Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2928/07 (Ć. K.)
Odluka donesena 11. 02. 2010.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Vlasničko-pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Smetanje posjeda
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2928/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 02. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. februara 2010. godine, u predmetu broj AP 2928/07, rješavajući apelaciju Ćamila Kovačevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ćamila Kovačevića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-
07-000 257 od 31. avgusta 2007. godine i Rješenja Općinskog suda u Tešnju broj P-248/05 od 24. novembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ćamil Kovačević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tešnja, podnio je 3. novembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-07-000 257 od 31. avgusta 2007. godine i Rješenja Općinskog suda u Tešnju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-248/05 od 24. novembra 2006. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda broj P-248/05 od 24. novembra 2006. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanta i tužitelja Nezire Kovačević, Ahmeta Dizdarevića, Muvehide Mašnić i Ajiše Ramović (u daljnjem tekstu: tužitelji) koji su tražili da se utvrdi da je tuženi Ahmet Brka (u daljnjem tekstu: tuženi) kao investitor i graditelj stambeno-poslovnog objekta, pobliže označenog u izreci rješenja, smetao apelanta i ostale tužitelje u njihovom mirnom i posljednjem faktičkom posjedu stanova u stambeno-poslovnoj zgradi P+5 u ulici Maršala Tita u Tešnju, na način što je izgradio dio objekta u visini drugog sprata protivpravnim naslanjanjem zida na zid zgrade u kojoj stanuju apelant i ostali tužitelji, bez njihove saglasnosti, čime je uzrokovao oštećenje temelja zgrade sa trajnim posljedicama vlažnosti nosivog zida. Nadalje, tužbom je traženo da se slijedom toga naloži tuženom da poruši sporni objekat i dovede stambeno-poslovnu zgradu u pređašnje stanje kakvo je bilo prije 20. juna 2000. godine, te da se ubuduće suzdrži od ovakvog i sličnog smetanja posjeda. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je među strankama nesporno da su apelant i ostali tužitelji vlasnici i posjednici stanova koji se nalaze u zgradi P+5 u ulici Maršala Tita, kao i da je tuženi vlasnik i posjednik novoizgrađenog stambeno-poslovnog objekta koji se naslanja na zgradu u kojoj stanuju apelant i ostali tužitelji. Sud je dalje naveo da je uvidom u Rješenje Službe za urbanizam, stambene i inspekcijske poslove Općine Tešanj (u daljnjem tekstu: Služba) broj 05/1-23.2-678/00 od 18. aprila 2000. godine utvrđeno da je tuženom odobrena izgradnja predmetnog stambeno-poslovnog objekta, s tim da radovi na tom objektu mogu otpočeti nakon pravosnažnosti ovog rješenja.
3. Dalje, sud je naveo da je u konkretnom slučaju nesporno da je tuženi otpočeo sa izgradnjom predmetnog objekta prije pravosnažnosti navedenog rješenja. Sud je dalje naveo da je Rješenjem Kantonalnog ministarstva za prostorno uređenje, promet, komunikacije i zaštitu okoline Zenica broj 12-23-1104/00 od 11. oktobra 2001. godine poništeno navedeno rješenje Službe od 18. aprila 2000. godine i predmet vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak. Takođe, sud je naveo da je u ponovnom postupku Služba donijela Rješenje broj 05/1-23.2-678-2/00 od 12. maja 2005. godine kojim je tuženom odobrena izgradnja predmetnog stambeno-poslovnog objekta, te da je navedeno rješenje postalo pravosnažno 13. juna 2005. godine.
4. Općinski sud je naveo da iz naprijed navedenog proizlazi da je tuženi u vrijeme izgradnje predmetnog stambeno-poslovnog objekta postupao protivpravno, budući da rješenje kojim je odobrena izgradnja tog objekta nije bilo pravosnažno, a zatim je to rješenje i poništeno. Međutim, sud je istakao da je nakon toga u ponovnom postupku Služba donijela rješenje kojim je odobrena izgradnja predmetnog stambeno-poslovnog objekta, te da su pravosnažnošću tog rješenja radnje tuženog na izgradnji objekta postale dozvoljene i zasnovane na odluci nadležnog opštinskog organa, te da više nisu protivpravne. S obzirom da u radnjama tuženog nema protivpravnosti, Općinski sud je zaključio da samim tim nema ni smetanja posjeda u smislu odredbi člana 80. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 6/98 i 29/03). Naime, Općinski sud je naveo da u situaciji kada postoji pravosnažno odobrenje o građenju ne može usvojiti postavljeni tužbeni zahtjev, kao i da ne može samo utvrditi da je počinjeno smetanje, budući da se u posjedovnoj parnici zaštita pruža tako što se nalaže vraćanje u pređašnje stanje i zabranjuje buduće smetanje posjeda.
5. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepenog rješenja, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 004-0-Gž-07-000 257 od 31. avgusta 2007. godine kojim je žalba odbijena i prvostepeno rješenje potvrđeno. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da su neosnovani žalbeni navodi da je prvostepeni sud nepotpuno i pogrešno utvrdio činjeično stanje, te da je nepravilno primijenio materijalno pravo. Naime, Kantonalni sud je naveo da su prema pravnoj teoriji i praksi nužne pretpostavke za smetanje ili oduzimanje posjeda da je tužitelj bio u mirnom posjedu, da je smetanje ili oduzimanje posjeda izvršio tuženi i da radnja smetanja ili oduzimanja ima obilježja protivpravne radnje. S obzirom da je radnja koju je preduzeo tuženi protekom vremena izgubila ovo bitno obilježje (protivpravno smetanje), jer je tuženi u međuvremenu dobio odobrenje o građenju koje je postalo pravosnažno, Kantonalni sud je zaključio da se i nije moglo udovoljiti postavljenom tružbenom zahtjevu. Pri tome, Kantonalni sud je istakao da ovaj sud nema ovlaštenje da u ovom postupku ispituje zakonitost rješenja o odobrenju za građenje, pogotovo imajući u vidu da je to rješenje postalo pravosnažno 13. juna 2005. godine. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da radnja smetanja posjeda nije više protivpravna, te da je prvostepeni sud pravilno primijenio relevantne odredbe Zakona o vlasničko-pravnim odnosima.
6. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na porodični život i dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine kojem odgovara član 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine kojem odgovara član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je tuženi pri izgradnji predmetnog stambeno-poslovnog objekta odstupio od građevinskih normativa i standarda, odnosno nije riješio problem hidroizolacije nosivog zida, a da su redovni sudovi, pozivajući se na pravosnažno rješenje o odobrenju građenja, ipak zaključili da izgradnja predmetnog stambeno-poslovnog objekta nije više protivpravna. Apelant navodi da zbog prisutnosti enormne vlažnosti u stanu trpi štetne posljedice po zdravlje, te da štetne posljedice po zdravlje trpi i njegova porodica. Stoga, apelant traži od Ustavnog suda da poništi osporena rješenja i obaveže prvostepeni sud da, zbog nepostojanja hidroizolacije i prisutnosti visokog stepena vlažnosti u stanu, donese novo rješenje o smetanju posjeda.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: 2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su, po njegovom mišljenju, redovni sudovi pogrešno zaključili da u radnji tuženog nema obilježja protivpravnosti u smislu odredbi člana 80. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, te samim tim ni smetanja posjeda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ilizanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose isključivo na primjenu materijalnog prava, te da apelant ne navodi kršenje bilo kojeg elementa prava na pravično suđenje kako je garantovano članom 6. stav 1. Evropske konvencije, osim što je nezadovoljan osporenim odlukama. Takođe, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi. .Imajući u vidu navedeno, a naročito stav naveden u ovoj odluci, da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu (vidi, Odluka o dopustivosti Ustavnog suda broj AP 1415/07 od 10. juna 2009. godine, stav 15., objavljena na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Takođe, apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine kojem odgovara član 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini kojem odgovara član 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. U suštini, i navodi o kršenju prava na dom i prava na imovinu zasnivaju se na navodima o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Međutim, Ustavni sud je u prethodnoj tački ove odluke naveo da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu, pa je stoga apelacija i u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovana.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović