Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1590/07 (R. B.)
Odluka donesena 11. 02. 2010.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Stanarsko pravo
- Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
- Pojam doma
- Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1590/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 02. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. februara 2010. godine, u predmetu broj AP-1590/07, rješavajući apelaciju Ruže Blagojević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ruže Blagojević podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-
2023/05 od 12. aprila 2007. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj P-1326/02 od 24. maja 2005. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ruža Blagojević (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Hidajet Hadžiahmetović, advokat iz Sarajeva, podnijela je 5. juna 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-2023/05 od 12. aprila 2007. godine. Apelantica je dopunila apelaciju podnescima od 12. juna 2007. godine i 11. februara 2009. godine.
2. Odlukom o dodjeli prostorija na korištenje u zgradi «Samački hotel» broj 562/81 od 31. avgusta 1981. godine (u daljnjem tekstu: Odluka o dodijeli prostorija) UMC RO «Uslužne djelatnosti» Sarajevo, apelantičinom suprugu, kao radniku RO zaposlenom na poslovima kv ložača i portira u zgradi «Samački hotel» dodijelia je dvije prostorije, i to sobe 22 i 42 na korištenje i za smještaj porodice. Članom 2. navedene odluke utvrđeno je da će se o uslovima i načinu korištenja dodijeljenih prostorija zaključiti poseban ugovor.
3. Ugovorom o korištenju prostorija broj 563 od 1. septembra 1981. godine zaključenim u skladu sa navedenom Odlukom regulisano je da davalac prostorija ugovor može raskinuti, pored ostalog, i kad apelanticin suprug prestane obavljati poslove kv ložača i portira ili poslove domara hotela. Apelanticin suprug je ugovorom obavezan da za korištenje prostorija plaća naknadu po cijeni koju utvrdi davalac protorija.
4. Rješenjem o dodjeli stana u «Samačkom hotelu» na korištenje broj 374/90 od 14. juna 1990. godine domaru Radivoju Blagojeviću UMC RO «Uslužne djelatnosti» Sarajevo je apelanticinom suprugu dodijelio dvosoban stan u ulici Zaima Šarca br. 84 u zgradi za samice (u daljnjem tekstu: sporni stan). U izreci rješenja je navedeno: «Dodjeljuje se dvosoban stan u ulici Zaima Šarca 84 u zgradi za samce domaru zgrade Blagojević Radivoju». U obrazloženju rješenja je istaknuto da je dosadašnji korisnik, upravnik zgrade, a po kom osnovu je i dobio predmetni stan na korištenje, prestao obavljati dužnost upravnika zgrade, pa mu se otkazuje ugovor o korištenju stana i predmetni stan se dodjeljuje apelanticinom suprugu, domaru zgrade za samce.
5. Vlasnik stana je tužbom od 4. juna 2002. godine pokrenuo postupak pred Općinskim sudom radi predaje u posjed nekretnine (spornog stana) protiv apelantice. U tužbi je istaknuto da je sporni stan dodjeljen apelantičinom suprugu u službene svrhe, kao domaru. Kako je on preminuo 21. decembra 1991. godine, apelantici je prestalo pravo da koristi predmetni stan sa članovima svog domaćinstva, obzirom da se radi o prostorijama koje se ne smatraju stanom u smislu člana 4. Zakona o stambenim odnosima.
6. Apelantica je protivtužbom od 21. oktobra 2003. godine tražila da se utvrdi da je stekla svojstvo nocioca stanarskog prava na predmetnom stanu, te da joj, u skladu s tim pripadaju i sva prava nosioca stanarskog prava u skladu sa Zakonom o otkupu stanova na kojim postoji stanarsko pravo. U protivtužbi apelantica je istakla da je njen suprug dobio sporni stan od vlasnika stana na temelju rješenja broj 374/90, da je u sporni stan uselio zajedno sa svojom porodicom i isti koristio do svoje smrti, te da su nakon njegove smrti, a do danas, stan nastavili koristiti ona, kao njegova supruga i njihova djeca. Najzad, apelantica je u protivtužbi istakla da njen suprug nikad nije zaključio ugovor o korištenju spornog stana, da je redovno izvršavala sve obaveze po osnovu korištenja spornog stana, te da u spornom stanu stanuje gotovo 14 godina, a na temelju valjanog akta o dodijeli spornog stana.
7. Općinski sud je presudom broj P-1326/02 od 24. maja 2005. godine uvažio tužbeni zahtjev vlasnika stana, te naložio apelantici da preda u posjed sporni stan, pod prijetnjom izvršenja. Protivtužbeni zahtjev apelantice da joj se prizna stanarsko pravo na spornom stanu, te da joj sledstveno tome pripadaju i sva prava nosioca stanrskog prava, u cijelosti je odbijen kao neosnovan. U obrazloženju presude istaknuto je da je kao nesporno utvrđeno da se sporni stan nalazi u zgradi, po kulturi samački hotel, na kojoj pravo raspolaganja ima vlasnik stana, a na temlju rješenja Općinske službe za upravu i imovinsko-pravne poslove Općine Centar broj 05/1-31-152/99 – NM od 3. maja 2000. godine. Uvidom u dopis vlasnika stana od 16. novembra 2000. godine utvrđeno je da apelantica obaviještena da joj je prestalo pravo korištenja spornog stana s obzirom da se radi o prostorijama u smislu člana 4. Zakona o stambenim odnosima, te da je stan dodjeljen njenom suprugu kao domaru. Nadalje, iz nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno je da sporni stan predstavlja stan u smislu člana 3. Zakona o stambenim odnosima jer se sastoji od više prostorija koje čine građevinsku cijelinu i ima zaseban ulaz, te da je smješten unutar objekta koji ima namjenu – kolektivno stanovanje. Vještak je nadalje potvrdio da je evidentno da je osnovna namjena stana vezana za obavljanje službene dužnosti, tj. da se radi o namjenskom stanu. Ovakav zaključak vještak je zasnovao na činjenici da se radi o objektu namjenjenom za kolektivno stanovanje pa bi kao takav trebao imati predviđen i stan za domara, kao lice koje održava i čuva objekat. Nadalje, sud je utvrdio da apelanticina porodica u spornom stanu stanuje od 1990. godine, te da je stan dodjeljen apelantičinom suprugu kao domaru, a ne na trajno korištenje u smislu sticanja stanarskog prava. Ovakav zaključak sud je utemeljio na uvidu u rješenje broj 374/90 od 14. juna 1990. godine. Sud se pozvao na odredbe člana 2. i 4. Zakona o stambenim odnosima, te konstatovao da se ne smatraju stanom u smislu navedenog zakona, stanovi vezani za vršenje službene dužnosti koji se kao namjenski utvrde opštim akotom davaoca stana na korištenje (pored ostalih, stanovi za domare, nadstojnike zgrada-kućepazitelje, ložače i slično). Korisnici ovakvih stanova stiču ona prava koja su im utvrđena opštim aktom davaoca stana na korištenje i prava utvrđena ugovorom. Najzad, sud je zaključio da je iz odluke o dodijeli stana očigledno da je korištenje stana bilo vezano za vršenje dužnosti domara, pa da u skladu s tim, vlasniku stana pripada pravo da porodici svog bivšeg radnika otkaže dalje korištenje spornog stana, odnosno da vlasniku stana, u skladu sa članom 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima pripada pravo da zahtjeva iseljenje iz predmetnog stana. Na drugoj strani, sud je konstatovao da apelantica ne posjeduje pravni osnov za daljnji posjed ovog stana jer je korištenje istog bilo vezano za obavljanje funkcije domara u navedenoj zgradi. Također, sporni stan nema karakter stana u smislu člana 2. Zakona o stambenim odnosima, već spada u kategoriju stanova iz člana 4. navedenog zakona, a na kojim je isključeno sticanje stanarskog prava.
8. Apelantica je na presudu Općinskog suda blagovremeno izjavila žalbu Kantonalnom sudu ističući da u odluci o dodijeli spornog stana nema naznake da je isti dodjeljen njenom suprugu radi obavljanja određenih poslova kod vlasnika stana, te da vlasnik stana nije imao, niti ima, opći akt kojim je određeno koji stanovi se dodjeljuju radnicima dok im traje radni odnos kod vlasnika stana. U tom smislu apelantica je ukazala da se u prvostepenoj presudi poziva na zakonsku odredbu kojom je regulisano da se se kao namjenski ima smatrati stan koji je kao takav određen općim aktom davaoca stana i ako, u konkretnom slučaju, takav akt vlasnik stana nikad nije imao, niti ga danas ima. Apelantica je istakla da predmetni stan predstavlja zasebnu građevinsku cijelinu, a što je potvrđeno i u nalazu i mišljenju vještaka, da je isti nastavila koristiti i nakon smrti supruga 1991. godine, da je vlasnik stana zatražio iseljenje tek 4. juna 2002. godine, te da sporni stan predstavlja njen dom i da u tom smislu uživa zaštitu po osnovu prava na dom garantovanog Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija).
9. Kantonalni sud je presudom broj Gž-2032/04 od 12. aprila 2007. godine žalbu apelantice odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude sud je istakao da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i u vezi s tim pravilno primjetio materijalno pravo. Sud je u potpunosti uvažio razloge iz prvostepene presude na temelju kojih je utvrđeno da je sporni stan namjenski, pa da se na njemu ne može steći stanarsko pravo, te da je apelantici, nakon smrti supruga, a kome je stan dodjeljenjen po osnovu obavljanja poslova domara kod vlasnika stana, prestao pravni osnov za korištenje istog. U skladu s tim sud je zaključio da vlasnik stana, na temelju člana 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, ima pravo zahtjevati predaju spornog stana u posjed, a s obzirom da je uknjižen kao nosilac prava raspolaganja na zgradi u kojoj se sporni stan nalazi. Sud je ocijenio neosnovanim žalbene navode da vlasnik stana nema opći akt kojim je utvrđeno koji stanovi su namjenski, pa se kao takvi dodjeljuju u cilju smještaja osoba koje obavljaju određene poslove. Ovakav zaključak sud je utemeljio na činjenici da se sporni stan nalazi u zgradi koja je uknjižena kao samački hotel (stambeno-poslovna zgrada-samački hotel), pa da, shodno tome, nije ni postojala potreba određivanja namjene, odnosno načina korištenja pojedinih prostorija. Sud se nije izjašnjavo o navodima iz žalbe koji su se odnosili na povredu prava na dom.
10. Apelantica je na presudu Kantonalnog suda izjavila reviziju Vrhovnom sudu zbog pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući da se drugostepena presuda preinači na način da se vlasnik stana odbije sa tužbenim zahtjevom, a njen protivtužbeni zahtjev u cijelosti usvoji ili pak da se drugostepena presuda ukine i vrati na ponovno suđenje.
11. Vrhovni sud je rješenjem broj 070-0-Rev-07-001328 od 11. novembra 2008. godine reviziju odbacio kao nedopuštenu. U obrazloženju rješenja, sud je istako da je u skladu sa članom 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku propisano da revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 10000 KM. U konkretnom slučaju u tužbi nije označena vrijednost predmeta spora, niti je apelantica isticala prigovre u tom smislu, odnosno u protivtužbi je, kao vrijednost predmeta spora, označen iznos od 300 KM, pa je sud zaključio da nije ispunjen uslov za dopustivost revizije po osnovu imovinskog cenzusa iz člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku. Nadalje, sud je zaključio da u konkretnom slučaju revizija nije dopustiva ni po članu 237. stav 3. Zakona o parničnom postupku jer je ocijenio da odlučivanje o predmetnoj reviziji ne bi imalo uticaja na usvajanje određenog pravnog shvatanja koje je od značaja za jedinstvenu primjenu prava u drugim slučajevima.
12. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3. f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Povredu navedenog prava apelantica vidi u činjenici da joj je osporenim odlukama neosnovano onemogućeno sticanje svojstva nosioca stanarskog prava na spornom stanu. Nadalje, apelantica ističe da, po osnovu rješenja vlasnika stana od 14. juna 1990. godine kojim je sporni stan dodjeljen njenom suprugu, živi u istom, pa da, u skladu s tim, ima zakonski osnov za korištenje spornog stana. Iz nalaza i mišljenja vještaka nedvosmisleno proizilazi da sporni stan predstavlja samostalnu građevinsku cijelinu. Međutim, apelantica smatra da je vještak izašao iz okvira svog ovlaštenja kad je zaključio da je sporni stan namjenjen za domara, a s obzirom na činjenicu da je njegov zadatak bio da utvrdi da li se sporni stan može smatrati stanom u smislu člana 3. Zakona o stambenim odnosima. Po nalazu i mišljenju vještaka sporni stan jeste stan u smislu navedengo člana (stan na kome se može steći stanarsko pravo), ali stan je evidentno u osnovnoj namjeni vezan za vršenje službene dužnosti kako to reguliše član 4. stav 1. tačka 3. Zakona o stambenim odnosima (stan na kom se ne može steći stanarsko pravo). Najzad, apelantica ističe da iz rješenju o dodijeli stana od 14. juna 1990. godine ne proizilazi da sporni stan dodjeljuje njenom suprugu radi obavljanja dužnosti domara, te da suprotno članu 4. Zakona o stambenim odnosima, vlasnik stana nikad nije ni imao, niti danas ima opći akt kojim je određeno da je sporni stan vezan za vršenje službene dužnosti. U vezi sa navedenim, apelantica zaključuje da se u njenom slučaju radi o nezakonitom mješanju u pravo na dom, te da vlasnik stana nema opravdan interes i legitiman cilj da iz spornog stana istjera apelamnticu i njenog sina, koji u istom žive preko 17 godina i koji predstavlja njihov dom.
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
14. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: „ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
15. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
16. U konkretnom slučaju apelantica smatra da se osporenim presudama nezakonito mješa u njeno pravo na dom, te da vlasnik stana nema opravdan interes i legitiman cilj da iz spornog stana istjera apelamnticu i njenog sina, koji u istom žive preko 17 godina i koji predstavlja njihov dom. Pri određivanju radi li se u konkretnom slučaju o povredi člana 8. Evropske konvencije, prvenstveno se mora utvrditi predstavlja li sporni stan apelantov «dom» u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije i predstavljaju li osporene odluke «miješanje» javnih vlasti u poštivanje apelantovog «doma». Drugo, da bi «miješanje» bilo opravdano mora biti «u skladu sa zakonom». Ovaj uvjet zakonitosti se u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije sastoji iz više elemenata: (a) miješanje mora biti zasnovano na domaćem ili međunarodnom zakonu; (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet i (c) zakon također mora biti formuliran sa odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dozvolilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, broj 30, stav 49).
17. U slučaju da se ispostavi da je to «miješanje» u skladu sa zakonom i tada može predstavljati povredu člana 8. Evropske konvencije ako se smatra da ono nije «neophodno» da bi se postigao jedan od zakonitih ciljeva iz stava 2. člana 8. Evropske konvencije. Neophodno u ovom kontekstu znači da «miješanje» odgovara «pritiscima društvenih potreba» i da postoji razumna relacija proporcionalnosti između miješanja i zakonitog cilja kojem se teži (vidi Evropski sud za ljudska prava, Niemietz protiv Njemačke, presuda od 16. decembra 1992. godine, serija A, broj 251).
18. Dakle, prvo pitanje na koje Ustavni sud treba odgovoriti jeste da li sporni stan predstavlja apelanticin dom prema članu 8. Evropske konvencije. Praksa Evropskog suda za ljudska prava pojašnjava da je „dom“ pojedinca, u smislu člana 8. Evropske konvencije, mjesto koje on ili ona koristi kao privatni dom čak i ako je takvo korištenje nezakonito, sve dok javnost nema pristup tom mjestu (vidi presudu Evropskog suda Buckley protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 25. septembra 1996. godine, Izvještaji 1996-IV, aplikacija broj 20348/92; Loizidou protiv Turske, presuda od 18. decembra 1996. godine, Izvještaji 1996-VI, aplikacija broj 15318/89; Evropska komisija za ljudska prava, Pentidis protiv Grčke, izvještaj od 27. februara 1996. godine; aplikacija broj 23238/94; Evropski sud za ljudska prava, Pentidis protiv Grčke, odluka od 9. juna 1997, RJD 1997-III, broj 39). U konkretnom slučaju, iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi kao nesporno da je apelantica u spornom stanu živila od 1990. godine, kao i da ga je zadržala u posjedu i nakon smrti svog supruga, 1991. godine, a kom je sporni stan bio dodjeljen na korištenje, odnosno da je i danas u posjedu ovog stana u kom živi sa sinom, te da ima namjeru živjeti i dalje u predmetnom stanu kao u svom porodičnom domu. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra nespornim da predmetni stan predstavlja apelanticin dom prema članu 8. Evropske konvencije.
19. S obzirom da sporni stan predstavlja apelanticin dom, sljedeće pitanje koje treba ispitati jeste da li je da li je osporenim presudama, koje se zasnivaju na članu 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, izvršeno „miješanje“ u apelantovo pravo na dom i da li je to miješanje bilo opravdano prema članu 8. stav 2. Evropske konvencije. Ustavni sud smatra da osporene presude, kojim se apelantici nalaže da stan preda vlasniku stana slobodan od ljudi i stvari, nesporno predstavljaju miješanje u njeno pravo na poštivanje doma i ako još uvijek nisu izvršene (vidi Evropski sud, Stanková v. Slovakia, aplikacija broj 7205/02 od 9. septembra 2007. godine, stav. 7.)
20. S obzirom da osporene presude predstavljaju miješanje u apelanticino pravo na dom, sljedeće pitanje na koje je potrebno odgovoriti jeste da li je to miješanje bilo u skladu sa zakonom i da li je bilo «neophodno» da bi se postigao jedan od zakonitih ciljeva iz stava 2. člana 8. Evropske konvencije. U vezi s tim Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi na dvije instance ispitali osnovanost tužbenog navoda vlasnika stana, kao i navode apelantice iz protivtužbe i žalbe, te su utvrdili da se apelantica treba iseliti i predati sporni stan u posjed tužitelju. Ovakav zaključak sudovi su utemeljili na članu 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima kojim je regulisano da vlasnik može tražiti povrat u posjed individualno određene stvari od posjednika ako dokaže da je vlasnik iste i da se ona nalazi kod posjednika, te da ovo pravo vlasnika ne zastarijeva. U vođenim postupcima utvrđeno je kao nesporno da je vlasnik stana uknjižen kao nosilac prava raspolaganja na zgradi u kojoj se sporni stan nalazi, te da se sporni stan nalazi u posjedu apelantice. U tom smislu, vlasnik stana je imao zahtjev utemeljen na zakonu, te legitiman cilj koji se ogleda u zaštiti prava vlasništva. Također, u vođenim postupcima utvrđeno je da je sporni stan dodjeljen apelanticinom suprugu kao domaru zagrade dok taj posao obavlja, kao i da on nikad nije zaključio ugovor o korištenju spornog stana. S obzirom da je apelanticin suprug preminuo 1992. godine, apelantica nakon toga nije imala valjan pravni osnov za korištenje istog. U tom smislu irelevantno je da vlasnik stana nije tražio apelanticino iseljenje sve do 2002. godine, te da nije imao opšti akt kojim je utvrdio koji stanovi su namjenski, s obzirom na član 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima koji vlasniku garantuje pravo da može tražiti povrat u posjed individualno određene stvari od posjednika ako dokaže da je vlasnik iste i da se ona nalazi kod posjednika, a što je u ovom slučaju nesporno utvrđeno, te da ovo pravo vlasnika ne zastarijeva. Iz navedenog proizilazi da je «mješanje» u apelanticino pravo na dom bilo zasnovano na zakonu, koji je pristupačan (objavljen u službenim novinama koje su javno glasilo) i čije su norme formulirane sa odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da pojedinci, uključujući naravno i apelanticu, prema njemu mogu prilagoditi svoje postupke, te da je služilo legitimnom cilju koji se ogledao u zaštiti prava vlasnika.
21. Najzad, sljedeće pitanje na koje je potrebno odgovriti je da li je «mješanje» zasnovano na zakonu bilo srazmjerno cilju kojem se težilo, te stoga „potrebno u demokratskom društvu“. U vezi s tim Ustavni sud prije svega primjećuje da je u vođenim postupcima utvrđeno da apelantica u spornom stanu stanuje bez valjanog pravnog osnova od 1991. godine, tj. nakon smrti svog supruga. Na drugoj strani, kao nesporno je utvrđeno svojstvo vlasnika spornog stana, te činjenica da je isti u posjedu apelantice. S obzirom na ovakvo stanje stvari, Ustavni sud smatra da se primjenom relevantnih odredabi Zakona o vlasničko-pravnim odnosima kojim se uređuje zaštita prava vlasnika u odnosu na lice koje njegovu stvar drži u posjedu, nije narušena razumna relacija proporcionalnosti između miješanja i zakonitog cilja kojem se teži. Naime značaj zaštite prava vlasnika ogleda se i u činjnici da pravo vlasnika da potražuje svoju stvar ne zastarijeva. Cijeneći sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi apalanta o kršenju prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konevncije očigledno (prima facie) neosnovani.
22. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
23. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović