Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2688/07 (Z. H.)
Odluka donesena 11. 02. 2010.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - nezavisan sud
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2688/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 02. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. februara 2010. godine, u predmetu broj AP 2688/07, rješavajući apelaciju Zahida Herceglije, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zahida Herceglije podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-
06-001 839 od 13. avgusta 2007. godine i Presude Općinskog suda u Visokom broj P-938/05 od 28. jula 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zahid Herceglija (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Dušan Kalaba, advokat iz Sarajeva, podnio je 4. oktobra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-06-001 839 od 13. avgusta 2007. godine i Presude Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-938/05 od 28. jula 2006. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj P-938/05 od 28. jula 2006. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da su Općina Visoko (u daljnjem tekstu: prvotužena) i «Mušinbegović» d.o.o. Visoko (u daljnjem tekstu: drugotuženi) uznemiravali apelanta u pravu vlasništva na nekretnini označenoj kao k.č. broj 955 upisanoj u z.k. ul. broj 337 k.o. Kološići, na način što je drugotuženi po nalogu prvotužene iskopao kanal na apelantovoj parceli, te da se slijedom tog utvrđenja naloži prvotuženoj i drugotuženom da zatrpaju kanal i vrate parcelu u prvobitno stanje i omoguće apelantu nesmetano ostvarivanje vlasničkih prava na predmetnoj parceli. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je na osnovu uviđaja na licu mjesta, uz učešće vještaka geometra, utvrdio da je na apelantovoj parceli označenoj kao k.č. broj 955 iskopan kanal dužine od 130m. Takođe, sud je naveo da je utvrdio da predmetna apelantova parcela graniči sa parcelom označenom kao k.č. broj 986 koja predstavlja nekategorisani put u dužini od 36m. U vezi s tim, sud je naveo da iz fotokopije tužbe u predmetu broj P-478/05 proizlazi da je apelant podnio tužbu ovom sudu protiv prvotužene i drugotuženog radi naknade štete pričinjene na predmetnoj parceli koja je nastala proširenjem lokalnog puta koji prolazi pored apelantove parcele. Sud je naveo da je na osnovu apelantovog iskaza, iskaza zakonskog zastupnika drugotuženog, kao i iskaza svjedoka Muamera Žige i Remzije Baltića utvrdio da je drugotuženi izvodio radove na proširenju lokalnog puta Donji Kološići-Dol. Međutim, sud je naveo da pitanje štete nastale proširenjem puta i radovima na putu predstavlja predmet parnice broj P-478/05. S druge strane, sud je naveo da niko od navedenih lica nije potvrdio da je drugotuženi po nalogu prvotužene iskopao kanal na apelantovoj parceli što je predmet ove parnice. Takođe, sud je naveo da je svjedok Meskjur Herceglija, apelantov sin, izjavio da je o svom trošku angažovao čovjeka sa mašinom da iskopa kanal, odnosno da nije drugotuženi iskopao kanal na predmetnoj parceli. U vezi s tim, sud je naveo da je iskaz svjedoka Meskjura Herceglije cijenio pojedinačno i u vezi sa drugim izvedenim dokazima, te da iskaz navedenog svjedoka nije u suprotnosti sa drugim izvedenim dokazima. Imajući u vidu navedeno, sud se pozvao na odredbe člana 49. stav 1. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» broj 60/03) kojima je propisano da ako treća osoba uznemirava vlasnika ili pretpostavljenog vlasnika na drugi način, a ne oduzimanjem stvari, vlasnik, odnosno pretpostavljeni vlasnik ima pravo tužbom zahtijevati da to uznemiravanje prestane. U konkretnom slučaju Općinski sud je naveo da apelant nije dokazao da je drugotuženi po nalogu prvotužene iskopao kanal na predmetnoj parceli, odnosno da nije dokazao da su prvotužena i drugotuženi pasivno legitimisani u predmetnoj pravnoj stvari.
3. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 004-0-Gž-06-001 839 od 13. avgusta 2007. godine kojom je žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, te pravilno primijenio materijalno pravo. Kantonalni sud je dalje naveo da je prvostepeni sud za svoju odluku dao jasne, potpune i uvjerljive razloge koje u potpunosti prihvata i ovaj sud. Naime, Kantonalni sud je istakao da apelant u toku postupka nije dokazao da je drugotuženi po nalogu prvotužene iskopao kanal na predmetnoj parceli, kao ni to da je kanal iskopan u svrhu izgradnje puta ili kao prateći objekat puta. S obzirom na to, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da apelant nije dokazao da su prvotužena i drugotuženi pasivno legitimisani u predmetnoj pravnoj stvari.
4. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kojem odgovara član 6.stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine kojem odgovara član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su redovni sudovi pogrešno zaključili da prvotužena i drugotuženi nisu pasivno legitimisani u predmetnoj parnici. Naime, apelant navodi da su prvotužena i drugotuženi bez njegovog znanja i saglasnosti, te bez odobrenja za građenje i protivno zabrani Urbanističko-građevinske inspekcije Općine Visoko vršili proširenje lokalnog puta na dionici Donji Kološići-Dol kojom prilikom su iskopali kanal na njegovoj parceli dužine 130m. Apelant dalje navodi da prvostepeni sud nije trebao da pokloni vjeru iskazu svjedoka Meskjura Herceglije, budući da apelant nije u dobrim odnosima sa svojim sinom, te da je sud tu činjenicu trebao uzeti u obzir pri ocjeni njegovog iskaza. Takođe, apelant navodi da je u predmetnom postupku prekršeno načelo nepristrasnosti, kao i nezavisnosti sudstva, jer su sudovi pri odlučivanju bili pod uticajem organa uprave, stranačkih lidera i lokalnih moćnika.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su nadležni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi. Takođe, što se tiče apelantovih navoda da je u predmetnom postupku prekršeno načelo nepristrasnosti, kao i nezavisnosti sudstva, Ustavni sud ukazuje da apelant nije dostavio bilo kakve dokaze koji bi mogli opravdati tvrdnju da postoji kršenja prava na nepristranost i nezavisnost suda kao bitnih elemenata člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Imajući u vidu navedeno, kao i stav naveden u ovoj odluci, da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu (vidi, Odluka o dopustivosti Ustavnog suda broj AP 1415/07 od 10. juna 2009. godine, stav 15., objavljena na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav
1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović