Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2725/07 (Tuzlanski kanton)

Odluka donesena 11. 02. 2010.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2725/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 02. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. februara 2010. godine, u predmetu broj AP 2725/07, rješavajući apelaciju Tuzlanskog kantona, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Tuzlanskog kantona podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-07-

001 407 od 25. septembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Tuzlanski kanton (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Kantonalno pravobranilaštvo Tuzla, podnio je 11. oktobra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-07-001 407 od 25. septembra 2007. godine.

2. Općinski sud u Kalesiji (u daljnjem tekstu: Općinski sud) donio je Presudu broj 029-0-

P-07-000 039 od 13. jula 2007. godine kojom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice Mirsade Abdulić (u daljnjem tekstu: tužiteljica) kojim je tražila da se obaveže apelant da joj po osnovu naknade za neprekidni rad (jubilarna nagrada) u Općinskom sudu u Tuzli isplati iznos od 602,28 KM sa zakonskom zateznom kamatom, uz naknadu troškova postupka. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je tužiteljica u tužbi i tokom postupka istakla da joj je pravosnažnim Rješenjem Općinskog suda u Tuzli broj 032-0-Su-12-06-000093 od 17. novembra 2006. godine određena jubilarna nagrada za neprekidni rad u tom sudu. Takođe, sud je naveo da je tužiteljica istakla da je u Izvještaju o izvršenju budžeta Tuzlanskog kantona od 1. januara do 31. decembra 2006. godine iskazan višak prihoda nad rashodima u iznosu od 21.723.542,06 KM, te da stoga apelant ima materijalne mogućnosti da joj isplati traženu naknadu. S druge strane, Općinski sud je naveo da je apelant u odgovoru na tužbu i u toku postupka istakao da u budžetu za 2006. godinu nisu predviđena sredstava za te namjene, te da apelant nema materijalnih mogućnosti da isplati traženu naknadu tužiteljici.

3. Općinski sud je naveo da je odredbom člana 45. stav 1. tačka 6. Zakona o namještenicima u organima državne službe FBiH («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» broj 49/05), koja se u skladu sa odredbom člana 73. tog zakona primjenjuje i na namještenike u organima sudske vlasti, propisano da namještenik ima pravo na naknadu za jubilarne nagrade. Sud je naveo da je stavom 2. istog člana propisano da uslove za ostvarivanje naknade iz stava 1. ovog člana određuje propisom Vlada Federacije BiH koji se donosi na osnovu Zakona o državnoj službi. Općinski sud je naveo da je Vlada Federacije BiH članom 11. Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima koji nemaju karakter plaće propisala da državni službenik i namještenik ima pravo na jubilarnu nagradu koja se isplaćuje u skladu sa Kolektivnim ugovorom za službenike organa uprave i sudske vlasti Federaciji BiH («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 23/00 i 50/00; u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor). U vezi s tim, sud je naveo da je članom 28. Kolektivnog ugovora propisano da će se službeniku isplatiti jubilarna nagrada za neprekidni rad u organima uprave u skladu sa njihovim materijalnim mogućnostima. Pri tome, sud je istakao da je tužiteljica obavezna, shodno članu 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku, da dokaže da apelant ima materijalnih mogućnosti da izvrši navedenu isplatu. S obzirom da tužiteljica u toku postupka nije dokazala postojanje te činjenice, Općinski sud je naveo da je primjenom pravila o teretu dokazivanja utvrdio da apelant nema materijalnih mogućnosti u smislu člana 28. Kolektivnog ugovora da isplati tužiteljici jubilarnu nagradu. Pri tome, sud je naveo da je odredbom člana 8. Zakona o budžetu Tuzlanskog kantona propisano da se izdaci koji nisu predviđeni budžetom ne smiju isplaćivati, te da je među strankama nesporno da u budžetu za 2006. godinu nisu planirane ove vrste naknada za budžetske korisnike.

4. Odlučujući o tužiteljičinoj žalbi protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 003-0-Gž-07-001 407 od 25. septembra 2007. godine kojom je žalba uvažena i prvostepena presuda preinačena tako što je usvojen tužbeni zahtjev tužiteljice. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je odredbom člana 28. stav 1. Kolektivnog ugovora propisano da će se službeniku isplatiti jubilarna nagrada za neprekidni rad u organima uprave u skladu sa njihovim materijalnim mogućnostima, i to, između ostalog, za navršenih 10 godina u visini od 1% prosječne mjesečne plaće. Takođe, sud je naveo da je stavom 2. istog člana propisano da osnovica za utvrđivanje visine jubilarne nagrade predstavlja prosječna plaća ostvarena u Federaciji BiH u prethodna tri mjeseca. Pri tome, Kantonalni sud je naveo da je tužiteljica u žalbi osnovano istakla da je prvostepeni sud, pri donošenju pobijane presude, zanemario normativni karakter Kolektivnog ugovora prema kojem se ima smatrati da je svaki uposlenik stupanjem na posao pristupio i Kolektivnom ugovoru. Kantonalni sud je naveo da samim tim zaposlenik iz Kolektivnog ugovora može neposredno crpiti sva prava koja su po osnovu rada ili u vezi sa radom kao minimum osigurana, tako da ta prava poslodavac ne može umanjiti niti uskratiti. S obzirom na to, Kantonalni sud je naveo da ni okolnost da apelant predmetnu naknadu nije predvidio u svom budžetu za 2006. godinu ne može biti od relevantnog uticaja na ostvarivanje prava tužiteljice na naknadu koja joj pripada u skladu sa Kolektivnim ugovorom. Kantonalni sud je naveo da čak i da isplata jubilarne nagrade zavisi od materijalnih mogućnosti apelanta i tada bi bio neprihvatljiv stav prvostepenog suda o teretu dokazivanja. Naime, po mišljenju Kantonalnog suda na apelantu je teret dokazivanja da ne posjeduje materijalne mogućnosti za isplatu jubilarne nagrade, budući da se radi o pravno relevantnoj činjenici koja vodi negiranju prava tužiteljice (član 7. stav 1. u vezi sa članom 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku). Pri tome, Kantonalni sud je istakao da je tužiteljica u postupku dokazala da je apelant u Izvještaju o izvršenju budžeta za 2006. godinu iskazao suficit u iznosu od 21.723.542,06 KM. Takođe, Kantonalni sud je naveo da je, pri donošenju svoje odluke, imao u vidu da je pravosnažnim i izvršnim Rješenjem Općinskog suda u Tuzli broj 032-0-Su-12-06-000093 od 17. novembra 2006. godine tužiteljici pravilno utvrđena visina predmetne naknade u skladu sa članom 28. Kolektivnog ugovora.

5. Apelant se žali da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, te prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 13. i 17. Evropske konvencije. Apelant smatra da je pogrešno shvatanje Kantonalnog suda, izraženo u obrazloženju osporene odluke, da u predmetnom slučaju nije od značaja činjenica da apelant nije predvidio predmetnu naknadu u svom budžetu za 2006. godinu. U vezi s tim, apelant navodi da se Općinski sud u Tuzli finansira iz budžeta Tuzlanskog kantona, a da materijalne mogućnosti nisu dozvoljavale isplatu jubilarnih nagrada zaposlenicima u organima uprave i sudske vlasti Tuzlanskog kantona, tako da nijednom zaposleniku iz navedenih razloga nije isplaćena jubilarna nagrada, a samim tim ni tužiteljici. Takođe, apelant smatra da je pogrešno shvatanje Kantonalnog suda izneseno u osporenoj odluci da je na apelantu teret dokazivanja da nema materijalnih mogućnosti da isplati jubilarnu nagradu tužiteljici. Pri tome, apelant smatra da sama činjenica da je u Izvještaju o izvršenju budžeta za period od 1. januara do 31. decembra 2006. godine iskazan suficit u iznosu od 21.723.542,06 KM nije dovoljna da bi se izveo zaključak da apelant ima materijalnih mogućnosti za isplatu jubilarnih nagrada. Naime, apelant smatra da bi sud takvu ocjenu mogao izvesti tek nakon provođenja dokaza o svim potraživanjima i obavezama apelanta prema trećim licima.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 19/04, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ).

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i materijalno pravo, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi. Imajući u vidu navedeno, a naročito stav naveden u ovoj odluci, da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu (vidi, Odluka o dopustivosti Ustavnog suda broj AP 1415/07 od 10. juna 2009. godine, stav 15., objavljena na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Takođe, apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Međutim, apelant nije dostavio bilo kakve dokaze na osnovu kojih bi se mogao izvesti zaključak o postojanju diskriminacije prema nekom zabranjenom osnovu, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2725/07 (Tuzlanski kanton) | Sudska praksa | Aktio