Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2329/07 (Z. M.)

Odluka donesena 11. 02. 2010.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Zamjena nekretnina
  • Propisano zakonom
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2329/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 02. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. februara 2010. godine, u predmetu broj AP 2329/07, rješavajući apelaciju Zdenke Marošan, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zdenke Marošan podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-

90/05 od 24. aprila 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zdenka Marošan (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Novske, Republika Hrvatska, koju zastupa Svetozar Davidović, advokat iz Banjaluke, podnijela je 13. avgusta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-90/05 od 24. aprila 2007. godine. Apelantica je 22. januara 2008. i 26. oktobra 2009. godine dopunila apelaciju.

2. Osnovni sud u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) donio je Presudu broj P-

613/96 od 2. jula 2002. godine kojom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja Živka Šolaje i Ruže Šolaja (u daljnjem tekstu: tužitelji) kojim su tražili da se utvrdi da je pravovaljana pismena nagodba – Izjava o zamjeni nekretnina koju su potpisali apelantica, Romeo Marošan i Franjo Marošan s jedne i tužitelji s druge strane, čiji potpisi su ovjereni kod Osnovnog suda pod brojem I-OV-3145/95 od 16. avgusta 1995. godine, slijedom čega su tužitelji postali suvlasnici nekretnina upisanih u k.k. ul. broj 197/01 k.o. Priječani. Tužitelji su obavezani da apelantici naknade troškove postupka. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je uvidom u izjavu koju su potpisali tužitelji i apelantica u svoje ime i kao punomoćnik Romea Marošana i Franje Marošana utvrdio da su apelantica i tužitelji izjavili da mijenjaju nekretnine i to tužitelji svoje nekretnine koje se nalaze u Paklenici (kod Novske, Republika Hrvatska), a apelantica svoje nekretnine koje se nalaze u Priječanima (kod Banjaluke). Sud je naveo da je u predmetnoj izjavi konstatovano da se na osnovu te izjave daje ovlaštenje apelantici da uđe u posjed nekretnina u Paklenici, a da apelantica predaje tužiteljima u posjed nekretnine u Priječanima. Takođe, sud je naveo da iz predmetne izjave proizlazi da izjava služi kao ovlaštenje za ulazak u posjed i korištenje nekretnina do zaključenja ugovora o zamjeni koji će biti zaključen po pribavljanju potrebne dokumentacije. Pri tome, Osnovni sud je naveo da iz iskaza svjedoka Ljubice Dedić, Milenka Dedića i Vujadina Vidakovića proizlazi da su izjave o zamjeni nekretnina date bez prisile i pritisaka, a što je i konsatovano u samoj izjavi.

3. S druge strane, sud je naveo da iz apelantičinog iskaza proizlazi da je izjavu dala zato što je morala da napusti područje Republike Srpske, da je bila primorana, te da u drugoj situaciji ne bi mijenjala svoje nekretnine. S obzirom da je predmetna izjava o zamjeni nekretnina od 16. avgusta 1995. godine, kao ponuda za zaključivanje ugovora o zamjeni nekretnina, data u ratnim okolnostima koje su postojale na području Bosne i Hercegovine, Osnovni sud je naveo da ponuda i izjava o prihvatanju ponude nisu date na osnovu slobodno izražene volje stranaka, te da je stoga izjava nepostojeća. Nadalje, Osnovni sud je naveo da je odredbom člana 9. stav 2. Zakona o prometu nepokretnosti propisano da ugovor na osnovu kojeg se prenosi pravo svojine mora biti sačinjen u pisanom obliku i da potpisi ugovorača moraju biti ovjereni kod nadležnog suda. Imajući u vidu da stranke nisu zaključile ugovor o zamjeni nekretnina u smislu navedene zakonske odredbe, kao i da ne postoji mogućnost konvalidacije ugovora o prometu nekretnina koji su u cijelini ili u pretežnom dijelu izvršeni ako nisu zaključeni u propisanoj formi, Osnovni sud je zaključio da tužitelji nisu postali suvlasnici navedenih nekretnina u Priječanima.

4. Odlučujući o žalbi tužitelja protiv prvostepene presude, Okružni sud u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) donio je Presudu broj Gž-1878/02 od 23. avgusta 2004. godine kojom je žalba djelimično uvažena, prvostepena presuda je ukinuta u dijelu u kojem je odlučeno o troškovima postupka i predmet je u tom dijelu vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. U preostalom dijelu žalba tužitelja je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da su tužitelji u žalbi istakli prigovor presuđene stvari budući da se apelantica na osnovu predmetne izjave o zamjeni nekretnina upisala kao vlasnik nekretnina u Hrvatskoj. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da iz Presude na osnovu priznanja Općinskog suda u Novskoj broj P-201/1995 od 21. septembra 1995. godine proizlazi da je apelantica na osnovu ugovora o zamjeni nekretnina stekla pravo da se upiše kao vlasnik nekretnina upisanih u z.k. ul. broj 158 k.o. Paklenica, što su tuženi Živko Šolaja i Ruže Šolaja, zastupani po staratelju za poseban slučaj, dužni priznati i dopustiti joj prenos prava vlasništva na tim nekretninama. Okružni sud je naveo da iz naprijed navedenog proizlazi da postoji identitet stranaka i identitet činjeničnog stanja, ali da ne postoji identitet tužbenih zahtjeva, te da je stoga neosnovan prigovor presuđene stvari koji su istakli tužitelji. Nadalje, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da predmetna izjava o zamjeni nekretnina nije valjan pravni osnov za sticanje prava svojine. S obzirom da tužitelji nisu zaključili pisani ugovor o zamjeni nekretnina u smislu odredbe člana 9. Zakona o prometu nepokretnosti, Okružni sud je zaključio da tužitelji nemaju pravni osnov za sticanje prava svojine u smislu člana 20. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, te da nisu postali suvlasnici predmetnih nekretnina jer nisu upisani u javnu knjigu.

5. Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji tužitelja protiv drugostepene presude, donio Presudu broj Rev-90/05 od 24. aprila 2007. godine kojom je revizija uvažena, drugostepena presuda je preinačena tako što je žalba tužitelja uvažena, pa je prvostepena presuda preinačena tako što je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da ugovor o zamjeni nepokretnosti postoji kada se ugovorne strane saglase o predmetu zamjene njihovih nepokretnosti i o tome potpišu pisanu ispravu u koju se unosi njihov sporazum o predmetu zamjene. Vrhovni sud je naveo da su u konkretnom slučaju tužitelji i apelantica u pisanoj ispravi od 15. avgusta 1995. godine, koju su potpisali i čiji su potpisi ovjereni kod Osnovnog suda pod brojem I-OV-3145 od 16. avgusta 1995. godine, unijeli njihov sporazum o predmetu zamjene i to nekretnina tužitelja koje se nalaze u katastarskoj opštini Paklenica, opština Novska, za nekretnine apelantice i ostalih tuženih koje se nalaze u katastarskoj opštini Priječani, opština Banjaluka. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da takva pisana isprava, suprotno zaključku nižestepenih sudova, sadrži podatke o nekretninama stranaka u sporu koje se predmet zamjene i koje predstavljaju bitne (esencijalne) elemente ugovora o zamjeni u smislu odredbe člana 552. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/86 i 57/89, te «Službeni glasnik Republike Srpske» br. 17/93, 3/96 i 39/03; u daljnjem tekstu: ZOO) u vezi sa odredbom člana 9. stav 2. Zakona o prometu nepokretnosti.

6. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je apelantica, nakon ovjere pisane izjave od 16. avgusta 1995. godine, po dolasku u Republiku Hrvatsku ishodovala pravosnažnu presudu Općinskog suda u Novskoj broj P-201/1995 od 21. septembra 1995. godine kojom je utvrđena pravna valjanost predmetne pisane izjave kao ugovora o zamjeni nekretnina koje su navedene u pisanoj izjavi. Vrhovni sud je dalje naveo da se apelantica na osnovu navedene presude upisala u zemljišnim knjigama kao vlasnik na nekretninama tužitelja koje su upisane u z.k. ul. broj 158 k.o. Paklenica, te kao suvlasnik sa po ½ sa tuženim Franjom Marošan na nekretninama tužitelja koje su upisane u z.k. ul. broj 274 k.o. Paklenica. Po mišljenju Vrhovnog suda, ugovor o zamjeni nekretnina je proizveo pravno dejstvo time što su se apelantica i tuženi Franjo Marošan uknjižili kao vlasnici, odnosno suvlasnici na nekretninama tužitelja i što su stupili u posjed tih nekretnina. Naime, budući da je po apelantičinoj tužbi presudom Općinskog suda u Novskoj utvrđena pravna valjanost ugovora o zamjeni nekretnina, a nakon toga je uslijedila i uknjižba u zemljišnim knjigama, Vrhovni sud je zaključio da su se apelantica i tuženi Franjo Marošan saglasili da je ugovor o zamjeni nekretnina zaključen njihovom slobodnom voljom, te da samim tim nema nedostataka koji bi činili ugovor ništavim u smislu odredbe člana 103. u vezi sa odredbom člana 26. ZOO-a. Pored navedenog, Vrhovni sud je istakao da bi u suprotnom tužitelji ostali i bez nekretnina u Paklenici koje su bile predmet ugovora o zamjeni, na kojima su se apelantica i tuženi Franjo Marošan uknjižili kao vlasnici, jer su protekli rokovi za ponavljanje postupka koji je okončan pravosnažnom presudom Općinskog suda u Novskoj, a što bi bilo suprotno načelima savjesnosti, poštenja i zabrane zloupotrebe prava iz čl. 12. i 13. ZOO-a.

7. Apelantica se žali da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica navodi da je nesporna činjenica da se usljed ratnih događanja u avgustu 1995. godine iz Hrvatske iselio veliki broj stanovništva srpske nacionalnosti i zadržao na području Banjaluke, kao i da se sa područja Banjaluke u to vrijeme iselilo skoro cjelokupno stanovništvo hrvatske nacionalnosti. Apelantica smatra da naprijed navedeno ide u prilog tvrdnji da nije bilo slobodno izražene volje pri zamjeni nekretnina ni na jednoj strani već da su na to bili prinuđeni usljed ratnih događanja. Apelantica navodi da je kod Općinskog suda u Novskoj ishodovala pravosnažnu presudu na osnovu koje se uknjižila kao vlasnik na ranijim nekretninama tužitelja, ali da je i to bilo za vrijeme rata, odnosno prije donošenja Dejtonskog mirovnog sporazuma i imovinskih zakona koji joj obezbjeđuju vraćanje u prijeratni dom. Takođe, apelantica navodi da je Vrhovni sud, pri donošenju svoje odluke, nepravilno primijenio materijalno pravo, budući da je predmetnu izjavu tumačio kao ugovor o zamjeni nekretnina. Naime, apelantica smatra da predmetna izjava po svom sadržaju može imati samo elemente predugovora, te elemente trenutnog rješenja posjeda, jer je u izjavi navedeno da će stranke zaključiti ugovor o zamjeni nekretnina kada se za to budu ispunjeni uslovi. U dopuni apelacije od 26. oktobra 2009. godine, apelantica navodi da je osporenom presudom Vrhovnog suda lišena obiteljskog doma u Banjaluci gdje je živjela do 1995. godine, te u kojem je namjeravala da živi i nakon povrata imovine u posjed 2

5. novembra 2004. godine, ali da je nakon donošenja navedene presude ponovo bila primorana da napusti svoju kuću. Pri tome, apelantica navodi da stanuje u tuđoj kući u Novskoj, te da nije stupila u posjed imovine tužitelja budući da je njihova kuća zapaljena. Konačno, u dopuni apelacije apelantica navodi da joj je osporenom odlukom Vrhovnog suda, pored prava koja je navela u apelaciji, povijeđeno i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

Pravo na dom

10. Apelantica se žali da joj je osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

11. Prilikom razmatranja da li je došlo do povrede člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud prvenstveno mora utvrditi predstavljaju li predmetne nekretnine apelantičin «dom» u smislu značenja člana 8. stav 1. Evropske konvencije, a zatim da li osporena odluka predstavlja «miješanje» javnih vlasti u poštivanje apelantičinog «doma». U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da predmetne nekretnine obuhvataju, između ostalog, apelantičinu porodičnu kuću u kojoj je apelantica živjela do 1995. godine, te u koju je ponovo uselila 25. novembra 2004. godine po odluci nadležnih upravnih organa u postupku povrata imovine u posjed. Ustavni sud smatra da porodična kuća nesumnjivo predstavlja apelantičin «dom» u smislu člana 8. Evropske konvencije. Takođe, Ustavni sud smatra da je osporenom odlukom došlo do miješanja u apelantičino pravo na «dom», budući da je tom odlukom utvrđeno da su tužitelji na osnovu ugovora o zamjeni nekretnina postali vlasnici apelantičine porodične kuće.

12. Sljedeće pitanje, na koje Ustavni sud treba dati odgovor, jeste da li je «miješanje» u apelantičin dom opravdano u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvenije. Da bi «miješanje» bilo opravdano, prije svega, mora biti «u skladu sa zakonom». Ovaj uslov zakonitosti se, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji iz više elemenata: (a) miješanje mora biti zasnovano na domaćem ili međunarodnom zakonu; (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet i (c) zakon također mora biti formuliran sa odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dozvolilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, broj 30, stav 49). U slučaju da se ispostavi da je to «miješanje» u skladu sa zakonom i tada može predstavljati povredu člana 8. Evropske konvencije ako se smatra da ono nije «neophodno» da bi se postigao jedan od zakonitih ciljeva iz stava 2. člana 8. Evropske konvencije. Neophodno u ovom kontekstu znači da «miješanje» odgovara «pritiscima društvenih potreba» i da postoji razumna relacija proporcionalnosti između miješanja i zakonitog cilja kojem se teži (vidi Evropski sud za ljudska prava, Niemietz protiv Njemačke, presuda od 16. decembra 1992. godine, serija A, broj 251).

13. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Zakon o obligacionim odnosima objavljen u službenim glasilima, dakle, dostupan je građanima, kao i da su navedene odredbe tog zakona dovoljno jasne i precizne u smislu uslova koje je potrebno ispuniti da bi ugovor o zamjeni proizveo pravno dejstvo. Dalje, Ustavni sud zapaža da je osporenom odlukom Vrhovnog suda utvrđeno da predmetna izjava koju su potpisali tužitelji i apelantica ispunjava uslove za punovažnost ugovora o zamjeni nekretnina u smislu odredbi člana 552. ZOO-a u vezi sa odredbom člana 9. stav 2. Zakona o prometu nepokretnosti. Takođe, Vrhovni sud je utvrdio da je navedeni ugovor o zamjeni nekretnina zaključen slobodnom voljom stranaka, te da nema nedostataka koji bi činili ugovor ništavim u smislu odredbe člana 103. u vezi sa odredbom člana 26. ZOO-a, o čemu je dato detaljno i jasno obrazloženje, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantičino pravo na dom izvršeno na osnovu zakona, koji ispunjava standarde Evropske konvencije u pogledu jasnoće i transparentnosti. Nadalje, Ustavni sud smatra da osporena odluka predstavlja mjeru neophodnu u demokratskom društvu radi zaštite prava i sloboda drugih, te da na taj način nije narušen ni princip proporcionalnosti između zakonitog cilja kojem se teži, a to je dosljedna primjena zakona i prava apelantice.

14. S obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da su apelantičini navodi o povredi prava na poštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

Pravo na imovinu

15. Takođe, apelantica se žali da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

16. Prilikom razmatranja da li je došlo do povrede člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud, prije svega, mora utvrditi ima li apelantica «imovinu» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da pojam «imovina» uključuje širok obim imovinskih interesa koje treba štititi (vidi presudu bivše Evropske komisije za ljudska prava, Wiggins protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 7456/76, objavljenu u Odlukama i izvještajima (OI) 13, st. 40-46 (1978)) a koji predstavljaju ekonomsku vrijednost, Ustavni sud smatra da predmetne nekretnine, na kojima je apelantica upisana kao vlasnik, odnosno suvlasnik, bez sumnje, predstavljaju imovinu koja uživa zaštitu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

17. Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud treba odgovoriti jeste da li je došlo do miješanja u apelantičinu imovinu, te ukoliko jeste, u sklopu kojeg od tri pravila iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti razmatrano. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je osporenom odlukom utvrđeno da su tužitelji, na osnovu ugovora o zamjeni nekretnina, postali suvlasnici predmetnih nekretnina, što nesumnjivo predstavlja miješanje u apelantičino pravo na imovinu u smislu drugog pravila izraženog u stavu jedan člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na to, Ustavni sud, kao sljedeće, mora ispitati je li lišavanje apelantice u uživanju prava na imovinu, na način kako je to rezultiralo osporenom odlukom, bilo opravdano. To može biti slučaj samo ako je (a) predviđeno zakonom (b) u javnom interesu i (c) u skladu sa principom proporcionalnosti. Ustavni sud podsjeća da je osporena odluka Vrhovnog suda, koja je osnov miješanja u apelantičinu imovinu, zasnovana na odredbi člana 552. ZOO-a u vezi sa odredbom člana 9. stav 2. Zakona o prometu nepokretnosti, te odredbi člana 103. u vezi sa odredbom člana 26. ZOO-a. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je u prethodnim tačkama ove Odluke, pri ispitivanju navoda o povredi prava na dom, zaključio da navedene odredbe Zakona o obligacionim odnosima ispunjavaju standarde «zakonitosti» u smislu Evropske konvencije. Takođe, Ustavni sud je zaključio da dosljedna primjena zakona predstavlja legitiman cilj od javnog interesa, te da nije narušen princip proporcionalnosti između legitimnog cilja kojem se teži i prava apelantice.

18. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantičini navodi o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, očigledno (prima facie) neosnovani.

19. U odnosu na dopunu apelacije od 26. oktobra 2009. godine, Ustavni sud podsjeća na svoj stav prema kojem apelanti dopunu apelacije moraju dostaviti u roku iz člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, osim ukoliko se dopuna odnosi na nove pravne okolnosti koje su nastale nakon proteka navedenog roka (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1426/05 od 9. novembra 2006. godine, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 11/07). U konkretnom slučaju apelantica je u dopuni apelacije proširila svoje navode u smislu povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na isto činjenično i pravno stanje. S obzirom da je konačnu odluku, koja je predmet osporavanja, apelantica primila 10. jula 2007. godine, Ustavni sud neće ispitivati navode o povredi ovog ustavnog prava zbog proteka roka iz člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

20. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović