Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3500/07 (N. B.)
Odluka donesena 11. 02. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Isplata duga
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3500/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 02. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. februara 2010. godine, u predmetu broj AP 3500/07, rješavajući apelaciju Nurije Bečirevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nurije Bečirevića podnesena protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 097-0-Gž-07-000360 od 16. oktobra 2007. godine i presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj P.172/00-I od 11. juna 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Nurija Bečirević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog kojeg zastupa Ohro Musić advokat iz Brčkog, podnio je 19. decembra 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 097-0-Gž-07-000360 od 16. oktobra 2007. godine i presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P.172/00-
I od 11. juna 2007. godine.
2. Fuad Avdić (u daljnjem tekstu: tužitelj) podnio je Osnovnom sudu tužbu protiv apelanta, radi duga. U tužbi je naveo da je sa apelantom zaključio Ugovor o zajedničkom ulaganju (u daljnjem tekstu: Ugovor) koji je ovjeren kod Osnovnog suda 16. marta 1998. godine, pod brojem OV.298/98. Tužitelj je istakao da je članom 4. Ugovora predviđeno da su ukupna ulaganja za obavljanje autoprevozničke djelatnosti iznosila 31.000,00 KM i to tako da je on uložio 19.000,00 KM a apelant 12.000,00 KM. Obzirom da je u cijelosti ispoštovao svoje obaveze po Ugovoru, jer je uplatio 19.000,00 KM a apelant je uvezao kamion bez da ga informiše o tome, te počeo raditi sa kamionom i prekinuo svaki kontakt, tužitelj je u konačno preciziranom tužbenom zahtjevu predložio da sud obaveže apelanta da mu na ime zajedničkog ulaganja isplati iznos od 19.000,00 KM a na ime udjela za ostvarenu dobit iznos od 7.570,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.
3. Osnovni sud je presudom broj P-172/00-I od 11. juna 2007. godine, koja je potvrđena presudom Apelacionog suda broj 097-0-Gž-07-000360 od 16. oktobra 2007. godine, obavezao apelanta da isplati tužitelju ukupno 20.572,95 KM od čega na ime ortačkog udjela iznos od 19.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 11. juna 2007. godine, kao dana presuđenja pa do konačne isplate i na ime udjela u ostvarenoj dobiti iznos od 1.572,95 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 28. aprila 1999 godine, kao dana dospijeća pa do konačne isplate sve u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti presude. Sa viškom tužbenog zahtjeva tužitelj je odbijen. Apelant je obavezan da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 7.873,20 KM u roku od 15 dana po pravosnažnosti presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
4. Osnovni sud je u obrazloženju presude istakao da među strankama nije sporno da su 10. marta 1998. godine, kao ugovorne strane zaključili Ugovor, da je predmet tog ugovora osnivanje zajedničke autoprevozničke djelatnosti te obaveza i prava koja iz toga proističu kao i da se ugovor zaključuje na period od tri godine a da se može raskinuti i prije uz obostranu suglasnost ugovornih strana i naknadu uloženih sredstava. Osnovni sud je istakao da je članom 4. Ugovora utvrđeno da je osnivačka glavnica 31.000 KM u novcu, od čega tužitelj ulaže 19.000,00 KM a apelant 12.000,00 KM kao i da se apelant obavezao da uveze osnovno sredstvo-kamion na vlastitu povlasticu za uvoz. Dalje je Osnovni sud utvrdio da su osnivačka sredstva utrošena tako što je 24.000,00 KM iskorišteno za kupovinu kamiona a 7.000,00 KM za materijalno, tehničko i pravno obezbjeđenje početka rada autoprevozničke djelatnosti.
5. Osnovni sud je također istakao da među strankama nije sporno da je kupljeni kamion iz SR Njemačke dovezao apelant, da je na osnovu kamiona i obezbjeđenih sredstava izvršeno osnivanje i registracija autoprevozničke firme na ime apelanta i da je kraće vrijeme ta djelatnost obavljana bez smetnji i nesporazuma. Međutim već tokom prve godine između stranaka je došlo do sporenja u ostvarenoj dobiti, visini cijene usluga koje se vrše te spora o tumačenju i ostvarivanju Ugovora pa je krajem 1999. godine, apelant prestao obavljati prevozničku djelatnost. Osnovni sud je naveo da nije prihvatio navode apelanta da je kamion ortačko vlasništvo (ortačka imovina) koji treba da se dijeli u civilnoj diobi (prodajom) i da bi sredstva ostvarena prodajom kamiona trebalo podijeliti u omjeru 60:40%, odnosno da bi precizirani tužbeni zahtjev koji to ne uzima u obzir trebalo odbiti. Naime, Osnovni sud je pojasnio da je kamion upisan (registrovan) u javnim evidencijama kao vlasništvo apelanta a osim toga prema članu 4. Ugovora tužitelju, a što i sam apelant ne spori, priznaje se pravo na novčana sredstva u iznosu od 19.000,00 KM. Također je Osnovni sud istakao da navode apelanta nije mogao prihvatiti i iz razloga što preciziranim tužbenim zahtjevom tužitelj ne traži podjelu ortačke imovine, dakle kamiona stečenog zajedničkim ulaganjem, već traži u skladu sa Ugovorom kao valjanim pravnim poslom koji je zaključen obostranom saglasnošću slobodno izraženih volja obje ugovorne strane, povrat uloženih sredstava a ne postavlja pitanje diobe ortačke imovine stečene zajedničkim ulaganjem niti traži da mu se ta ortačka imovina preda, već je u cijelosti prepušta apelantu. Osnovni sud je zaključio da je osnovan zahtjev tužitelja da mu apelant vrati osnivačka sredstava u iznosu od 19.000,00 KM jer apelant nije ni sporio da je tužitelj uložio 19.000,00 KM koja su iskorištena za kupovinu kamiona a koji je i registrovan na apelanta i nalazi se kod njega.
6. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj potražuje iznos od 6.378,00 KM na ime udjela u ostvarenoj dobiti, Osnovni sud je zaključio da tužitelj ima pravo na isplatu svog učešća u ostvarenoj dobiti u iznosu od 1.572,95 KM jer prema nalazu vještaka ekonomske struke, čijem je nalazu sud poklonio vjeru, dobit na koju tužitelj i apelant imaju pravo utvrđuje se tek nakon što se izvrši izmirenje obaveze u vidu poreza i doprinosa te plate koju je apelant kao vozač kamiona ostvarivao do 9. novembra 1999. godine, kao datuma prestanka obavljanja autoprevozničke djelatnosti. Kako se radi o dospjeloj a neisplaćenoj novčanoj obavezi prema tužitelju, Osnovni sud je na osnovu člana 277. preuzetog Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85 i 57/89) i člana 3. Zakona o visini stope zatezne kamate (»Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH», broj 2/02) pored glavnog duga dosudio zakonsku zateznu kamatu računajući od dana utvrđenja dospjelosti svake pojedinačne obaveze pa do konačne isplate.
7. U obrazloženju presude Apelacioni sud je naveo da je na temelju analize i ocjene provedenih dokaza prvostepeni sud tačno i potpuno utvrdio činjenično stanje, izveo pravilne zaključke i donio na zakonu zasnovanu odluku. Apelacioni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno zaključio da apelant treba tužitelju vratiti uložena sredstava u iznosu od 19.000,00 KM a ne da kamion koji se nalazi kod apelanta već osam godina dijele na način kako to apelant predlaže i koji od 1999 godine, osporava tužitelju predmetno potraživanje. Apelacioni sud je istakao da je visinu ostvarene dobiti za period koliko je obavljana autoprevozničke djelatnost utvrdio vještak ekonomske struke na čiji nalaz nije bilo primjedbi niti je predloženo novo vještačenje te je prvostepeni sud pravilno utvrdio udio tužitelja u ostvarenoj dobiti od 60% što iznosi 1.572,95 KM i obavezao apelanta na isplatu navedenog iznosa.
8. Iako apelant nije eksplicitno naveo iz navoda apelacije proizilazi da apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U suštini apelant se žali na proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Apelant smatra da Ugovor o zajedničkom ulaganju koji je zaključio sa tužiteljem sa svojim elementima predstavlja ugovor o ortakluku i da su redovni sudovi na konkretan sporni odnos trebali primijeniti odredbe pravnih pravila OGZ-a i to paragrafe 1176 i 723. Navedenim paragrafima, istakao je apelant, predviđeno je da prestanak ortakluka ima za posljedicu diobu ortačke imovine i upućuje na pravila o diobi zajedničke stvari a tek ako se ne uspije sa prodajom stvari sud može shodno odredbama člana 20. Zakona o vlasničko pravnim odnosima stvar dosuditi u vlasništvo jednom suvlasniku uz obavezu isplate drugom suvlasniku njegovog udjela.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U odnosu na apelacione navode, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložio svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant osim istovjetnih navoda koje je isticao tokom sudskog postupka, u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Imajući u vidu navedeno, a naročito stav naveden u ovoj odluci, da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6.stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović