», tako da podatci i dokazi do kojih je došao «Telekom RS» nisu prikupljeni nezakonito.
9. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelantica vidi u nepotpuno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj ocijeni dokaza. Apelantica je istakla da je prvostepeni sud pored protivljenja odbrane prihvatio dokaz koji je nezakonito pribavljen a koji je poslužio i koji je korišten od strane Agencije «QSS» iz Sarajeva za davanje nalaza i mišljenja. Naime apelantica je navela da je radnik «Telekoma RS» Slaven Ćusić po nalogu Direkcije za telekomunikacije (ne po naredbi suda) otvarao govorne pakete pa je na taj način slušao razgovore koje su nosili ti paketi te prikupljao informacije, prenosio ih na CD-ove koje je dao na korištenje «Telekomu RS» a što je korišteno kao dokazni materijal Agenciji «QSS» iz Sarajeva za izradu pismenog nalaza i mišljenja koji je bio osnova i baza podataka za finansijsko vještačenje kojim je utvrđen nastanak štete kod «Telekoma RS». Apelacioni sud ne daje razumne razloge iz kojih bi se na nedvosmislen način zaključilo da je prvostepena presuda donesena na osnovu zakonito provedenog postupka. Obrazloženje osporenih presuda apelantica smatra manjkavim jer sudovi nisu naveli na osnovu čega su utvrdili da su se stekla sva bitna obilježja krivičnog djela za koja je oglašena krivim tim prije što je očigledno da se u stvari radi o građansko pravnom odnosu koji ni u kom slučaju nije prešao u sferu krivičnog zakonodavstva. Predložila je da Ustavni sud usvoji apelaciju i ukine osporene presude.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Herecgovine zaštićenih prava.
12. Razmatrajući konkretan slučaj, Ustavni sud zapaža da su osnovni prigovori apelantice vezani za pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu ocjenu provedenih dokaza kao i nedovoljno i paušalno obrazloženje osporenih presuda. S tim u vezi, Ustavni sud, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
13. Također, Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).
14. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza nije izostala, već da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelantica počinila krivično djelo i da je krivično odgovorna za izvršenje istog. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud proveo veoma opsežan dokazni postupak, u kojem je saslušan veliki broj svjedoka i vještaka koji su predloženi kako od strane tužilaštva tako i odbrane. Pored toga, analiziran je i cijenjen veliki broj materijalnih dokaza a apelantica je imala mogućnost da iznese svoju odbranu lično kao i da predlaže izvođenje dokaza, što je i činila. Dakle, svi dokazi su izvedeni na glavnom pretresu, a apelantica je imala priliku ispitati sve dokaze optužbe i osporiti ih lično i uz pomoć branioca.. Na osnovu tako provedenog dokaznog postupka, sud je utvrdio da je apelantica počinila krivično djelo prevare iz člana 288 stav 2 u vezi sa stavom 1. i članom 31. KZ BD. Za naprijed navedeno utvrđenje sud je dao detaljno i jasno obrazloženje koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti dovodi u sumnju zaključke o izvršenom krivičnom djelu prevare.
15. Također, a u vezi navoda apelantice da je prvostepeni sud pored protivljenja odbrane prihvatio dokaz koji je nezakonito pribavljen a koji je poslužio i koji je korišten od strane Agencije «QSS» za davanje nalaza i mišljenja, Ustavni sud ističe da je članom 10. ZKP BD propisano da: Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih Ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovine ratificirala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud u obrazloženju osporene presude naveo «da je osnovna djelatnost «Telekoma RS» pružanje telefonskih usluga a njihovo plaćanje od strane korisnika je uslovljeno uvidom u ostvareni telefonski saobraćaj odnosno da bi se izvršio obračun za izvršene usluge moraju se identifikovati pozivani brojevi kao i dužina trajanja svakog poziva što nije povreda tajnosti korisnika usluga». Osnovni sud je detaljno i jasno obrazložio da se radnja koju je preduzeo svjedok Slaven Ćusić a koja je po mišljenju apelantice dokaz pribavljen povredama ljudskih prava i sloboda, sastojala u tome da se nadgleda saobraćaj «Intermarketa» s tim da su otvarani samo poneki «paketi» koji su davali podatke o brojevima telefona, odnosno na osnovu njih se moglo utvrditi vrijeme, adresa na Internetu te broj polaznog i dolaznog korisnika i te radnje ne predstavljaju neovlašteno prodiranje u kompjutersku bazu ličnih podataka i nisu dokazi pribavljeni na nezakonit način.
16. Ovakve zaključke Osnovnog suda u cijelosti je potvrdio i Apelacioni sud, ocijenivši da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo, dajući pri tome detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje u skladu sa zahtjevima člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Apelacioni sud je ocijenio da su žalbeni navodi apelantice neosnovani, navodeći da je prvostepena presuda rezultat cjelokupnog dokaznog postupka odnosno ocjene svih provedenih dokaza. Taj sud je prihvatio i razloge prvostepenog suda kao vjerodostojne i uvjerljive a koje se odnose na prihvaćanje pismenog nalaza i mišljenja Agencije «QSS» od 3. oktobra 2005 godine, navodeći da je navedena agencija jedna od poznatijih kuća u Bosni i Hercegovini koja se bavi poslovima informatičke tehnologije a s obzirom na poslove i problematiku kojom se bavi nesumnjivo je bila pozvana da obavi vještačenje koje je vezano za internet i telekomunikaciju i da sačini nalaz i mišljenje. U odnosu na prigovor apelantice da su nezakonito prikupljeni dokazi od strane zaposlenika «Teola» Slavena Ćusića, koji su kasnije korišteni pri izradi pismenog nalaza i mišljenja Agencije «QSS» iz Sarajeva od 3. 10. 2005. godine, Apelacioni sud je obrazložio da je linija za pristup internetu koju je P.Đ. zakupio od «Telekoma RS»-«Teola» nadzirana i provjeravana od strane «Telekoma RS» da bi se znalo da li se iznajmljena linija koristi u skladu sa ugovorom koji je P.Đ. zaključio sa «Telekomom RS»-«Teol» provajderom tj da bi se utvrdilo i znalo kakva se komunikacija odvija i da bi se utvrdio broj sa koga je poziv došao i gdje je poziv upućen te trajanje te komunikacije i u konkretnom slučaju se nije radilo o posebnoj istražnoj radnji propisanoj članom 116. stav 2. tačka a) ZKP BD preduzetoj od «Telekoma RS», tako da podatci i dokazi do kojih je došao «Telekom RS» nisu prikupljeni nezakonito. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, u dijelu koji se odnose na navode apelantice o nezakonitosti pribavljanja dokaza, dali detaljno i jasno obrazloženje koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno niti dovodi u sumnju da su dokazi nezakonito pribavljeni. Također Ustavni sud podsjeća da je relevantno pravno pitanje već razmatrao u odlukama o dopustivosti AP 3394/07 od 2. decembra 2009. godine i AP 3330/07 od 12. januara 2010. godine (dostupne na http://www.ustavnisud.ba/)
17. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u svojim odlukama dali takva obrazloženja koja ni na koji način ne dovode u sumnju njihove zaključke o krivici apelantice, niti su na bilo kakav način proizvoljna. Ustavni sud uočava da je u postupku pred nižestepenim sudovima data razumna mogućnost i optužbi i odbrani za iznošenje dokazne građe. Apelantica je, u toku cijelog postupka, imala branioca advokata, iskorištena je mogućnost iznošenja komentara na predočene materijalne dokaze upotrijebljene u postupku, kao i na izjave svjedoka i ostalih učesnika.
18. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelantica ne nudi činjenice i dokaze koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koje se poziva, te da apelantica nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelantice o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
19. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović