Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2531/07 (H. A.)
Odluka donesena 11. 02. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
- Troškovi postupka
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 456
- Zakon o parničnom postupku · čl. 148
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Ispravka Zakona o parničnom postupku
- Zakon o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Ovjerene kandidatske liste za učešće na lokalnim izborima koji se održavaju 05. oktobra 2008. godine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2531/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 02. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 11. februara 2010. godine, u predmetu broj AP 2531/07, rješavajući apelaciju Huseina Alihodžića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 68/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Huseina Alihodžića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu Gž. broj: 2239/03 od 26. decembra 2005. godine i Rješenja Općinskog suda II u Sarajevu broj P: 2420/01 od 4. septembra 2003. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Husein Alihodžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 8. septembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) Gž. broj: 2239/03 od 26. decembra 2005. godine i Rješenja Općinskog suda II u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P:2420/01 od 4. septembra 2003. godine.
2. Ustavni sud je Odlukom broj AP-1002/06 od 13. juna 2006. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju apelanta koju je podnio 3. aprila 2006. godine. Podnijetom aplacijom apelant je osporavao rješenja Kantonalnog suda Gž. broj: 2239/03 od 26. decembra 2005. godine i Općinskog suda broj P-2420/01 od 4. septembra 2003. godine. U obrazloženju odluke, Ustavni sud je naveo da je utvrdio da se u konkretnom slučaju radi o postupku koji još nije završen, jer je postupak po izjavljenoj reviziji apelanta pred Vrhovnom sudom Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) u toku. Odlučujući o izjavljenoj reviziji apelanta, Vrhovni sud je Rješenjem broj 070-0-Rev-06-
000490 od 17. maja 2007. godine, reviziju odbacio kao nedopuštenu iz formalnih razloga.
3. Činjenice predmeta koji proizilaze iz navoda apelanta i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
4. Radi bespravne gradnje garaže na zemljištu na kojem komšija apelanta, Sulejman Kaltak (u daljnjem tekstu: tužitelj), ima pravo korištenja, općina Novo Sarajevo je Rješenjem broj 016-23-
1689/00 od 21. avgusta 2000. godine, naredila apelantu rušenje objekta, a Zaključkom broj 016-23-
1689/2000 od 13. septembra 2000. godine dozvoljeno je izvršenje navedenog rješenja.
5. Kako apelant nije postupio po navedenom rješenju i zaključku općine Novo Sarajevo, tužitelj je 25. oktobra 2001. godine podnio tužbu Općinskom sudu, radi obavezivanja apelanta na rušenje objekta i dovođenje zemljišta u prvobitno stanje. Općinski sud je održao ročišta 13. decembra 2001., 19. februara, 25. juna i 19. septembra 2002. godine. Općinski sud je zatim održao ročište 6. marta 2003., 22. maja i 4. septembra 2003. godine.
6. Općinski sud je donio Rješenje broj P:2420/01 od 4. septembra 2003. godine kojim je primio na znanje povlačenje tužbe tužitelja. Također je rješenjem sud odredio da se apelant obavezuje da tužitelju naknadi troškove postupka u iznosu 1.092,50 KM. U obrazloženju rješenja, Općinski sud je naveo da je na ročištu za glavnu raspravu od 4. septembra 2003. godine, tužitelj povukao tužbu, zato što je apelant 20. maja 2003. godine porušio sporni objekat i predao tužitelju u posjed predmetno zemljište. Pored toga, sud je u obrazloženju rješenja naveo da se apelant nije protivio povlačenju tužbe, ali da je osporio zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka. Odluku o troškovima postupka, sud je donio na osnovu člana 148. stav 2. važećeg Zakona o paničnom postupku (“Službene novine FBiH” br. 42/98 i 3/99, u daljnjem tekstu ZPP) obzirom da je povlačenje tužbe uslijedilo nakon što je udovoljeno tužbenom zahtjevu tuženog.
7. Odlučujući o žalbi apelanta, Kantonalni sud je donio Rješenje Gž. broj: 2239/03 od 26. decembra 2005. godine, kojim je žalbu odbio i potvrdio rješenje Općinskog suda. U obrazloženju rješenja, Kantonalni sud je naveo da je Općinski sud pravilno primjenio odredbu člana 148. stav 1. tada važećeg ZPP i pravilno zaključio da je apelant obavezan da tužitelju izmiri troškove postupka. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da su neosnovani navodi apelanta da tužitelj nije mogao u pogledu istog zahtjeva pokrenuti parnicu, iz kog razloga je sud trebao tužbu odbaciti kao i drugi, u žalbi istaknuti procesni prigovori, jer je takve prigovore apelant mogao isticati samo do okončanja postupka, odnosno do izjašnjenja o pristanku na povlačenje tužbe.
8. Vrhovni sud je odlučujući o apelantovoj revizji protiv rješenja Kantonalnog suda Gž. broj: 2239/03 od 26. decembra 2005. godine, donio rješenje broj 070-0-Rev-06-000490 od 17. maja 2007. godine, kojim je reviziju odbacio. U obrazloženju rješenja, Vrhovni sud je naveo da je shodno odredbi člana 456. stav 1. ZPP (“Službene novine FBiH” br. 53/03, 73/05 i 19/06, u daljnjem tekstu: ZPP) u vezi sa odredbom člana 364. stav 3. ranijeg ZPP reviziju odbacio kao nedopuštenu, jer nije ispunjen imovinski cenzus za izjavljivanje revizije.
9. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U veoma obimnoj apelaciji apelant ističe da povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz razloga što je sud bio «apsolutno nenadležan u ovoj pravnoj stvari». Osim toga, apelant ističe da je sud u konkretnom slučaju proizvoljno utvrdio činjenično stanje na njegovu štetu i proizvoljno primijenio materijalno pravo. Apelant ističe da sud nije uzeo u obzir da je «on pristao na povlačenje tužbe od strane tužitelja samo pod uslovom da tužitelj snosi troškove postupka koji je nezakonito pokrenuo», što drugostepeni sud uopće nije cijenio. Apelant ističe da mu je u okviru povrede prava na pravično suđenje povrijeđeno i pravo na suđenje u razumnom roku. Povredu prava na imovinu, apelant također obrazlaže činjenicom što je sud proizvoljno utvrdio činjenice i činjenično stanje u postupku na njegovu štetu te što je proizvoljno primijenio materijalno pravo. Apelant traži da mu Ustavni sud „dosudi iznos od 3.000 KM na ime kompenzacije zbog povrede prava na pravično suđenje i zbog toga što postupak nije završen u razumnom roku; da ukine sva tri osporavana rješenja i da odbaci, kao nedopuštenu, tužbu tužitelja“.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ispitujući dopustivost apelacije u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud ukazuje da je Odlukom broj AP 1002/06 od od 13. juna 2006. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju kojom je apelant osporavao rješenje Kantonalnog suda Gž. broj: 2239/03 od 26. decembra 2005. godine, jer je pred Vrhovnim sudom bio u toku postupak povodom revizije apelanta. S obzirom na to da je rješenjem Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-06-000490 od 17. maja 2007. godine, revizija odbačena kao nedopuštena zbog formalnih razloga, konačnu odluku u ovom predmetu predstavlja presuda Kantonalnog suda Gž. broj: 2239/03 od 26. decembra 2005. godine. Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija koja je odbačena kao preuranjena. S obzirom na to da je osporeno rješenje uručeno apelantu 2. februara 2006. godine, a apelacija podnesena 3. aprila 2006. godine, proizilazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, čime je ispunjen ovaj uvjet dopustivosti predmetne apelacije.
12. U daljoj fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, Ustavni sud primjećuje da se apelant žali jer je obavezan naknaditi troškove parničnog postupka tužitelju za koje smatra da mu ne pripadaju. Ustavni sud podsjeća da se garancije člana 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjuju na sve faze postupka za određivanje građanskih prava i obaveza, ne isključujući faze postupka nakon presude u meritumu. Postupak kojim se određuje iznos troškova postupka se mora sagledavati kao nastavak parnice o glavnom pitanju i, u skladu s tim, kao dio «utvrđivanja građanskih prava i obaveza» (vidi Presudu Evropskog suda za ljudska prava, Robins protiv Ujedinjenog Kraljevstva, od 23. septembra 1997. godine, stav 25. f).Ustavni sud smatra da se predmetna apelacija tiče «utvrđivanja građanskih prava i obaveza» apelanta, te prema tome spada u domen zaštite člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
13. Nadalje, Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
14. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su, po njegovom mišljenju, redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i nepravilno primijenili materijalno pravo i zato što odluka nije donesena u razumnom roku.
15. Što se tiče navoda o kršenju prava na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud zapaža da je apelant stupio u predmetnu parnicu prijemom tužbe oko 10. novembra 2001. godine. Nakon toga, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud kontinuirano postupao u ovom predmetu od podnošenja tužbe i da je održao sedam ročišta, počev od 25. oktobra 2002. godine do 4. septembra 2003. godine, kao i da je proveo vještačenja i druge dokaze koji su predloženi u postupku. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je, nakon donošenja prvostepenog rješenja, Općinski sud predmetni spis 25. decembra 2003. godine dostavio Kantonalnom sudu na odlučivanje po žalbi. Kantonalni sud je po žalbi odlučio nakon dvije godine, odnosno 26. decembra 2005. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao ukupno nešto duže od četiri godine. Ustavni sud također zapaža da je apelant postupio prema nalogu upravnih organa i porušio objekat koji je bio predmet konkretnog tužbenog zahtjeva tek 2003. godine, čime je i sam doprinio ne samo pokretanju konkretne parnice već i trajanju postupka. Imajući u vidu navedno, Ustavni sud smatra da ovaj period, s obzirom na tok postupka i činjenicu da sudovi bili aktivni, ne predstavlja nerazumno dug period odlučivanja koji bi se eventualno mogao staviti na teret redovnim sudovima. Osim toga, Ustavni sud smatra da bi utvrđivanje kršenja prava na suđenje u razumnom roku u ovakvim slučajevima omogućavalo zloupotrebu prava i bilo bi suprotno cilju i svrhi člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Imajući u vidu naprijed navedeno, Ustavni sud zaključuje da činjenice u odnosu na koje je podnesena apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava na «suđenje u razumnom roku» kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa je u odnosu na ove navode apelacija očigledno (prima facie) neosnovana.
16. U vezi s navodima apelanta koji se tiču pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
17. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke o troškovima postupka, a Kantonalni sud je obrazložio i zašto nije mogao prihvatiti apelantov prigovor o stvarnoj nenadležnosti suda. Ovakva obrazoženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant osim istovjetnih navoda koje je isticao tokom sudskog postupka, u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu navedeno, a naročito stav naveden u ovoj odluci, da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
18. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović