Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3157/07 (H. M.)

Odluka donesena 11. 02. 2010.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3157/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 02. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. februara 2010. godine, u predmetu broj AP-3157/07, rješavajući apelaciju Hasana Milaka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hasana Milaka podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-Kž-

07-000 053 od 13. juna 2007. godine i Presude Općinskog suda u Konjicu broj 07 56 K 006443 06 K od 5. maja 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Hasan Milak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Livna, kojeg zastupa Jozo Ćurić, advokat iz Livna, podnio je 22. novembra 2007. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Kž-07-000 053 od 13. juna 2007. godine i Presude Općinskog suda u Konjicu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 56 K 006443 06 K od 5. maja 2006. godine. Apelant je, također u apelaciji podnio i zahtjev za donošenje privremene mjere. Apelant je dostavio dopunu apelacije 4. februara 2008. godine.

2. Ustavni sud je, Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 3157/07 od 10. januara 2008. godine, odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje kazne zatvora izrečene osporenom presudom Kantonalnog suda do donošenja odluke o apelaciji, kao neosnovan.

3. Općinski sud je presudom broj 07 56 K 006443 06 K od 5. maja 2006. godine, apelanta, kao drugooptuženog i F.K. kao prvooptuženog (u daljnjem tekstu: prvooptuženi), oglasio krivim za krivično djelo teške krađe iz člana 274. stav 1. tačka 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije BiH», br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04 i 18/05, u daljnjem tekstu: KZ F BiH). U provedenom postupku Općinski sud je utvrdio da je krivično djelo počinjeno tako što su apelant i prvooptuženi podesnim ključem otključali bravarsku radionicu u blizini obiteljske kuće oštećenog M.Ć. u Gmićima u općini Prozor-Rama i otuđili određenu količinu alata i bravarskih mašina koje su kasnije prodali i tako pribavili protivpravnu imovinsku korist. Općinski sud je apelantu i prvooptuženom izrekao uslovne osude, odnosno utvrdio im je kazne zatvora u trajanju od 6 mjeseci i istovremeno odredio da se kazne neće izvršiti ukoliko u roku od jedne godine ne počine novo krivično djelo.

4. Protiv navedene presude apelant ni prvooptuženi nisu izjavili žalbu. Kantonalno tužilaštvo Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) je izjavilo žalbu zbog odluke o izrečenoj kazni apelantu i prooptuženom, s prijedlogom da se žalba uvaži, pobijana presuda preinači i optuženim izrekne kazna zatvora srazmjerno težini počinjenih krivičnih djela i njihovoj društvenoj opasnosti

5. Kantonalni sud je donio Presudu broj 007-0-Kž-07-000 053 od 13. juna 2007. godine, kojom je uvažio žalbu Kantonalnog tužilaštva i preinačio prvostepenu presudu u odluci o krivičnoj sankciji. Naime, Kantonalni sud je, za krivično djelo za koje su oglašeni krivim, apelantu i prvooptuženom izrekao kazne zatvora, pri čemu je apelantu izrekao kaznu zatvora u trajanju od jedne godine a prvooptuženom u trajanju od šest mjeseci. U ostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena.

6. Apelant je naveo da mu je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Apelant ističe da dispozitiv prvostepene presude ne sadrži osnovna obilježja bića krivičnog djela teške krađe jer nije navedena vrijednost otuđenih svari. Osim toga, nije utvrđen «umišljaj optuženih ni u pogledu izvršenja djela a ni u pogledu pribavljanja imovinske koristi». Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pretpostavku nevinosti jer je tužilac u završnoj riječi nakon održanog glavnog pretresa iznio tvrdnju «optuženi nisu uspjeli dokazati da oni nisu učestvovali, odnosno izvršili ovo djelo». Apelant smatra da mu u postupku nije dokazana krivnja i da ni jedan dokaz ne upućuje da je on učinio krivično djelo za koje je oglašen krivim, te da je prvostepeni sud trebao da donese oslobađajuću presudu. Osim toga, drugostepena presuda se bavi samo ispitivanjem olakšavajućih i otežavajućih okolnosti prilikom izricanja kazne po žalbi tužiteljstva. Drugostepepenom presudom se za isto djelo apelantu izriče kazna zatvora od jedne godine a prvooptuženom koji je počinio navodno krivično djelo sa istim činjeničnim opisom određuje kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci. Na ovaj način je, po apelantovom mišljenju, prekršeno pravilo jednakosti postupanja prema optuženom. Apelant smatra da jednakost postupanja podrazumijeva da se svakoj strani mora dati razumna prilika da «reprezentira« svoj slučaj prilikom odbrane u krivičnom postupku. Apelant ističe da je jednakost u postupanju prekršena jer drugostepeni sud nije uzeo u razmatranje njegov odgovor na žalbu tužiteljstva, nego se samo bavio ocjenom olakšavajućih i otežavajućih okolnosti koje nije razmatrao pravilno. U dopuni apelacije, apelant je istakao da je Općinski sud Konjic Rješenjem broj 56 0K 006443 07 kv odbacio njegov prijedlog za ponavljanje postupka, jer nije ponudio nove činjenice. Dalje, je istakao da su obje presude «rezultat igre», da on nije kriv i da je osuđen bez dokaza. Apelant se žali i na propuste «odbrane koji su očigledni i koje je trebalo iznijeti na ročištima». Pored toga u dopuni, apelant predlaže da se «radi pravičnog suđenja saslušaju dva svjedoka».

7. U odgovoru na apelaciju, Kantonalni sud je naveo da u konkretnom postupku nije učinjena ni jedna povreda na koju je apelant ukazao. Osim toga, Kantonalni sud je istakao da je apelantu izrečena kazna veća od kazne proosuđenom-saučesniku, iz razloga što je apelant ranije u više navrata osuđivan za ista krivična djela.

8. U odgovoru na apelaciju, Općinski sud je istakao da u provedenom postupku cijenio materijalne dokaze optužbe kao i iskaze oštećenog M.Ć. i svjedoka P.S.. Dalje je istakao da optuženi tokom pretresa nisu osporili vjerodostojnost i istinitost iskaza svjedoka kao i ostalih dokaza optužbe. Osim toga, apelantu je sud postavio i branitelja po službenoj dužnosti zbog čega nije povrijeđeno ni pravo na odbranu apelanta.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

Pravo na pravično suđenje

11. U pogledu apelantovih navoda koje se odnose na povrede prava na pravično suđenje počinjene od strane Općinskog suda, Ustavni sud primjećuje da je apelant bio aktivni sudionik u prvostepenom postupku i da je imao obezbijeđenu stručnu pomoć od advokata-branitelja. Apelant protiv prvostepene presude nije izjavio žalbu, a svoje nezadovoljstvo vođenim postupkom i utvrđenim činjeničnim stanjem od strane Općinskog suda, apelant prvi put ističe u podnijetoj apelaciji Ustavnom sudu. Ustavni sud podsjeća na svoju praksu izraženu u odluci broj AP-476/04 u kojoj je zauzeto stanovište da se prigovori u pogledu kršenja ustavnih prava moraju, bar u svojoj suštinskoj formi, pokrenuti u prethodnim fazama postupka, ukoliko se takvi prigovori žele sa uspjehom koristiti pred Ustavnim sudom (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-476/04 od 17. decembra 2004. godine, tačka 26., objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 34/05 od 31. maja 2005. godine). Ustavni sud smatra da je apelant propustio iskoristiti priliku da putem redovnog pravnog sredstava koje je imao na raspolaganju, istakne navedene prigovore u žalbi protiv prvostepene presude i na taj način pruži mogućnost drugostepenom sudu da se o njegovim prigovorima izjasni, te eventualne nezakonitosti isprave. Stoga su navodi aplenata u odnosu na kršenje prava na pravično suđenje u prvostepenom postupku očigledno neosnovani.

12. U pogledu apelantovih navoda da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje pred Kantonalnim sudom, Ustavni sud podsjeća da su članom 321. ZKP FBiH propisane granice ispitivanja presude, te da je propisano da «Vijeće žalbenog odjeljenja ispituje presudu u dijelu u kojem se ona pobija žalbom«. Dakle, Kantonalni sud je vezan isključivo za obrazloženje i prijedloge u podnijetoij žalbi, kojom je određen okvir, odnosno pravac ispitivanja ožalbene presude. Obzirom da, u konkretnom slučaju ni apelant ni prvooptuženi nisu izjavili žalbu na prvostepenu presudu, to je Kantonalni sud bio vezan navodima iz žalbe tužilašta koje je osporavalo prvostepenu presudu samo u dijelu koji se odnosi na odlučenje o kazni. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta koji se odnose na navodnu povredu člana 6. Evropske konvencije, počinjenu pred Kantonalnim sudom, očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje koje bi trebalo meritorno ispitati, zbog čega su navodi o povredi prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

Ostali navodi

14. Apelant se, također, žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Ustavni sud primjećuje da se apelant paušalno pozvao na ovo pravo, odnosno da ničim nije obrazložio u čemu se sastoje povrede navedenog prava. Dakle, s obzirom da u apelaciji manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća u konkretnom slučaju, Ustavni sud zaključuje da su i ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3157/07 (H. M.) | Sudska praksa | Aktio