Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3389/07 (B. B.)

Odluka donesena 11. 02. 2010.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3389/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 02. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. januara 2010. godine, u predmetu broj AP 3389/07, rješavajući apelaciju Branka Blagojevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Branka Blagojevića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-

67/05 od 18. septembra 2007. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini broj Gž-710/03 od 30. juna 2004. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini broj P-101/00 od 17. jula 2003. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Branko Blagojević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Patkovače-Bijeljina, kojeg zastupa Momir Radulović, advokat iz Bijeljine podnio je 14. decembra 2007.godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv, Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-67/05 od 18. septembra 2007. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-710/03 od 30. juna 2004. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini ( u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-101/00 od 17. jula 2003. godine. Apelant je 7. novembra 2008. godine Ustavnom sudu dostavio dopunu apelacije.

2. Presudom Osnovnog suda broj P-101/00 od 17. jula 2003. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj Gž-710/03 od 30. juna 2004. godine, usvojen je tužbeni zahtjev tužitelja Laze Blagojevića (u daljnjem tekstu: tužitelj), kojim je utvrđeno da je tužitelj vlasnik parcele koja je pobliže označena u presudi, te da je apelant kao tuženi dužan priznati i tužitelju predati predmetnu parcelu u posjed i slobodno raspolaganje, a tužitelju naknaditi troškove spora. Istom presudom odbijen je tužbeni zahtjev apelanta da se utvrdi da je posjednik i vlasnik predmetne parcele, te da se izvrši njegova uknjižba u katastru i gruntovnici.

3. Predmet spora u konkretnoj parnici bio je zahtjev tužitelja da se utvrdi njegovo pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini, da se apelant obaveže da mu konkretnu parcelu preda u posjed, kao i zahtjev apelanta da se utvrdi da je on posjednik i vlasnik iste parcele, te da se slijedom navedenog ima uknjižiti i u javnim knjigama. Svoj zahtjev tužitelj je zasnovao na tvrdnji da je spornu parcelu njegov otac, Dimitrije Blagojević, dobio na poklon od svoje majke Krstine Blagojević 1965. godine, a tužitelj ju je naslijedio nakon očeve smrti. Apelant je svoj tužbeni zahtjev zasnovao na tvrdnji da je njegov otac, Vojislav Blagojević, predmetnu parcelu dobio «pedesetih godina» i da je od tada držao u posjedu, te je stekao pravo vlasništva na spornoj parceli putem održaja.

4. Osnovni sud je na osnovu rezultata raspravljanja utvrdio da je djed parničnih stranaka Teodor Blagojević umro 1949. godine, da je iza njega 1959. godine proveden ostavinski postupak i za nasljednike umrlog proglašeni su supruga Krstina Blagojević sa ½ dijela zaostavštine, sin Dimitrije Blagojević (otac tužitelja) sa 1/3 dijela zaostavštine i sin Dušan Blagojević sa 1/6 dijela zaostavštine, a da se treći sin Vojislav Blagojević (otac apelanta) odrekao svog nasljednog dijela. Zaostavštinu umrlog Teodora Blagojevića činile su određene nekretnine, između kojih je i sporna parcela. Između Krstine Blagojević i njenog sina Vojislava Blagojevića (pravni prednik apelanta) 1960. godine izvršena je dioba nekretnina koja je provedena u katastarskom operatu. Na osnovu navedene diobe sporna parcela pripala je Krstini Blagojević. Ugovorom o poklonu zaključenim 1965. godine Krstina Blagojević je svoj nasljedni dio prenijela na sina Dimitrija Blagojevića (pravnog prednika tužitelja). Dalje, ugovorom o poklonu zaključenim 1967. godine pravni prednik tužitelja poklonio je pravnom predniku apelanta jednu parcelu pobliže označenu u obrazloženju presude, na kojoj je pravni prednik apelanta sagradio kuću, a ta parcela graniči sa spornom parcelom. Tužitelj je upisan u katastru kao posjednik sporne parcele sa 1/1 dijela na koju plaća porez, dok je u gruntovnici upisan kao suvlasnik sa 5010/41270 dijela.

5. Osnovni sud je također utvrdio da je djed stranaka Teodor Blagojević imao brata Živana Blagojevića, kojeg je nadživio, te da iza Živana Blagojevića nije provedena ostavinska rasprava, ali da su njegovi zakonski nasljednici bili brat Teodor Blagojević i sestra Desanka Vasić, koja se odrekla dijela koji joj po zakonu pripada iza brata Živana Blagojevića, te je cijeli suvlasnički udio Živana Blagojevića prešao na Teodora Blagojevića, a poslije njegove smrti na njegovu suprugu Krstinu Blagojević te sinove Dimitrija Blagojevića i Dušana Blagojevića. Na osnovu svega navedenog, Osnovni sud je zaključio da je prednik tužitelja Dimitrije Blagojević stekao pravo vlasništva na spornoj parceli na osnovu ugovora o poklonu koji je zaključio sa svojom majkom Krstinom Blagojević, a nakon njegove smrti spornu parcelu je naslijedio tužitelj, koji se uknjižio kao vlasnik i posjednik u javnim knjigama. Osnovni sud je zaključio da apelant nije putem održaja mogao steći pravo vlasništva, jer nije savjestan posjednik.

6. Okružni sud je odlučujući o žalbi apelanta prihvatio činjenično utvrđenje i pravni zaključak prvostepenog suda, zaključivši da je prvostepeni sud pravilnom ocjenom provedenih dokaza utvrdio relevantne činjenice, te da je na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo.

7. Vrhovni sud je odlučujući o reviziji apelanta protiv presude Okružnog suda broj GŽ-710/03 od 30. juna 2004. godine odbio reviziju kao neosnovanu, a dopunu revizije apelanta odbacio kao neblagovremenu. Vrhovni sud je ocijenio da je osporena drugostepena presuda pravilna i na zakonu zasnovana, da nije osnovan navod apelanta da je osporena presuda nema razloga o odlučnim činjenicama odnosno da su ti razlozi protivrječni, što bi predstavljalo bitnu povredu člana 354. stav 2. točka 13. Zakona o parničnom postupku («Službeni list SFRJ», br. 4/77 do 35/91, i «Službeni glasnik RS» br.17/93, 14/94, i 32/94 u daljnjem tekstu: ZPP), a da su nižestepeni sudovi izvedene dokaze ocijenili na način koji je propisan članom 8. ZPP.

8. Vrhovni sud je istakao da prema članu 37. stav 1. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 6/80 i 36/90 u daljnjem tekstu: ZOSPO) vlasnik tužbom može zahtijevati od držaoca povraćaj individualno određene stvari. Stavom 2. istog člana propisano je da vlasnik mora dokazati da na stvari, čiji povrat traži, ima pravo svojine, kao i da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog. Vrhovni sud je naveo da se u pogledu tužbe tužitelja radi o svojinskoj tužbi za povraćaj stvari čiji je cilj predaja državine vlasniku, a osnov tužbe je pravo svojine tužitelja na stvari. Vrhovni sud je ocijenio da je u konkretnom slučaju na pouzdan način utvrđeno da je prednik tužitelja Dimitrije Blagojević stekao pravo svojine na predmetnoj parceli na osnovu ugovora o poklonu zaključenog sa majkom Krstinom Blagojević 1965. godine, kao i na ostalim nekretninama koje su činile majčin suvlasnički udio koji je pobliže označen u presudi. Na osnovu navedenog ugovora o poklonu pravni prednik tužitelja je uknjižio svoje pravo suvlasništva u z.k. ulošku pobliže označenom u presudi, a nakon njegove smrti na spornoj parceli se uknjižio tužitelj kao posjednik iste sa 1/1 dijela u katastru, dok se u z. k. pobliže označenim u presudi uknjižio sa 5010/41270 dijela. Također, prema dokumentaciji u spisu, 1960.godine izvršena je dioba između Krstine Blagojević i oca apelanta, koja je provedena u katastarskom operatu. Vrhovni sud je ocijenio da je prema toj diobi Krstini Blagojević pripala sporna parcela i da je, suprotno navodima revizije, Krstina Blagojević mogla spornom parcelom slobodno raspolagati.

9. Vrhovni sud je naveo da se apelant tokom vođenja postupka, što je ponovio i u reviziji, branio prigovorom da sporna parcela nije bila vlasništvo Teodora Blagojevića, nego njegovog brata Živana Blagojevića, te da istu nije mogla da naslijedi Krstina Blagojević (supruga Teodora Blagojevića) i dalje njom raspolaže odnosno da spornu parcelu nije mogla prenijeti na pravnog prednika tužitelja. Vrhovni sud je istaknuti prigovor ocijenio neosnovanim, imajući u vidu da je tokom prvostepenog postupka utvrđeno da je jedini nasljednik umrlog Živana Blagojevića bio njegov brat Teodor Blagojević, koji ga je nadživio, pa su kasnije nasljednici Teodora Blagojevića preuzeli zaostavštinu Živana Blagojevića. Također, Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim revizione navode apelanta da sporna parcela nije bila predmet diobe između njegovog pravnog prednika (oca Vojislava Blagojevića) i njegove majke Krstine Blagojević, imajući u vidu provedene dokaze (zapisnik Ureda za katastar i prijavni list) iz kojih slijedi upravo suprotan zaključak.

10. Vrhovni sud je dalje istakao da su apelant kao i njegov pravni prednik duži niz godina koristili spornu parcelu na taj način što su na istoj napasali stoku. Međutim, prema ocjeni Vrhovnog suda, apelant i njegov pravni prednik navedenim načinom nisu stekli pravo svojine održajem u smislu člana 28. stav 4. ZOSPO, jer nisu bili savjesni držaoci konkretne nekretnine. Po ocjeni Vrhovnog suda, apelant i njegov pravni prednik su znali odnosno mogli znati da sporna parcela nije njihova. Naime, prednik apelanta se poslije očeve smrti odrekao svog nasljednog dijela, pri čemu nije od važnosti motiv ovog odricanja, a prilikom diobe 1960. godine dao je saglasnost da sporna parcela pripadne njegovoj majci Krstini Blagojević. Kada je majka cjelokupni svoj suvlasnički dio u nekretninama, pobliže označen u presudi, 1965. godine poklonila pravnom predniku tužitelja, pravni prednik tuženog nije reagirao odnosno nije osporavao taj ugovor o poklonu, već je 1967. godine prihvatio poklon od pravnog prednika tužitelja, na osnovu čega je stekao pravo svojine na drugoj parceli pobliže označenoj u presudi, ali time nije stekao svojinu i na spornoj parceli.

11. Vrhovni sud je obrazložio, da sve navedeno ukazuje da pravni prednik apelanta od 1960. godine, a najkasnije od 1965. godine, nije bio savjestan držalac predmetne nekretnine, a kasnije nastala nesavjesnost škodi prema pravilu mala fides superveniens nocet. Vrhovni sud je ocijenio da je apelant neosnovano tvrdio da su dioba iz 1960.godine i ugovor o poklonu iz 1967. godine fiktivni pravni poslovi, jer je majka pravnih prednika stranaka raspolagala nekretninama koje su joj pripale prilikom diobe, a taj pravni posao apelantov pravni prednik nije osporavao već je, naprotiv, prihvatio da kasnije stekne svojinu na dijelu nekretnina (ali ne i spornih). Dalje, Vrhovni sud je istakao da okolnost što je, u drugom parničnom postupku koji se vodio pred prvostepenim sudom radi smetanja posjeda, pravni prednik apelanta uspio u sporu, nije od značaja u konkretnoj parnici, jer u ranijoj parnici nije utvrđivano pravo svojine na predmetnim nekretninama niti savjesnost istih posjednika. Vrhovni sud je zaključio da osporena presuda Okružnog suda nema nedostataka na koje je ukazao apelant, te je odlučeno u skladu sa članom 393.ZPP u vezi sa članom 456.stav 1. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik RS» br. 58/03, 85/03, 47/05 i 63/07-u daljnjem tekstu: ZPP RS).

12. Vrhovni sud je dopunu revizije apelanta odbacio kao neblagovremenu na osnovu člana 392. ZPP u vezi sa članom 456. stav 1.ZPP RS, navodeći da se protiv drugostepene odluke (presude ili rješenja) može podnijeti samo jedna revizija. Vrhovni sud je istakao da je u konkretnom slučaju apelant to pravo iskoristio podnoseći reviziju u zakonom propisanom roku. Dopunu revizije , koja je izjavljena 14. juna 2005. godine, Vrhovni sud je ocijenio kao posebnu reviziju, imajući u vidu da se zasniva na drugim razlozima u odnosu na blagovremeno izjavljenu reviziju.

13. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ( u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant povredu navedenih prava vidi u pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, nepravilno i proizvoljno primijenjenom materijalnom pravu. Apelant je naveo hronologiju događaja ističući da je tužitelj trebao tužiti ne samo apelanta «nego još desetak nasljednika Živana Blagojevića koji nije nikad proglašem umrlim a nestao je u ratnom vihoru II Svjetskog rata, te nije imao nasljednika iz prvog nasljednog reda». Navodeći detaljno porodično stablo Blagojevića, apelant je istakao da su sve nekretnine «i jedene i druge upisane u zk. ul. br.16 k.o. Patkovača (površina uloška je 41 270 m2), što i stvara zabunu, zbog čega je i Vrhovni sud u svojoj presudi pogrešno naveo da je tužitelj uknjižen kao vlasnik spornih nekretnina». Apelant je istakao da je njegov otac nesmetano uživao predmetne nekretnine skoro četrdeset godina tj. do 1986. godine kada tužitelj nasilno ulazi u posjed neizgrađenog dijela imovine umrlog Živana Blagojevića, od kada se su se počeli voditi sudski postupci, pa i konkretan postupak za utvrđivanje prava svojine na spornoj parceli. Apelant smatra da je osporena presuda Okružnog suda «neprovodiva jer ne obuhvata sve nasljednike Živana Blagojevića, te se stiče utisak da drugostepenom sudu nije poznato da je u svojoj ranijoj odluci broj Gž-293/99 od 15. oktobra 1999. godine već kao nesporno zaključio da se radi o parceli koja je upisana kao svojina Živana Blagojevića».Apelant je ukazao na navedeni zk, ul. broj 16 k.o. Patkovača.

14. Apelant je naveo da je na navedene bitne povrede ZPP RS ukazao Vrhovnom sudu u dopuni revizije, ali koju je Vrhovni sud odbacio kao neblagovremenu. Apelant smatra «da ostalim nasljednicima nije omogućeno da raspravljaju po tužbi tužitelja», te da su Vrhovni sud kao i nižestepeni sudovi zanemarili član 28. ZOSPO kojom je određeno da savjestan posjednik nekretnine, na kojoj drugi ima pravo svojine, stiče pravo na tu stvar održajem istekom dvadeset godina, što predstavlja proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Apelant je istakao da činjenica što je otac tužitelja bio upisan u katastarski operat kao posjednik sporne parcele, iako nikad nije bio posjednik iste, ne može biti presudan dokaz da je tužitelj sada vlasnik iste. Upis u katastarski operat tužiteljevog oca kao posjednika na spornoj parceli, bez njegovog stvarnog i faktičkog posjeda na istoj ne može tužitelju obezbijediti vlasništvo na predmetnoj parceli, tim prije što se ona i danas u zemljišnoj knjizi vodi kao svojina Živana Blagojevića.

15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

16. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

17. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05)..

18. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih odluka Vrhovnog Okružnog i Osnovnog suda sadrže jasne i konzistentne razloge , a takva obrazloženja osporenih odluka Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Osim toga, apelant osim istovjetnih navoda koje je isticao tokom sudskog postupka, u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Također, Ustavni sud zapaža da se navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji je primijenjeno materijalno pravo. Stoga, imajući u vidu stav naveden u ovoj odluci da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

19. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3389/07 (B. B.) | Sudska praksa | Aktio