Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2699/09 (A. K. iz Tuzle)

Odluka donesena 11. 02. 2010.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Opravdanost dužine trajanja pritvora prije suđenja
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pritvor
  • Apelacija preuranjena
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2699/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 02. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. februara 2010. godine, u predmetu broj AP-2699/09, rješavajući apelaciju Asima Kučevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i 4. tačka 14, člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Asima Kučevića podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Kž-09-000137 od 14. avgusta 2009. godinei rješenja Općinskog suda u Tuzli (u daljem tekstu: Općinski sud) broj 032-0-KV-09-000 575 od 7. avgusta 2009. godine u odnosu na član II/3.

d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. Evropske konvencije za zaštituljudskih prava i temeljnih sloboda zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Asima Kučevića podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 K 08 001427 09 Kž 4 od 3. jula 2009. godine i rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (udaljem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 K 001427 08 K od 23. juna 2009. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član

6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, zbog toga što je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

1. Asim Kučević iz Tuzle (u daljnjem tekstu: apelant), a kojeg zastupa Faruk Balijagić, advokat iz Tuzle, podnio je, 21. avgusta 2009. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), apelaciju protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Kž-09-000137 od 14. avgusta 2009. godine i rješenja Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 032-0-KV-09-000 575 od 7. avgusta 2009. godine. Apelant je također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud ukinuo mjeru pritvora izrečenu apelantu osporenim rješenjima.

2. Ustavni sud je donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP-2565/09 od 8. septembra 2009. godine kojom je odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

3. Rješenjem Kantonalnog suda broj 003-0-KŽ-09-000 132 od 6. avgusta 2009. godine ukinuto je rješenje Općinskog suda broj 032-0-KV-09-000 575 od 30. jula 2009. godine.

4. U ponovnom postupku, rješenjem Općinskog suda broj 032-0-Kv-09-000 575 od 7. avgusta 2009. godine apelantu je, zajedno sa ostalim osumnjičenim, na prijedlog Kantonalnog tužilaštva u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo), produžen pritvor za dva mjeseca zbog osnovane sumnje da je počinio krivično djelo izazivanje opšte opasnosti iz člana 323. stav 1. u sticaju sa krivičnim djelom laka tjelesna povreda iz člana 173. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Krivični zakon FBiH), a na osnovu člana 146. stav 1. tačka b. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o krivičnom postupku FBiH). U obrazloženju rješenja sud je istako da je prijedlog Kantonalnog tužilaštva osnovan, te da iz spisa proizilazi da postoje osnovi sumnje da su osumnjičeni počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret. Naime, utvrđeno je kao nesporno da je 28. juna 2009. godine oko 00,20 sati u Tuzli, u centru grada, na parking prostoru u neposrednoj blizini diskoteke «Roma» došlo do oružanog sukoba između dvije grupe osoba u kojem su i jedna i druga grupa upotrebile vatreno oružje. Osnovi sumnje da je apelant bio u grupi koja je pucala na drugu grupu proizilaze iz iskaza svjedoka policajca koji je kritične večeri izašao na intrevenciju povodom spornog događaja. Prema datom iskazu, svjedok je na licu mjesta, neposredno posle pucnjave, zatekao grupu u kojoj se nalazio i apelant, sva zatečena lica su imala pištolje u rukama koje su počeli kriti ispod majica, stavljajući ih za pojas pantalona. Iskaz svjedoka policajca sud je ocijenio «kao ključan» za zaključak da postoje osnovi sumnje da su lica zatečena na licu mjesta, uključujući i apelanta, upotrijebila kritične večeri pištolje koje su imali kod sebe, a koje je svjedok policajac vidio na licu mjesta, odmah nakon pucnjave. U pogledu postojanja uslova za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka b. Zakona o krivičnom postupku FBiH, sud je ocijenio da postoji osnovana bojazan da će apelant boravkom na slobodi uništiti tragove važne za krivični postupak. Ovakav zaključak sud je utemeljio na činjenici da oružje iz kojeg je pucano kritične prilike od strane osumnjičenih, uključujući i apelanta, nije pronađeno, a što upućuje na zaključak da je sakriveno i da je ovim licima poznato gdje se nalazi. Svi osumnjičeni, uključujući i apelanta, lišeni su slobode dva dana nakon kritičnog događaja, a što je predstavljalo dovoljno vremena da se oružje upotrebljeno kritične večeri od strane osumnjičenih sakrije, sa namjerom da isto ne bude otkriveno od strane ovlaštenih lica i dato na vještačenje, a kako bi se utvrdilo da li je bilo upotrebljeno za vršenje navedenih krivičnih djela.

5. Odlučujući po apelantovoj i žalbama ostalih osumnjičenih protiv rješenja Općinskog suda, Kantonalni sud je rješenjem broj 003-0-Kž-09-000137 od 14. avgusta 2009. godine iste odbio kao nesonovane. Iz obrazloženja rješenja proizilazi da je apelant u žalbi prvostepeno rješenje pobijao «zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka i Evropske konvencije», jer je sudija Brković Sadija, član vijeća, napuštala sjednicu vijeća za vrijeme očitavanja o pritvoru advokata jednog od osumnjičenih, pa je vijeće u tim intervalima radilo u nepropisnom sastavu. Nadalje, u žalbi je istaknuto da iskaz svjedoka policajca ne može biti uporište za zaljučak da postoji osnovana sumnja da je apelant iz pištolja pucao, jer to ne potvrđuje nalaz parafinske rukavice uzete sa obje šake apelanta, te da dokazi koje je Kantonalno tužilaštvo izvelo ne ukazuju da je apelant pokušao da sakrije ili uništi dokaze važne za krivični postupak. Najzad, apelant je istakao da u osporenom rješenju nije utvrđena osnovana sumnja da je počinio krivično djelo za koje se tereti, a koje se može izvršiti samo pucanjem iz vatrenog oružja, na što ne upućuje niti jedan dokaz u dosadašnjem toku istrage, kao i da tužilaštvo nije ponudilo niti jedan dokaz koji bi ukazao da postoje naročite okolnosti koje utiču na bojazan da će apelant, boravkom na slobodi, na bilo koji način ometati vođenje krivičnog postupka u smislu odredbi člana 146. stav 1. tačka b. Zakona o krivičnom postupku FBiH. Kantonalni sud je, kao i Općinski sud, ocjenio da izjava svedoka policajca potvrđuje osnove sumnje da je apelant, kritičnog događaja, upotrebio pištolj koji se nalazio kod njega, te tako počinio krivično djelo izazivanje opšte opasnosti iz člana 323. stav 1. Krivičnog zakona FBiH, a čime je ispunjen opšti uslov za produženje pritvora prema apelantu. Nadalje, u pogledu postojanja uslova za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka b. Zakona o krivičnom postupku FBiH, Kantonalni sud se saglasio sa ocjenom Općinskog suda u pogledu njihovog postojanja. Sud je ovakvu ocjenu zasnova na činjenici da prema podacima iz spisa proizilazi da oružje koje su svi osumnjičeni, uključujući i apelanta, imali kod sebe kritičnog događaja nije pronađeno, da su svi osumnjičeni lišeni slobode dva dana nakon kritičnog događaja, te da su u tom vremenskom periodu imali dovoljno vremena da ga sakriju, da znaju gdje se nalazi, te ga tako učine nedostupnim ovlaštenim licima s ciljem da izbjegnu vještačenje oružja, a kako bi se utvrdilo da li su ista korištena pri izvršenju krivičnog djela koje im se stavlja na teret. Najzad, sud je ocjenio irelevantnim žalbene navode da dokazi provedeni u toku istrage ne upućuju na to da su osumnjičeni, uključujući i apelanta, učinili krivično djelo za koje se terete iz razloga što se pritvor određuje prema osnovanoj sumnji da je određena osoba učinila krivično djelo, a ne prema karakteru dokaza koji se ocjenjuju po okončanju dokaznog postupka, odnosno glavnog pretresa, a ne pri odlučivanju o pritvoru.

6. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, te pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Apelant ističe da je Kantonalni sud u osporenom rješenju propustio da odluči o žalbenom prigovoru u pogledu nepropisnog sastava vijeća prvostepenog suda. Nadalje, apelant smatra da je Kantonalni sud ocjenu postojanja opšteg uslova za određenje pritvora, tj postojanje osnovane sumnje, nije mogao zasnovati na iskazu policajca svjedoka koji je vido da on ima pištolj, ali ne i da je pucao iz njega, a s obzirom da je nesporno utvrđeno, prema nalazu parafinskom rukavicom, da on nije pucao iz pištolja. Također, s obzirom da je svjedok policajac ovlašteno službeno lice koje je izašlo na intervenciju, morao mu je i oduzeti pištolj ako ga je imao. Nadalje, apelant smatra da iz ocjene Kantonalnog suda da je oružje već sakriveno, da su svi osumnjičeni, uključujući i apelanta, imali dovoljno vremena da isto sakriju i učine nedostupnim ovlaštenim licimanije, proizilazi zaključak da je prestala potreba za određivanjem pritvora prema njemu, te da je «rješenje suda nezakonito i da mu se istim krše osnovna prava na slobodu zagarantovana Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom». Apelant tvrdi da nisu ispunjene zakonske pretpostavke za određivanje pritvora iz člana 145. i 146. Zakona o krivičnom postupku FBiH. U prilog ove tvrdnje navodi da je iz telefonskog listinga vidljivo da je pozvao policiju kako bi zatražio zaštitu i da ista nije došla, da ga je policajac svjedok vidio sa pištoljem ali ne i da je pucao iz pištolja, da je slobode lišen nakon tri dana od kritičnog događaja, dakle, da je mogao uništiti, sakriti, izmijeniti i krivotvoriti sve dokaze, i najzad, da je prema dokazima iz spisa evidentno da se u njegovom slučaju radi o nužnoj odbrani, a ne o kvalifikaciji koju ističe tužilaštvo. Nadalje, apelant smatra da tužilaštvo nije ponudilo niti jedan dokaz «činjeničnog verifikovanja neposrednog ili posrednog pokušaja od strane apelanta da utiče na svjedoke ili da uništi ili sakrije dokaze, a sama činjenica da je slobode lišen nakon tri dana dokazuje da nije postojala bojazan da će nešto preduzeti u tom pravcu». Apelant smatra da «prema izričitim odredbama člana 5. Evropske konvencije, ne postoji niti jedan pravni osnov da bi se mogao zauzeti stav da je određivanje pritvora zakonito i da ne krši osnovna ljudska prava». Navedenim članom je definisano i da se lice pusti na slobodu onog trenutka kada dalje zadržavanje u pritvoru postane neosnovano, a iz svega navedenog u apelaciji, evidentno je da ne postoje razlozi za njegovo dalje zadržavanje u pritvoru. Najzad, apelant ističe da mu je pritvor određen proizvoljno. Ovu tvrdnju zasniva prije svega na činjenici da je i Kantonalni sud konstatovao da je bilo dovoljno vremena da se oružje sakrije, iz čega proizilazi da ne postoji niti jedan validan razlog za produženje pritvora. Nadalje, proizvoljnost se po apelantu ogleda i u činjenici da je propušteno predhodno ocjenjivanje osnovane sumnje da je osumnjičeni učinio krivično djelo i da postoje posebni uslovi za određivanje pritvora. Odluka o određivanju pritvora je donesena u paketu i svi osumnjičeni su tretirani isto, i ako je «paketno odlučivanje protivzakonito i čini bitnu povredu odredbi Zakona o krivičnom postupku FBiH, Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije». Apelant smatra da su «prvostepeni i drugostepeni sud postupali suprotno zakonima Bosne i Hercegvoine, Ustavu Bosne i Hercegovine i Evropskoj konvenciji jer su propustili navesti i podrobno obrazložiti relevantne i dovoljne razloge na temelju kojih se svako dalje produžavanje pritvora može smatrati opravdanim i nužnim, te podrobno obrazložiti razloge zbog kojih smatraju da postoje legalni i legitimni ciljevi za određivanje pritvora», te zaključuje «da je zbog svega navedenog potrebno usvojiti njegov zahtjev za donošenje privremene mjere kojom će mu pritvor biti ukinut.»

Relevantni propisi

7. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH» br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07 i 9/09) u relevantnom dijelu glasi: Član 145. Opše odredbe (1) Pritvor se može odrediti ili produžiti samo pod uslovima propisanim u ovom Zakonu i samo ako se isti cilj ne može ostvariti drugom mjerom. (2) Pritvor određuje ili produžuje rješenjem sud na prijedlog tužioca, a nakon što sud prethodno sasluša osumnjičenog odnosno optuženog na okolnosti razloga zbog kojih se pritvor predlaže, osim u slučaju iz člana 146. stav (1) tačka a) ovog Zakona. (3) Tužilac je dužan sudu podnijeti obrazložen prijedlog za produženje pritvora najkasnije pet dana prije isteka roka iz rješenja o pritvoru. Sud odmah dostavlja prijedlog osumnjičenom, odnosno optuženom i njegovom braniocu. (4) Trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme. Ako se osumnjičeni, odnosno optuženi nalazi u pritvoru, dužnost je svih organa koji učestvuju u krivičnom postupku i organa koji im pružaju pravnu pomoć da postupaju sa posebnom hitnošću. (5) U toku cijelog postupka pritvor će se ukinuti čim prestanu razlozi na osnovu kojih je određen, a pritvorenik će se odmah pustiti na slobodu. Po prijedlogu optuženog ili branioca za ukidanje pritvora koji je zasnovan na novim činjenicama sud će održati ročište odnosno sjednicu vijeća o čemu će obavijestiti stranke i branioca. Nedolazak stranaka i branioca koji su uredno obaviješteni ne sprečava održavanje ročišta, odnosno sjednice vijeća. Protiv rješenja o odbijanju prijedloga za ukidanje pritvora žalba nije dozvoljena. Član 146. Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo pritvor joj se može odrediti:

b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak (...) (...) (2) U slučaju iz stava 1. tačke b) ovog člana, pritvor će se ukinuti čim se osiguraju dokazi zbog kojih je pritvor određen. Dopustivost Dopustivost prima faciae

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U konkretnom slučaju apelant je osoba lišena slobode i nalazi se u pritvoru na temelju osporenih rješenja o određivanju pritvora, a zbog čega smatra da mu je povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II//3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud je u više svojih odluka posebno naglasio da pravo na slobodu ličnosti spada u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode cijeni se u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtijeva Zakona o krivičnom postupku FBiH koji je primijenjen u konkretnom slučaju, koji uz to mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije.

11. Ustavni sud podsjeća da je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo koje mu se stavlja na teret conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi, Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). U konkretnom slučaju apelantu je pritvor određen po prijedlogu tužioca, a zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivična djela u povodu kojih je nadležno tužilaštvo donijelo naredbu o sprovođenju istrage 29. juna 2009. godine. Iz obrazloženja osporenih rješenja proizilazi da su postupajući sudovi prije svega cijenili ispunjenost opšteg zakonskog uslova za određivanje pritvora, odnosno postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporenih rješenja proizilazi da je na temelju izjave svjedoka policijaca, apelant, zajedno sa ostalim osumnjičenim, zatečen na mjestu obračuna dvije naoružane grupe, kao pripadnik jedne od njih sa pištoljom u ruci, a na temelju čega su postupajući sudovi zaključili da postoje osnovi sumnje da je i apelant učestvovao u pucnjavi, odnosno da je zajedno sa ostalim osumnjičenim počinio krivična djela u povodu kojih je ovlašteno tužilaštvo donijelo nalog o sprovođenju istrage. Također, iz svega predočenog Ustavnom sudu proizilazi da apelant ničim nije osporio tvrdnju svjedoka policajca da je zatečen na mjestu oružanog obračuna neposredno nakon što se on dogodio, te da je tom prilikom imao pištolj u ruci. U tom smislu, apelant ni u samoj apelaciji nije ponudio dokaze koji bi eventualno ukazivali na drugačiji zaključak. Nadalje, iz obrazloženja osporenih rješenja proizilazi da su sudovi cijenili i ispunjenost uslova iz člana 146. stav 1. tačka b) Zakona o krivičnom postupku FBiH. U pogledu postojanja ovog zakonskog uslova utvrđeno je da oružje korišteno u oružanom obračunu nije pronađeno, a što ukazuje da je sakriveno, te da apelant, kao i ostali osumnjičeni, znaju gdje se nalazi. U vezi s tim sudovi su cijenili i činjenicu da je apelant uhapšen dva dana nakon kritičnog događaja, odnosno da je imao dovoljno vremena da oružje sakrije kako ne bi bilo otkriveno od ovlaštenih lica i poslato na vještačenje. Na temelju navednog, sudovi su zaključili da postoji osnovana bojazan da bi puštanjem na slobodu, apelant uništio tragove važne za krivični postupak pa je u skladu s tim i utvrđeno da su se stekli uslovi za produženje pritvora iz člana 146. stav 1. tačla b) Zakona o krivičnom postupku. Najzad, u pogledu apelantovih tvrdnji da je pritvor određen jednim rješenjem protiv više lica, te da su svi tretirani isto, uprkos zabrani «paketnog odlučivanja», Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporenih rješenja proizilazi da su sudovi u odnosu na svako od lica, uključujući i apelanta, prema kojem je pritvor određen, pojedinačno cijenili postojanje razloga za produženje pritvora, te u vezi s tim dali jasna i precizna objašnjenja, te se pozvali na relevantne zakonske odredbe na temelju kojih su zasnovali svoju odluku. Najzad, iz obrazloženja osporenih rješenja, a ni iz same apelacije nije moguće zaključiti da su postupajući sudovi postupali suprotno članu 145. Zakona o krivičnom postupku FBiH. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudvi dali jasne i uvjerljive razloge na temelju kojih su zaključili da postoje osnovi sumnje da je apelant počinio krivično djelo, te da postoji bojazan da će, u slučaju puštanja na slobodu uništiti tragove važene za krivični postupak. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. apelant nema «opravdan zahtjev» da se poziva na kršenje prava iz člana II/3. d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. Evropske konvencije.

12. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da nema ničega što bi ukazalo da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

Preuranjenost

13. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

14. Pri ispitivanju dopustivosti ovog djela apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1. i 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda:

Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (14) apelacija je preuranjena

15. Ustavni sud primjećuje da apelant povredu prava na pravično suđenje vidi u tome što je nepotrebno i nepravilno zadržan u pritvoru. U vezi sa ovim apelantovim navodima, Ustavni sud podsjeća da se garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije odnose na krivični postupak u cijelini, te da se odgovor na pitanje da li je neka od ovih garancija prekršena ne može dati dok postupak traje, jer eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedeći navedeno, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A broj 146, stav 68; Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 38/03).

16. U konkretnom slučaju rješenja koja se pobijaju apelacijom ne predstavljaju odluku koja je rezultat cjelokupnog krivičnog postupka protiv apelanta, u smislu utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe protiv njega, jer je osporenim rješenjima samo riješeno jedno proceduralno pitanje, odnosno odlučeno o jednoj fazi postupka. Dakle, krivični postupak protiv apelanta još nije okončan već su donesena procesna rješenja kojim je apelantu produžen pritvor, pa slijedi da je u odnosu na apelantove navode koji se odnose na povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije predmetna apelacija preuranjena.

17. Imajući u vidu odredbe člana 16. st. 2. i 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2699/09 (A. K. iz Tuzle) | Sudska praksa | Aktio