Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3359/07 (Društvo za preradu drveta, trgovinu i vršenje usluga u oblasti prometa „Gora“ d.o.o. Šipovo)
Odluka donesena 11. 02. 2010.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Obligaciono- pravni odnosi
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Vještak
- Dokazni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3359/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 02. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. februara 2010. godine, u predmetu broj AP 3359/07, rješavajući apelaciju Društva za preradu drveta, trgovinu i vršenje usluga u oblasti prometa „Gora“ d.o.o. Šipovo, naosnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Društva za preradu drveta, trgovinu i vršenje usluga u oblasti prometa „Gora“ d.o.o. Šipovo podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Rev-200/05 od 9. oktobra 2007. godine, presude Okružnog suda u Banjoj Luci, broj Pž-75/02 od 13. decembra 2004. godine i presude Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu, broj Ps-20/2000 od 14. novembra 2001. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Društvo za preradu drveta, trgovinu i vršenje usluga u oblasti prometa „Gora“ d.o.o. Šipovo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Luka Vulin, advokat iz Mrkonjić Grada, podnio je 11. decembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-
200/05 od 9. oktobra 2007. godine, presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Pž-75/02 od 13. decembra 2004. godine i presude Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj Ps-20/2000 od 14. novembra 2001. godine.
2. Presudom Osnovnog suda, broj Ps-10/99, obavezna je JPŠ „Srpske šume“ Republike Srpske, ŠG „Gorica“ Šipovo (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantu isporuči 803,54 m³ oblovine, međutim, u žalbenom postupku, navedena presuda je ukinuta rješenjem Okružnog suda, broj Pž-151/99.
3. Presudom Osnovnog suda, broj Ps-20/2000 od 14. novembra 2001. godine, koja je u žalbenom postupku potvrđena u odbijajućem dijelu presudom Okružnog suda, broj Pž-75/02 od 13. decembra 2004. godine, obavezana je tužena da apelantu isporuči 8,21 m³ oblovine jela-smrča, II-III klase, sve u roku od 8 dana od dana pravosnažnosti presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja, dok je apelant odbijen sa viškom tužbenog zahtjeva, preko dosuđene količine oblovine, te je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove.
4. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je apelant u toku 1991. i 1992. godine vršio uplate na račun tužene, a tužena mu je isporučivala oblovinu, te da je sporno da li tužena, imajući u vidu da je apelant na njen račun uplatio 2.719.293,20 dinara a tužena mu isporučila 541,29 m³ oblovine, duguje apelantu 669 m³ oblovine II-III klase, jer je osnovna teza tužbe i tužbenog zahtjeva apelantova tvrdnja da je na ovakav način povrijeđen princip jednakih vrijednosti uzjamnih davanja, tj. princip ekvivalentnosti. Osnovni sud je dalje naveo da je prvobitno vještak Vlajko Prole dao svoj nalaz prema kojem je i donesena prvostepena presuda, na koji nalaz je tužena prigovorila, pa je Osnovni sud iz tog razloga odredio novo vještačenje po vještaku Živku Vojvodiću - stalnom sudskom vještaku ekonomske struke. Osnovni sud je dalje naveo da je taj vještak u svom nalazu istakao i zaključio i to na bazi knjigovodstvene dokumentacije stranaka da je apelant ukupno uplatio 549,50 m³ oblovine, a da je tužena ukupno isporučila 541,29 m³ oblovine, te da se javlja razlika od 8,21 m³ oblovina, kao količina koju tužena nije isporučila. Osnovni sud je dalje naveo da je vještak utvrdio da je apelant sve uplate vršio na račun tužene u·dinarima, pa je isti, nakon izvršenog uvida u cjenovnike tužene, koji su bili na snazi u vrijeme svake izvršene uplate, došao do konačnog naprijed navedenog rezultata. Osnovni sud je naveo da je apelantov punomoćnik na njegov nalaz stavio niz primjedbi, na koje se vještak izjasnio pismenim podneskom. Osnovni sud je u nastavku postupka odredio nadvještačenje po vještaku Mirjani Zrnić, koja je u svom nalazu, primjenom postupka valorizacije, utvrdila da tužena nije isporučila oblovinu apelantu u vrijednosti od 48.516,91 KM.
5. Osnovni sud je naveo da je osnov tužbenog zahtjeva u apelantovoj tezi da je povrijeđen jedan od osnovnih principa obligacionog prava – princip jednake vrijednosti uzajamnih davanja, ali ovaj princip nije apstraktan pojam, već se isti mora dokazati uz pozivanje na konkretan zakonski propis, po kome su predviđene pravne posljedice za povredu ovog načela. Osnovni sud je dalje naveo da pošto ugovor u konkretnom slučaju nije zaključen u pismenoj formi i da se ne može u smislu prednjeg govoriti o povredi načela iz člana 15. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85 i 57/89, te «Službeni glasnik RS» br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u vrijeme zaključenja ugovora, u kom slučaju je apelant imao mogućnost da zaštiti svoje interese po odredbi člana 139. Zakona o obligacionim odnosima. Osnovni sud je istaknuo da nema povrede ovog načela u toku trajanja ugovora, gdje je predviđena zaštita po članu 133. Zakona o obligacionim odnosima, naročito imajući u vidu da apelant u konkretnom slučaju nije preduzeo nijednu pravnu radnju u cilju zaštite i očuvanja vrijednosti svog novca, već je naprotiv i dalje, nezahtijevajući od tužene isporuku oblovine vršio uplate i nakon toga prihvatao isporučenu robu sa fakturama, na kojima stoji »plaćeno«. Iz svih ovih razlog, Osnovni sud nije prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Mirjane Zrnić, jer bi metod pristupa ovom problemu (valorizacija uplaćenih iznosa i valorizacija po fakturama) Osnovni sud mogao uvažiti jedino u slučaju da je apelant podnio tužbu za povrat novca i naknadu štete, te raskid ugovora, a da je prethodno odbio·primiti robu fakturisanu sa naznakom »plaćeno«.
6. Osnovni sud je naveo da je u ovom predmetu riječ o nenovčanoj obavezi i da apelant zahtijeva isporuku oblovine. Osnovni sud je istaknuo da Zakon o obligacionim odnosima propisuje da, kad obaveza ima za predmet svotu novca, dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica, na koji obaveza glasi, što je načelo monetarnog nominalizma, a ne valorizma, te da zatezna kamata ima funkciju i pokrivanja inflacije po Zakona o visini stope zatezne kamate od 3. jula 1993. godine. Osnovni sud je dalje naveo da usljed promjena vrijednosti novca, poremećeno je načelo jednakih vrijednosti uzajamnih davanja, pa je Zakon o obligacionim odnosima izmjenom Zakona o visini stope zatezne kamate i dozvolio i valorizam. U smislu prednjeg, Osnovni sud je naveo da je riječ o novčanoj obavezi, kako to u svom nalazu obračunava i utvrđuje vještak Zrnić, apelant je mogao, po članu 278. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima, tražiti potpunu naknadu štete, međutim, kako se tužbeni zahtjev ne odnosi na novac, već na isporuku oblovine, to se ovaj princip, kako je to učinila vještak Zrnić (valorizacija), na konkretan slučaj ne može primijeniti. Iz ovog razloga Osnovni sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Živka Vojvodića, koji je dat na objektivan način i po pravilima struke, prije svega iz razloga da je zaista apsurdno vršiti revalorizaciju iznosa, koji su navedeni u fakturi iz 1993. godine, sa naznakom »plaćeno« za robu koja je uplaćena u 1991. godini. Osnovni sud je naveo da bi se ekvivalentnost uzajamnih davanja postigla, kada bi se vršila revalorizacija i uplaćenog iznosa i cijene robe, koja je važila na dan uplate jer je, kod svake uplate, apelant tačno znao koliko treba dobiti oblovine za uplaćeni iznos. Iz ovih razloga, pošto je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Živka Vojvodića koji je utvrdio, da tužena duguje apelantu 8,21 m³ oblovine, Osnovni sud je riješio kao u dispozitivu, jer je ovakvo odlučivanje, u smislu iznijetog nalaza i mišljenja vještaka, upravo u funkciji zaštite i ostvarenja principa ekvivalentnosti.
7. Odlučujući o apelantovoj žalbi, u pogledu vještačenja, Okružni sud je ocijenio da se u konkretnom slučaju ne radi o neusaglašenosti nalaza, već o različitostima prilikom izrade nalaza kao posljedica različitih metoda vještačenja pri izradi nalaza. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno sudio kada je nalaz vještaka Živka Vojvodića uzeo kao pouzdan dokaz za utvrđivanje spornih činjenica koje su od pravnog značaja za pravilnu primjenu materijalnog prava. Polazeći od toga da je u konkretnom slučaju riječ o spornom pravnom odnosu ugovarača iz osnova ispunjenja ugovorene obaveze, te da je apelant ispunio svoju obavezu iz tog ugovora uplatom novčanog dinarskog iznosa koji prema cijenama na dan svake pojedinačne uplate odgovara količini oblovine od 549,50 m³, te da je tužena ispunjavajući svoju ugovorenu obavezu apelantu isporučila 541,29 m³ oblovine, Okružni sud je ocijenio prihvatljivim i objektivnim nalaz vještaka Živka Vojvodića koji je utvrdio da tužena nije izmirila svoju obavezu isporuke 8,21 m³ predmetne oblove građe, te stoga je pravilno prvostepeni sud obavezao tuženu na isporuku te količine oblovine apelantu. Okružni sud je naveo da je takođe pravilno prvostepeni sud zaključio da je nalaz vještaka Živka Vojvodića prihvatljiv dokaz za utvrđenje spornih i odlučnih činjenica, kada se ima u vidu postavljeni tužbeni zahtjev, kojim se traži ispunjenje ugovora isporukom određene količine oblovine.
8. Presudom Vrhovnog suda, broj Rev-200/05 od 9. oktobra 2007. godine, odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv presude Okružnog suda. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su shvatanja nižestepenih sudova pravilna i da je najispravniji metodološki pristup bio vještaka Živka Vojvodića. Vrhovni sud je dalje naveo da je drugostepeni sud pravilno zaključio da je predmet spora bio zahtjev za ispunjenje ugovora o prodaji, a ne zahtjev za naknadu štete, kao ni za naknadu zbog sticanja bez osnova, te iz tih razloga nalazi i mišljenja vještaka Vlajka Prole i Mirjane Zrnić nisu relevantni za presuđenje u ovom sporu. Vrhovni sud je istaknuo da se ovdje ne radi o bitnom razilaženju nalaza vještaka (član 261. stav 2. ranijeg Zakona o parničnom postupku, »Službeni list SFRJ« br. 4/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 27/90, i 35/91, te »Službeni glasnik RS« br. 17/93, 14/94 i 32/94), niti o nedostacima u mišljenju vještaka (stav 3. istog člana) nego o njihovim različitim metodološkim pristupima u odnosu na nalaz i mišljenje vještaka Živka Vojvodića. Vrhovni sud je naveo da su konverzija potraživanja u stabilnu valutu i revalorizacija potraživanja bile u ovom sporu izlišne, jer se jedino postupkom vještaka Vojvodića mogla utvrditi obaveza tužene da isporuči preostalu oblu građu koju je od nje kupio apelant. Vrhovni sud je posebno napomenuo da nalaz i mišljenje vještaka Mirjane Zrnić nisu dati u skladu sa pomenutim odredbama člana 261. st. 2. i 3. ranijeg Zakona o parničnom postupku (tj. ne mogu se smatrati »nadvještačenjem« u odnosu na nalaze i mišljenje ostala dva vještaka), nego predstavljaju samostalan pristup trećeg vještaka razrješenju predmeta ovog spora. U odnosu na apelantov navod da je vještak Živko Vojvodić ignorisao zadatak koji je dobio od suda i da je iznio drugačije, proizvoljno viđenje ovog pravnog problema, a to je izričito i naveo u završnom dijelu pismenog nalaza, Vrhovni sud je naveo da i pod pretpostavkom da nije striktno postupio po uputstvima suda, vještak Vojvodić je ipak dao pravilan nalaz, odnosno, pravilno mišljenje pravno relevantno za presuđenje u ovom sporu.
9. Apelant se žali da mu je pobijanim odlukama, u dijelu u kojem je odbijen njegov tužbeni zahtjev, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant se žali na vještačenje provedeno u postupku, smatrajući da je Osnovni sud trebao prihvatiti nalaz i mišljenje trećeg vještaka Mirjane Zrnić kao posljednjeg vještaka, a ne nalaz koji je ranije u postupku eliminisan i zbog čega je određeno treće vještačenje. Apelant smatra da je Osnovni sud bio obavezan da prema pravilima o vještačenju ponovo sasluša sve vještake, što nije učinjeno, te da je tim postupkom Osnovni sud pogrešno primijenio pravila izvođenja ovog dokaza iz člana 261. Zakona o parničnom postupku, čime je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. Apelant smatra da je nalaz i mišljenje vještaka Živka Vojvodića neprihvatljiv, jer je on svoj nalaz dao protivno uputama suda, da nije uzeo u obzir činjenice na kojim je apelant zasnovao svoj tužbeni zahtjev, te da je pogrešno protumačio princip jednakih davanja u obligacionom odnosu.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“
11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim u slučajevima u kojima su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te krše li odluke redovnih sudova ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine). Također, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, odnosno u konkretnom slučaju zadatak Ustavnog suda je da ispita je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).
13. Ustavni sud zapaža da su u obrazloženjima pobijanih presuda redovni sudovi dali obrazloženje u pogledu prihvatanja nalaza i mišljenja vještaka Živka Vojvodića, navodeći da je pristup koji je koristio ovaj vještak bio naispravniji u konkretnoj pravnoj stvari, dok nalaze i mišljenja drugih vještaka redovni sudovi nisu smatrali relevantnim za presuđenje, iz razloga detaljno navedenih u obrazloženjima pobijanih presuda. Redovni sudovi su dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Stoga, imajući u vidu da se apelant isključivo žali na ocjenu dokaza u postupku, i imajući u vidu stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović