Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2880/07 (M. S.)
Odluka donesena 11. 02. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2880/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 02. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. februara 2010. godine, u predmetu broj AP 2880/07, rješavajući apelaciju Mirsade Selimagić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirsade Selimagić podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07- 000915 od 21. avgusta 2007. godine, presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-Gž-07-000 408 od 14.
marta 2007. godine i presude Općinskog suda u Bosanskoj Krupi broj RS-386/05 od 2. februara 2007. godine u dijelu kojim je tužbeni zahtjev odbijen, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirsade Selimagić podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07- 000915 od 21. avgusta 2007. godine, presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-Gž-07-000 408 od 14.
marta 2007. godine i presude Općinskog suda u Bosanskoj Krupi broj RS-386/05 od 2. februara 2007. godine u dijelu kojim je dio tužbenog zahtjeva odbačen kao neblagovremen, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Mirsada Selimagić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Velike Kladuše, podnijela 29. oktobra 2007. godine je apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine(u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07- 000915 od 21. avgusta 2007. godine, presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 001-0-Gž-07-000 408 od 14. marta 2007. godine i presude Općinskog suda u Bosanskoj Krupi (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj RS-386/05 od 2. februara 2007. godine.
2. Apelantica je, 16. maja 2000. godine podnijela tužbu Općinskom sudu protiv Općinskog suda u Velikoj Kladuši (u daljnjem tekstu: tuženi), a na pripremnom ročištu 2. marta 2006. godine je konačno precizirala svoj tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je u svojstvu namještenika u stalnom radnom odnosu kod tuženog, te da se tuženi obaveže da je vrati na posao – radno mjesto upisničara ili drugo radno mjesto. Također, apelantica je postavila i zahtjev da sud tuženog obaveže da joj na ime neisplaćenih plaća za period od 13. novembra 1993. godine do avgusta 2006. godine, isplati iznos od 20.000, 00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.
3. Općinski sud je presudom broj RS-386/05 od 2. februara 2007. godine koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 001-0-Gž-07-000 408 od 14. marta 2007. godine, dio tužbenog zahtjeva kojim je apelantica tražila vraćanje na posao, odbacio kao neblagovremen. Dio tužbenog zahtjeva za isplatu neisplaćenih plaća u iznosu od 20.000, 00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, sud je odbio u cijelosti kao neosnovan. Apelantica je obavezana da tuženom plati troškove postupka u iznosu od 2.580,00 KM. U obrazloženju presude Općinski sud je utvrdio da se u predmetnom sporu radi o zaštiti prava iz radnog odnosa apelantice kao radnika organa sudske vlasti. Nadalje, cijeneći činjenicu da je tužba sudu podnesena 16. maja 2000. godine, Općinski sud je zaključio da su u predmetnom sporu primjenjive odredbe Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji BiH („Službene novine FBiH“, broj 13/98, u daljnjem tekstu: Zakon o radnim odnosima), jer je odredbom člana 168. stav 2. istog zakona propisano da se taj zakon odnosi i na organe sudske vlasti. S tim u vezi, Općinski sud je primjenom odredbe člana 135. Zakona o radnim odnosima kojom je propisano „da o pravima i dužnostima službenika organa uprave odlučuje rukovoditelj organa uprave“ utvrdio da je apelantica, 18. juna 1998. godine, podnijela tuženiom pismeni zahtjev za povrat na posao. Nadalje, utvrđujući da je apelantica tužbu sudu podnijela 16. maja 2000. godine Općinski sud je zaključio da tužba u dijelu kojim je zahtjev postavljen na utvrđenje da je apelantica u stalnom radnom odnosu kod tuženog i povrat na posao, nije podnesena u roku od 30 dana kako je propisano odredbom članom 137. Zakona o radnim odnosima. Stoga, Općinski sud je primjenom navedene odredbe, taj dio tužbenog zahtjeva odbacio kao neblagovremen. Imajući u vidu navedeno, te s obzirom da apelantica u toku postupka nije dokazala da je u radnom odnosu kod tuženog, te da joj pripada naknada plaće u iznosu kako je precizirano tužbenim zahtjevom, Općinski sud je u tom dijelu odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan. Iz obrazloženja presude Kantonalnog suda proizlazi da je taj sud zaključio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i da je pobijanu presudu donio pravilnom primjenom materijalnog prava. Kantonalni sud je također ponovio razloge iz prvostepene presude, te je zaključio da te razloge u potpunosti, kao valjane, prihvata i taj sud. Stoga je, Kantonalni sud utvrđujući da apelantičini žalbeni razlozi u pogledu primjene materijalnog prava i povrede postupka ne stoje, u skladu sa članom 226 ZPP-a odbio žalbu kao neosnovanu.
4. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07- 000915 od 21. avgusta 2007. godine, odbijena je revizija apelantice. Vrhovni sud je utvrdio da iz utvrđenog činjeničnog stanja nesporno proizlazi da je apelantica pismeni zahtjev radi rješavanja njenog radno-pravnog statusa podnijela tuženom 18. juna 1998. godine, te da tuženi nije donio nikakvo rješenje povodom tog zahtjeva. S tim u vezi Vrhovni sud je obrazložio da je apelantica u skladu sa odredbama Zakona o upravnom postupku imala mogućnost da pokrene postupak zbog šutnje uprave. Naime, po mišljenju Vrhovnog suda, apelantica je na taj način mogla izdejstvovati odluku tuženog o njenom podnesenom zahtjevu sa pravom na prigovor i pravom na pokretanje sudskog postupka. Budući da apelantica nije poduzela zakonom propisane radnje radi rješavanja svog radno-pravnog statusa, kao i da je tužbu sudu podnijela tek dvije godine nakon obraćanja tuženom, Vrhovni sud je zaključio da je pravilno primijenjeno materijalno pravo kada su redovni sudovi zaključili da je dio tužbenog zahtjeva kojim je traženo utvrđenje i povrat na posao, neblagovremen. Nadalje, budući da apelantica u toku postupka nije dokazala da je u radnom odnosu kod tuženog, te da joj pripada tražena naknada plaća, Vrhovni sud je zaključio da je pravilna primjena materijalnog prava i u odnosu na dio tužbenog zahtjeva o naknadi plaća.
5. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Navodi apelantice o povredi navedenog prava se, u suštini odnose na navode o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Također, apelantica je ponovila svoje navode o usmenom obraćanju predsjedniku suda, navodeći da je bila u zabludi jer joj je predsjednik suda obećavao pozitivan ishod njenog zahtjeva.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i 2. i 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. st. 1., 2. i 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
(15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;
Dopustivost prima facie
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. Ustavni sud primjećuje da je apelantica vodila parnični postupak protiv tuženog radi povratka na posao i isplate novčane naknade na ime neisplaćenih plaća. Apelantica se, u suštini, žali na povredu prava na pravično suđenje zbog pogrešne primjene materijalnog prava.
9. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dali jasna i detaljna obrazloženja o tome zašto je neosnovan apelanticin zahtjev za isplatu plaća,, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Osim toga, apelantica ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali tvrdnju da je osporenim odlukama u ovom dijelu na bilo koji način došlo do kršenja neke od procesnih garancija prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Na osnovu izloženog, te imajući u vidu stav naveden u ovoj odluci da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelantice o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelantice o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani. Neiscrpljivanje pravnih lijekova
11. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine, dostupne na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dio tužbenog zahtjeva koji je bio usmjeren na utvrđenje da je apelantica u stalnom radnom odnosu kod tuženog i povrat na posao, odbacili kao neblagovremen, jer je postavljen van roka propisanog članom 137. Zakona o radnim odnosima. U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da je apelantica shodno odredbi člana
137. Zakona o radnim odnosima, propustila rok za podnošenje tužbenog zahtjeva u navedenom dijelu. Dakle, sudovi nisu raspravljali o osnovanosti tužbenog zahtjeva koji se odnosio na zahtjev za utvrđenje i povrat na posao, već je tužbeni zahtjev u tom dijelu odbacio iz formalnih razloga, s obzirom da nije postavljen u zakonom propisanom roku. Da bi se raspravljalo to pitanje, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelantica je morala blagovremeno postaviti tužbeni zahtjev ili opravdati nemogućnost blagovoremenog podnošenja zahtjeva, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis Ustavni sud, odluka broj U-22/00 od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine).
13. Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije u ovom dijelu nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelantica neblagovremeno postavljenim tužbenim zahtjevom u dijelu u kojim je tražila utvrđenje da je u stalnom radnom odnosu kod tuženika i povrat na posao, nije efektivno iscrpila sve pravne lijekove moguće po zakonu, pa se apelacija u ovom dijelu ne može razmatrati.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. st. 2. i 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović