Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2308/07 (M. K.)

Odluka donesena 11. 02. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2308/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 02. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 11. februara 2010. godine, u predmetu broj AP-2308/07, rješavajući apelaciju Mladena Kapora, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mladena Kapora podnesena protiv presude Okružnog suda u Trebinju, broj 015-0-Gž- 06-000 097 od 11. juna 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mladen Kapor (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, kojeg zastupa Predrag Ivanković, advokat iz Trebinja, podnio je 13. augusta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 015-0-Gž-06-000 097 od 11. juna 2007. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj Mal-271/05 od 25. novembra 2005. godine, usvojen je tužbeni zahtjev apelanta, kojim je tražio da se ZDP „Elektro-Hercegovina“ Trebinje (u daljnjem tekstu: tužena) obaveže da apelantu isplati iznos od 468,75 KM za uništeno sijeno, iznos od 534,00 KM za porušeni zid, te da mu ubuduće plaća stalnu mjesečnu rentu u iznosu od 200,00 KM počev od 29. juna 2002. godine, s tim što će dospjele obroke isplatiti odjednom, a ubuduće svakog desetog za protekli mjesec, sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana podnošenja tužbe pa do isplate, kao i naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.575,00 KM. U obrazloženju presude prvostepenog suda je navedeno da je apelant svoj tužbeni zahtjev zasnovao na tvrdnji, da mu tužena nakon postavljanja trafo stanica na njegovu parcelu permanentno pričinjava štetu, te da joj se u više navrata obraćao zahtjevom radi naknade štete, i radi trajnog rješavanja problema uzurpiranog zemljišta, međutim tužena mu nije nikad odgovorila. Osnovni sud je na temelju ocjene izvedenog dokaza, nalaz i mišljenje vještaka poljoprivredne struke od 18. oktobra 2005. godine, utvrdio da se trafo stanica nalazi na parceli apelanta, da se prilikom redovnog održavanja trafo stanice apelantu nanosi šteta koja se ogleda u smanjenju uroda sijena i zbog rušenja zida kojom je ograđena parcela na kojoj se nalazi trafo stanica, jer da bi radnici tužene došli do trafo stanice moraju porušiti taj zid, zbog čega apelant trpi štetu. S obzirom na navedeno Osnovni sud je postupajući prema odredbi člana 154. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), kojom je propisano da ko drugome prouzrokuje štetu dužan je nadokanaditi istu, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice, zaključio da je tužena dužan apelantu nadoknaditi pričinjenu štetu.

3. Okružni sud je presudom, broj 015-0-Gž-06-000 097 od 11. juna 2007. godine, žalbu tužene uvažio, presudu Osnovnog suda broj Mal-271/05 od 25. novembra 2005. godine prinačio, tako da je apelant odbijen sa tužbenim zahtjevom.

4. U obrazloženju presude Okružnog suda je navedeno da je taj sud ocijenio osnovanim prigovor tužene da se prvostepena presuda temelji na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni odredaba ZOO, a što je u suprotnosti sa odredbom člana 433. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), jer je utvrdio da je apelantu naknada štete dosuđena isključivo na osnovu nalaza vještaka poljoprivredne struke, koji po ocjeni ovog suda nije kompetentna osoba za utvrđivanje nastale štete, a da pri tome apelant nije pružio bilo kakve dokaze o pričinjenoj šteti, i što se sud prilikom donošenja odluke proizvoljno pozvao na odredbu člana 154. ZOO. Naime, prvostepeni sud je na temelju nalaza vještaka utvrdio da su radnici tužene za vremenski period unazad pet godina (iako je tužbom tražena šteta za period od tri godine), apelantu pričinili štetu u vidu potpunog uništavanja sijena na parceli veličine 1000 m². Drugostepeni sud je ocijenio da je prvostepeni sud propustio da izvede dokaze na okolnosti činjenica iz tužbe, da je šteta mogla nastati samo djelimično, sve zavisno kada su radnici tužene dolazili na trafo stanicu, pogotovo kada se zna da sijeno za kosidbu sazrijeva u maju ili junu mjesecu, pa je u tom intervalu šteta i mogla nastati. Dalje, kako je prvostepeni sud na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja, odgovornost tužene utvrdio primjenom člana 154. ZOO, Okružni sud smatra da je prvostepeni sud pogrešno primjenio materijalno pravo, jer da bi se utvrdila odgovornost nekog lica za prouzrokovanu štetu, potrebno je da oštećeno lice dokaže obim i visinu nastale štete, a stranke su u smislu člana 7. stav 1. i člana 123. stav 1. ZPP dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se te činjenice utvrđuju, te da je svaka stranka dužna da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. Okružni sud je takođe podsjetio da je članom 94. stav 2. Zakona o električnoj energiji („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 66/02) propisano da se izgradnjom objekta ili izvođenjem radova u blizini elektroenergetskih objekata i postrojenja, ne smije ometati normalno korištenje tih objekata i postrojenja, pa je stoga ocijenio da apelant kao vlasnik parcele na kojoj se nalazi trafo stanica, nije mogao osujetiti pravo tužene da vrši održavanje svojih elektroenergetskih postrojenja-trafo stanice, za normalan pristup takvim objektima. Takođe, članom 93. stav 4. Zakona o električnoj energiji je propisano da je korisnik dozvole dužan vlasnicima odnosno korisnicima zemljišta iz stava 2. i 3. istog člana da nadokandi štetu koju pričini prolazom preko tog zemljišta u smislu člana 16. ZOO i člana 154. ZOO. Stoga, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud odgovornost tužene za eventualno pričinjeni štetu apelantu, mogao utvrditi samo na temelju sačinjenog zapisnika o nastaloj šteti, kao dokaza da je šteta stvarno pričinjena, u kom slučaju bi tuženi bio dužan istu nadoknaditi apelantu ili na drugi način sanirati, a sve u skladu sa odredbom člana 93. stav 4. Zakona o električnoj energiji i u vezi sa članom 16. i

154. ZOO. Okružni sud je takođe ocijenio kao osnovan prigovor tužene da nije bilo zakonskog uporišta da prvostepeni sud dosudi novčanu naknadu apelantu u obliku rente, jer prema odredbi člana 188. ZOO ista se može samo odrediti u slučaju smrti, tjelesne povrede ili oštećenja zdravlja. Iz navedenih razloga Okružni sud je pobijanu presudu preinačio u smislu člana 229. stav 1. tačka 1., 4. i 5. ZPP.

5. Apelant se žali da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatra da je osporena odluka Okružnog suda nepravična, suprotna zakonu i pravičnom vršenju pravde, te da je donijeta kako bi se omogućilo tuženoj da ne izvrši svoju obavezu.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U odnosu na apelantove navode u kojima povredu prava na pravično suđenje vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i nezakonitom postupanju Okružnog suda, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. Imajući u vidu navedene stavove, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku primjenjujući relevantne odredbe materijalnog. Nasuprot tome, apelant nije u apelaciji ponudio bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja neke od garancija prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka.

10. Ustavni sud zaključuje da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Apelant se, također, žali da mu je osporenom presudom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant međutim, ne obrazlaže kršenje ovog prava, već svoje navode zasniva na tvrdnjama o nezakonitom postupanju suda. Ustavni sud je međutim, razmatrajući ove navode u okviru člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već zaključio da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju.

12. Ustavni sud podsjeća da je u predmetu broj AP 2312/07 od 2. decembra 2009. godine već odlučivao o istom činjeničnom i pravnom pitanju u odnosu na način utvrđivanja i dosuđivanja materijalne štete (renta) i donio odluku (dostupna na www.ustavnisud.ba), u kojoj je apelaciju podnesenu iz istih razloga kao u predmetnom slučaju odbacio kao nedopuštenu (prima facie) neutemeljenu.

13. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2308/07 (M. K.) | Sudska praksa | Aktio