Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2400/07 (D. R.)

Odluka donesena 11. 02. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2400/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 02. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. februara 2010. godine, u predmetu broj AP 2400/07, rješavajući apelaciju Desanke Radulović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Desanke Radulović podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-Gž-07-

000 064 od 12. juna 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju - Odjeljenje u Nevesinju broj P-92/04 od 6. decembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Desanka Radulović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Nevesinja, koju zastupa Nenad Kisić, advokat iz Nevesinja, podnijela je 17. avgusta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-Gž-07-000 064 od 12. juna 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju, Odjeljenje u Nevesinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-92/04 od 6. decembra 2006. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj P-92/04 od 6. decembra 2006. godine odbijen je kao neosnovan apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obaveže tužena Republika Srpska - Ministarstvo odbrane (u daljnjem tekstu: tužena) da joj na ime neisplaćenog toplog obroka isplati iznos od 437,11 KM i na ime neisplaćenog boračkog dodatka iznos od 2.760,06 KM, sa zakonskom zateznom kamatom, uz naknadu troškova postupka. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da su apelantica i tužena zaključile Sporazum o prestanku profesionalne vojne službe u Vojsci Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Sporazum) broj 8/1-01-126-12-405/04 od 19. marta 2004. godine. Osnovni sud je naveo da je tačkom 1. Sporazuma određeno da apelantici prestaje profesionalna vojna služba u Vojsci Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vojska RS) 22. marta 2004. godine, a tačkom 2. Sporazuma je utvrđeno da je tužena obavezna da, zbog prestanka vojne službe, isplati apelantici otpremninu u jednokratnom iznosu od 2.000,00 KM. Sud je dalje naveo da je tačkom 3. Sporazuma apelantici priznato pravo na platu do dana razrješenja u skladu sa Pravilnikom o platama profesionalnih vojnika u Vojsci RS. Takođe, sud je naveo da je tačkom 5. Sporazuma određeno da se isplatom otpremnine smatraju ispunjenim sve obaveze po osnovu rada prema apelantici, kojoj je prestao radni odnos zbog postojećeg viška u Vojsci RS. Osnovni sud je istakao da su novčana potraživanja koja potražuje apelantica bila dospjela i da nisu bila isplaćena do zaključenja Sporazuma, te da se zaključivanjem predmetnog Sporazuma apelantica odrekla prava da potražuje spornu isplatu od tužene. Naime, budući da se radi o novčanom potraživanju, Osnovni sud je naveo da je apelantica izvršila oprost ili otpuštanje duga prema tuženoj, koja je na to pristala. S obzirom na to, Osnovni sud je zaključio da je obaveza tužene na isplatu duga apelantici prestala u skladu sa odredbom člana 344. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima kojom je propisano da obaveza prestaje kada povjerilac izjavi dužniku da neće tražiti njeno ispunjenje i dužnik se sa tim saglasi.

3. Odlučujući o apelantičinoj žalbi protiv prvostepene presude, Okružni sud je donio Presudu broj 015-0-Gž-07-000 064 od 12. juna 2007. godine kojom je žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je apelantici prestala profesionalna vojna služba u Vojsci RS 22. marta 2004. godine, te da su potraživanja koja se traže postavljenim tužbenim zahtjevom bila dospjela i da nisu isplaćena do zaključenja Sporazuma o prestanku vojne službe. Okružni sud je naveo da je utvrđeno da je, na osnovu tačke 5. ovog sporazuma, apelantica saglasna da joj je tužena isplatom iznosa iz tačke 2. tog sporazuma ispunila «sve obaveze po osnovu rada [...] a koji se odnose na prestanak profesionalne vojne službe-radnog odnosa zbog postojećeg viška u VRS, pa se istim smatra izmirenim po svim potraživanjima po tom osnovu». Stoga je Okružni sud naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da se apelantica, postigavši naprijed navedeni sporazum koji je uredno potpisan od strane apelantice i tužene, odrekla prava na potraživanje spornih isplata. S obzirom na to, Okružni sud je zaključio da je apelantica kao povjerilac oprostila dug tuženoj kao dužniku, te da je stoga obaveza tužene prema apelantici prestala u odnosu na potraživanja iz tužbenog zahtjeva shodno odredbi člana 344. Zakona o obligacionim odnosima.

4. Apelantica se žali da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica smatra da su redovni sudovi, pri donošenju svojih odluka, pogrešno zaključili da je apelantica izvršila oprost duga tuženoj u smislu člana 344. Zakona o obligacionim odnosima. Naime, apelantica navodi da se zaključivanjem Sporazuma sa tuženom nije odrekla prava da potražuje isplatu neisplaćenog toplog obroka i boračkog dodatka.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. Apelantica smatra da nije imala pravično suđenje zbog toga što su, po njenom mišljenju, redovni sudovi, pri donošenju svojih odluka, pogrešno zaključili da je apelantica izvršila oprost duga tuženoj u smislu člana 344. Zakona o obligacionim odnosima. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su nadležni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi. Imajući u vidu navedeno, a naročito stav naveden u ovoj odluci, da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu (vidi, Odluka o dopustivosti Ustavnog suda broj AP 1415/07 od 10. juna 2009. godine, stav 15., objavljena na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantičini navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2400/07 (D. R.) | Sudska praksa | Aktio