Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3715/09 (A. D.)
Odluka donesena 11. 02. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Pretpostavka nevinosti
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Habeas corpus – postupak
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Krivični postupak
- Pritvor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3715/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 02. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. februara 2010. godine, u predmetu broj AP 3715/09, rješavajući apelaciju Alena Dolamića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 68/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Alena Dolamića, podnesena protiv rješenja Posebnog odjeljenja za organizovani i najteže oblike privrednog kriminala Okružnog suda u Banja Luci br.
011-0-Kv-09-000 042-p od 12. novembra 2009. godine i 011-0-Kpp- 09-000 088-p od 8. novembra 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Alen Dolamić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, kojeg zastupa Miljkan Pucar, advokat iz Banje Luke, podnio je 24. novembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Posebnog odjeljenja za organizovani i najteže oblike privrednog kriminala Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) br. 011-0-Kv- 09-000 042-p od 12. novembra 2009. godine i 011-0-Kpp-09-000 088-p od 8. novembra 2009. godine. Apelant je Ustavnom sudu dostavio dopunu apelacije 23. decembra 2009. godine.
2. Posebno tužilaštvo za suzbijanje organizovanog kriminala i najtežih oblika privrednog kriminala Okružnog tužilaštva Banja Luka-Specijalno tužilaštvo (u daljnjem tekstu: Specijalno tužilaštvo), podnijelo je 7. novembra 2009. godine, Okružnom sudu prijedlog za određivanje pritvora broj KT- ST 30/09 apelantu (skupa sa još 11 osumnjičenih), zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo organizovani kriminal iz člana 338. a) stav 2. Krivičnog zakona Republike Srpske («Službeni glasnik RS» br. 49/03, 108/04, 37/06 i 70/06, u daljnjem tekstu: KZ RS) u vezi sa krivičnim djelom neovlašćene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 224. stav 2. u vezi sa stavom 1. i krivičnim djelom nedozvoljene proizvodnje i prometa oružja ili eksplozivnih materija iz člana 399. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ RS.
3. Sudija za za prethodni postupak Okružnog suda je donio Rješenje broj: 011-0-Kpp-09-000 088- p od 8. novembra 2009. godine kojim je apelantu odredio pritvor u trajanju od jedan mjesec, koji se računa od časa lišenja slobode. Pritvor je određen iz razloga propisanih članom 189. stav 1. tač. b) i
g) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske („Službene novine RS“, br. 50/03, 111/04, 115/04, 29/07, 68/07 i 119/08, u daljnjem tekstu: ZKP RS). U rješenju o određivanju pritvora, sud je obrazložio da osnovana sumnja da je apelant počinio navedeno krivično djelo proizilazi iz Izvještaja o izvršenom krivičnom djelu CJB Doboj broj 09-02/4-87/09 od 6. novembra 2009. godine, zapisnika o ispitivanju osumnjičenih, zapisnikā o saslušanju svjedoka sačinjenih od: CJB Doboj, Policijske uprave III PS Zavidovići i Specijalnog tužilaštva. Osim toga, osnovana sumnja proizilazi i iz zapisnika o pretresu stana i drugih prostorija koje koristi apelant, potvrde o privremenom oduzimanju predmeta od apelanta, zapisnika o pretresu lica CJB Doboj, zapisnika o pretresu vozila, transkripta telefonskih razgovora između osumnjičenih i drugih lica kao i drugih dokaza objektivne prirode koji su taksativno navedeni u rješenju.
4. Sud je naveo da iz Izvještaja CJB Doboj proizilazi osnovana sumnja da je apelant, u okviru zločinačkog udruženja u čijem sastavu je bio, u vremenskom periodu od aprila do 4. novembra 2009. godine, izvršio krivična djela za koja je osumnjičen. Navedeno zločinačko udruženje je djelovalo na području više općina u Republici Srpskoj i Federaciji BiH, na način da je svaki od članova udruženja imao tačno određenu ulogu i zadatak. Članovi zločinačkog udruženja su neovlašteno nabavljali i stavljali u promet opojne droge „marihuanu“ i „skank“, tako što su drogu kupovali od NN lica radi prodaje, prodavali, nudili na prodaju i posredovali radi prodaje te na taj način ostvarivali protupravnu imovinsku korist
5. Osnovanu sumnju da je apelant u zločinačkom udruženju imao ulogu vozača koji je prevozio opojnu drogu svojim vozilom marke „BMW“ NN kupcima droge, sud je zasnovao na osnovu transkripata telefonskih razgovora koje je Specijalno tužilaštvo prikupilo u sklopu posebnih istražnih radnji nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija. Osim toga, prilikom pretresa porodične kuće u Doboju, kod apelanta je pronađena određena količina municije čija nabavka i držanje građanima nije dozvoljena, zbog čega postoji i osnovana sumnja da je apelant počinio i krivično djelo nedozvoljena proizvodnja i promet oružja i eksplozivnih materija iz člana 399. stav 1. KZ RS. Prikupljeni dokazi ukazuju na to da se radi o dobro organizivanoj grupi koja je djelovala u vremenu od aprila do novembra 2009. godine u kojoj je svaki od pripadnika imao ulogu i zadatak kako, kada, gdje i na koji način djelovati i preduzimati tačno određene radnje, te da se u konkretno slučaju radi o izuzetno organiziovanoj grupi sa tačno, unaprijed određenim zadacima.
6. Sud je dalje naveo da iz dostavljenih dokaza proizilazi da je ostao nepoznat identitet svih članova ovog zločinakog udruženja, te da je u daljnjem toku postupka potrebno saslušati više poimenično navedenih osoba kao i drugih osoba (NN osumnjičenih) za koje je identifkacija u toku, a koje su se pojavljivale kao naručioci opojne droge od članova zločinačkog udruženja. Većina svjedoka koje treba Specijalno tužilaštvo da sasluša je u poznaničkim vezama sa apelantom i drugim osumnjičenim osobama, te bi puštanjem na slobodu apelanta i drugih osumnjičenih, moglo doći do vršenja uticaja na svjedoke. Sud je istakao da se svi osumnjičeni poznaju međusobno pa bi njihovo puštanje na slobodu dovelo do toga da bi se međusobno mogli dogovarati i uticati jedni na druge. Navedene okolnosti ukazuju da bi osumnjičeni boravkom na slobodi ometali krivični postupak uticajem na svjedoke, NN saučesnike njima poznate, eventualne prikrivače, te da bi mogli sakriti dokaze važne za krivični postupak, zbog čega je sud zaključio da je ispunjen i poseban uslov za određivanje pritvora apelantu iz člana 189. stav 1. tačka b) ZKP RS.
7. U pogledu pritvorskog osnova iz člana 189. stav 1. tačka g) ZKP RS, Sud je obrazložio da okolnosti koje karakterišu način izvršenja krivičnih djela čini neophodnim zadržavanje apelanta u pritvoru. Naime, Sud je naveo da je od osumnjičenih oduzeta veća količina droge «marihuana» i «skank» koja je namijenjena za daljnju prodaju. Sud je imao u vidu težinu i svojstvo ovih droga kao i veliki broj osoba mlađe životne dobi koji su od osumnjičenih kupovali drogu, te veliku opasnost od nastupanja štetnih posljedica za uživaoce opojnih droga, djelovanje zločinačkog udruženja na širem području BiH. Prema mišljenju Suda, sve se ove okolnosti mogu smatrati vanrednim okolnostima koje ukazuju na takav stepen društvene opasnosti djela i učinilaca da bi, s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, puštanje na slobodu osumnjičenih rezultiralo svarnom prijetnjom narušavanja javnog reda. Zbog navednih razloga, Okružni sud je utvrdio da su ispunjeni uslovi za određivanje mjere pritvora aelantu i iz razloga propisanih odredbom člana 189. stav 1. tačka g) ZKP RS.
8. Vijeće Okružnog suda (u daljnjem tekstu: Vijeće) je donijelo Rješenje broj 011-0-Kv-09-000 042 od 12. novembra 2009. godine, kojim je žalbu apelanta izjavljenu protiv prvostepenog rješenja, odbilo kao neosnovanu. Naime, Vijeće je utvrdilo da je pravilan zaključak suda da postoji dovoljno osnovane sumnje da je apelant u sklopu organizovane kriminalne grupe počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret. Osim toga, Vijeće je istaklo da je sud na osnovu dostavljenih dokaza pravilno zaključio i u rješenju obrazložio svaku pojedinačnu radnju za svakog osumnjičenog kao člana ove kriminalne grupe, za koju postoji osnovana sumnja da ju je počinio, kao preduslova za donošenje odluke o određivanju pritvora. U pogledu posebnih uslova za određivanje pritvora, Vijeće smatra da je sud, također, dao prihvatljive i obrazožene razloge za njihovu primjenu. Osim toga, Vijeće je istaklo da sud prijedlog Specijalnog tužilaštva za određivanje pritvora aplentu i dr., dostavio svim osumnjičenim i njihovim braniteljima i da im je dato dovoljno vremena za pripremu izjašnjenja na prijedlog. Dalje je Vijeće navelo da je prigovor apelanta da u pretresu kod njega nije pronađena droga neutemeljen. Naime, iz prikupljenih dokaza, što je detaljno obrazloženo u prvostepenom rješenju, jasno proizilazi da je svaki od osumnjičenih imao određenu ulogu u lancu nabavke i proturanja droge, pa su same te aktivnosti dovoljne za obilježje krivičnog djela, bez obzira što kod nekih od osumnjičenih nije nađena droga. Osim toga, Vijeće je zaključilo da su neosnovani i ostali žalbeni prigovori apelanta i drugih osumnjičenih. Naime, Vijeće je smatralo da je, u konkretnim okolnostima jedino mjera pritvora opravdana i svrishodana i da se jedino njome može postići i obezbijediti svrha da se bezbjedno provede istraga, omogući prikupljanje ostalih dokaza i spriječi ometanje istrage.
9. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije. Apelant smatra da je pritvor prema njemu određen protivno zakonu i da je sud u osporenim odlukama morao detaljno, iscrpno i jasno obrazložiti postojanje osnovane sumnje da je počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret, kao i razloge zbog kojih bi, njegovim boravkom na slobodi postojala opasnost po javni red. Osim toga, apelant ističe da mu sudija za prethodni postupak nije omogućio da se izjasni o «osnovama sumnje» a na taj način i apelantu da se izjasni o razlozima i dokazima koje je tužilac iznio u pisanom prijedlogu za određivanje pritvora kao i na pretresu. Apelant dalje tvrdi da ni Vijeće nije u žalbenom postupku uzelo u obzir ovu, u žalbi istaknutu činjenicu na koji način je apelantu uskratilo pravo na zakonitost postupka. Pobijano rješenje je doneseno samo na osnovu dokaza koje je tužilac dostavio. Pored toga, apelant navodi da mu je prekršeno i pravo na pravično suđenje, i to pretpostavka nevinosti iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije. Istaknutu povredu apelant vidi u činjenici jer je u osporenom prvostepenom rješenju Okružni sud naveo da je on pripadnik «zločinačkog udruženja« i da je «nešto radio» mada, kako to apelant ističe, ne postoje dokazi za navedenu tvrdnju suda. Dalje, apelant smatra da sumnja i formalno utvrđenje da je neko kriv i ne mogu se tretirati isto, a pobijana rješenja to smatraju utvrđenim jer Okružni sud u rješenju na strani 4. drugi pasus konstatuje « [...] ova krimninalna grupa», «brojnost i organizovanost ove grupe«..
10. U odgovoru na apelaciju Okružni sud je naveo da su tvrdnje apelanta da sud nije dozvolio njegovom branitelju da se izjasni o osnovanoj sumnji neosnovani i netačni. Također je istakao da je sud, prije donošenja rješenja o određivanju pritvora održao ročište, na kojem je pružio mogućnost osumnjičenim i njihovim braniteljima da se izjasne na prijedlog za određivanje pritvora, što jasno proizilazi iz zapisnika i rješenja od 8. novembra 2009. godine. Pored toga, Okružni sud je istakao da se kod određivanja pritvora utvrđuju činjenice i okolnosti koje opravdavaju određivanje pritvora a ne činjenice u pogledu utvrđivanja krivice. Naime, sud utvrđuje samo postojanje određenog stepena sumnje da je osoba za koju je podnesen prijedlog za određivanje pritvora osumnjičena da je počinila krivično djelo kao opći razlog za određivanje pritvora, te postojanje posebnih razloga koji opravdavaju mjeru pritvora. Prema navodima Okružnog suda, apelant i branilac su imali mogućnost i izjasnili su se na prijedlog tužilaštva za određivanje pritvora. Također, vanraspravno vijeće je utvrdilo da je prvostepeno rješenje o određivanju pritvora zakonito i doneseno na osnovu brojnih dokaza koji učvršćuju osnovanu sumnju da je apelant bio član organizovane grupe koja je vršila teška krivična djela.
11. Specijalno tužilaštvo je u odgovoru istaklo da tokom postupka nije učinjena bilo kakva povreda zakona koja bi utjecala na zakonitost rješenja koje se pobija apelacijom. Osim toga, Specijalno tužilaštvo je istaklo da su navodi apelanta da nije imao mogućnost izjašnjenja o postojanju osnovane sumnje neosnovani. Naime, apelant je već pri prvom ispitivanju u Specijalnom tužilaštvu, u prisustvu branitelja, imao mogućnost da iznese svoju odbranu, a potom i izjasniti se pred sudijom za prethodni postupak o prijedlogu za određivanje pritvora i to pravo mu niko nije uskratio. Specijalno tužilaštvo navodi da je Vijeće Okružnog suda, rješenjem broj 011-0-Kv-09-000 044-p od 3. decembra 2009. godine, produžilo pritvor apelantu i dr., za još dva mjeseca, koji pritvor može trajati do 6. februara 2010. godine, što potvrđuje da je određeni pritvor prema apelantu opravdan.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
14. Ustavni sud, ukazuje na to da odredba člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da je lice lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1.c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje «zakonito» u smislu navedenog člana, a obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštivanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo koje mu se stavlja na teret conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi, Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63).
15. Uvidom u obrazloženje rješenja o određivanju pritvora, koje je dao Okružni sud, Ustavni sud je utvrdio da iz rješenja proizilazi da je o osnovanosti određivanja pritvora apelantu odlučeno nakon održanog ročišta na kojem su saslušani apelant i drugi osumnjičeni kao i njihovi branitelji. Osim toga, Ustavni sud zapaža da rješenje o određivanju mjere pritvora apelantu sadrži obrazloženje iz kojeg proizilazi da je sud ocijenio postojeće dokaze i druge okolnosti koje opravdavaju donošenje rješenja o pritvoru. Ustavni sud primjećuje da je sud detaljno analizirao dokaze iz kojih je zaključio da postoji «osnovana sumnja» da je apelant počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret. Pri tome, Ustavni sud zapaža da se sud u osporenim rješenjima nije izjašnjavao o krivici apelanta, već je samo utvrđivao da li iz priloženih dokaza proizlazi postojanje određenog stepena sumnje da je apelant, kao osoba za koju je podnesen prijedlog za određivanje pritvora, počinio krivično djelo. Dakle, Ustavni sud smatra da je u osporenom rješenju sud dao vrlo jasno obrazloženje, na osnovu kojih dokaza je utvrdio da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret a koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, Ustavni sud smatra da rješenje Okružnog suda nije u suprotnosti sa odredbama ZKP RS i Evropske konvencije i da sadrži razloge u pogledu postojanja općeg uvjeta za određivanje pritvora iz člana 189. stav 1. ZKP RS kao i posebnih uvjeta predviđenih tač. b) i g) stava 1. navedenog člana.
16. U pogledu apelantovih navoda da sud nije imao zakonit osnov za određivanje mjere pritvora, Ustavni sud zapaža da je pritvor apelantu određen u smislu odredbe člana 189. stav 1. tačka g) ZKP RS. Navedenom odredbom je propisano da ukoliko postoji osnovana sumnja da je određena osoba počinila krivično djelo, pritvor se može odrediti ako je u pitanju krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora 10 godina ili teža kazna, a usljed načina izvršenja ili posljedica krivičnog djela određivanje pritvora je neophodno za sigurnost građana ili imovine. Ustavni sud podsjeća da, u situacijama kada je pritvor određen iz navedenog osnova, kao što je to u konkretnom slučaju, sud dobro poznaje lokalne prilike i stanje u spisu, te ima mogućnost najbolje procjene šta bi u konkretnom slučaju izazvalo «uznemirenost» javnosti, što je u konkretnom slučaju i učinio u dva navrata, uz zadovoljavajuće obrazloženje.
17. Dalje, Ustavni sud zapaža da je apelant imao priliku da se o svim razlozima za pritvor izjasni na pretresu održanom povodom razmatranja prijedloga Specijalnog tužilaštva za određivanje pritvora. Osim toga, aplant je imao mogućnost da se u žalbenom postupku preispitaju i procesni i materijalni uslovi neophodni za «zakonitost» pritvora u smislu domaćeg zakona i Evropske konvencije, a Vijeće je sve apelantove žalbene navode ispitalo i svoje zaključke obrazložilo na način koji se ne može smatrati proizvoljnim. Ustavni sud smatra da ovakvo preispitivanje u cijelosti zadovoljava zahtjeve iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije i da ne postoji ništa što bi ukazalo na proizvoljnost u odlučivanju.
18. S obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da redovni sud nije proizvoljno i nepravično primijenio relevantne zakonske odredbe na štetu apelanta, odnosno da su sud a potom i Vijeće Okružnog suda dali jasne i uvjerljive razloge na kojima su zasnovali svoju odluku o određivanju pritvora. Pri tome su posebno imali u vidu javni interes na koji je ukazano u osporenim rješenjima koji u konkretnom slučaju preteže u odnosu na princip poštivanja apelantove slobode. Dalje, Ustavni sud zapaža da je apelant imao mogućnost da iznese svoje argumente kojima bi osporavao postojanje uslova za određivanje pritvora. Zbog navedenog, Ustavni sud zaključuje da apelant ne nudi činjenice i dokaze koji bi mogli opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koji se poziva, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da postoji kršenje ustavnog prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje, te Ustavni sud smatra da su navodi apelanta u tom dijelu očigledno (prima facie) neosnovani.
19. Apelant u apelaciji navodi i povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije. Povredu ovog prava, apelant vidi u činjenici da je sud, unatoč odsutnosti činjenica i dokaza koji bi u smislu osnovane sumnje ukazivale da je apelant pripadnik zločinačkog udruženja, njega na taj način okarakterisao. Naime, apelant ističe da u pobijanim rješenjima, sud navodi da je apelant „pripadnik“ i da je „nešto radio“. Dalje ističe da se u rješenju kojim je odbijena njegova žalba, njegova krivica smatra utvrđenom jer se na strani 4. drugi pasus konstatuje “ova kriminalna grupa“, „brojnost i organizovanost ove grupe „ i sl., čime je povrijeđeno njegovo pravo na «pretpostavku nevinosti».
20. Ustavni sud zapaža da je tačna tvrdnja apelanta da postoje navedene konstatacije u rješenju o odbijanju žalbe apelanta. Međutim, Ustavni sud, također, zapaža da je sud u osporenim rješenjima obrazlagao osnovanu sumnju da je apelant počinio krivično djelo, kao preduslov za određivanje mjere pritvora. Sud nigdje u rješenjima nije naveo bilo kakvu tvrdnju odnosno zaključak o apelantovoj krivici a da prije iste nije postojala odrednica «osumnjičeni « i «osnovana sumnja da je ...». Dalje, Ustavni sud primjećuje da se navedene tvrdnje nalaze u kontekstu obrazlaganja postojanja osnovane sumnje a ne krivice, kako to navodi apelant. Zbog toga, Ustavni sud smatra navode apelanta o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovanim.
21. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović