Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1811/07 (O. R.)

Odluka donesena 11. 02. 2010.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
  • Dokazni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1811/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 02. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednici Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 11. februara 2010. godine, u predmetu broj AP-1811/07 rješavajući apelaciju O. R., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija O. R. podnesena protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 014-0-Gž-07-000 089 od 11. aprila 2007. godine i presude Osnovnog suda u Vlasenici broj 092-0-P-06-000 065 od 29. decembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. O. R. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Milića, podnio je 15. juna 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 014-0-Gž-07-000 089 od 11. aprila 2007. godine i presude Osnovnog suda u Vlasenici (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 092-0-P-06-000 065 od 29. decembra 2006. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 092-0-P-06-000 065 od 29. decembra 2006. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda broj 014-0-Gž-07-000 089 od 11. aprila 2007. godine, obavezana je tužena EDP «Elektrobijeljina» AD Bijeljina RJ Elektrodistribucija Vlasenica (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantu na ime naknade materijalne štete isplati iznos od 227,50 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Istom presudom tužbeni zahtjev apelanta u preostalom dijelu je odbijen kao neosnovan, a u pogledu troškova parničnog postupka Osnovni sud je odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je apelant tužbom tražio da se tužena obaveže da mu isplati iznos od 1.500,00 KM na ime štete prouzrokovane nezakonitom sječom apelantove šume kroz koju prolaze visokonaponske i niskonaponske elektro linije i zbog korišćenja uzurpiranog zemljišta u zoni ispod linija. Apelant je također tražio da se obaveže tužena da izvrši izmještaj elektro linija iz parcela u vlasništvu apelanta.

4. Na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja Osnovni sud je ocijenio da je među parničnim strankama sporna činjenica da li je tokom 2005. godine tužena postavljala novi dalekovod i na taj način bez dozvole i pravnog osnova ušla u parcele apelanta, ili se radilo o obnavljanju starog dalekovoda po trasi već postojećeg dalekovoda.

5. Osnovni sud je zaključio da je tužbeni zahtjev apelanta koji je usmjeren na izmještanje dalekovoda sa njegovih parcela neosnovan. U obrazloženju presude se navodi da je prije izvođenja radova na rekonstrukciji dalekovoda, između investitora, opštine Milići i tužene, 23. marta 2005. godine zaključen tripartitni sporazum, prema kojem je Opština preuzela obavezu da riješi sve imovinskopravne odnose i isplati naknadu vlasnicima preko čijih nekretnina prelazi predmetni dalekovod. Dalje je obrazloženo da iz provedenih dokaza proizilazi da su postojeće linije dalekovoda urađene na osnovu građevinskog projekta iz 1970. godine, a u koji je kao dokaz u postupku, Osnovni sud izvršio uvid. Osnovni sud je dalje utvrdio da je 22. aprila 2005. godine Odsjek za prostorno uređenje i komunalne poslove opštine Milići tuženoj izdao rješenje o urbanističkoj saglasnosti za rekonstrukciju dalekovoda. Isti organ je 24. maja 2005. godine odobrio tuženoj rekonstrukciju dalekovoda pod uslovom da se pridržava usvojenog i ovjerenog projekta, svih građevinskotehničkih i elektropropisa, propisa za zaštitu susjednih objekata i tuđih prava, kao i određenih urbanističko tehničkih uslova. Nadležna opštinska komisija, izvršavajući obavezu preuzetu navedenim tripartitnim sporazumom, je 22. jula 2005. godine izašla na lice mjesta i procijenila da šteta pričinjena apelantu iznosi 500 KM, što je apelantu isplaćeno od strane opštine Milići. Osnovni sud je dalje utvrdio da je Odsjek za prostorno uređenje i komunalne poslove opštine Milići 2. septembra 2005. godine rješenjem odobrio upotrebu predmetnog dalekovoda. Osnovni sud je smatrao da apelant u navedenom dijelu tužbenog zahtjeva nije dokazao, u smislu člana 37. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosiam da tužena bez pravnog osnova drži u posjedu dio njegove parcele.

6. Po ocjeni Osnovnog suda dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na naknadu materijalne štete, a kako to proizilazi iz nalaza vještaka šumarske struke, djelimično je osnovan. Osnovni sud je obrazložio da prema tom nalazu apelant trpi štetu u iznosu od 727,50 KM, a šteta se odnosi na bespravnu sječu šume počinjenu od strane tužene. Osnovni sud je utvrdio da je apelantu na ime naknade štete već isplaćen iznos od 500,00 KM, pa je stoga obavezao tuženu na isplatu razlike od 227,50 KM.

7. U obrazloženju presude Okružnog suda je navedeno da se ne mogu prihvatiti žalbene tvrdnje apelanta da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo. Okružni sud je ocijenio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je tužena vršila rekonstrukciju dalekovoda i da je prelazeći preko imanja apelanta postavila 4 stuba, koja odstupaju od starog dalekovoda za 0,50 do 0,80 metara, te da je tom prilikom pričinjena ukupna šteta na imanju apelanta u vidu posječene šume u iznosu od 727,50 KM. Okružni sud je zaključio da je apelantu pravilno dosuđena naknada materijalne štete, pozivajući se na član 154. Zakona o obligacionim odnosima.

8. Prema ocjeni Okružnog suda žalbeni navodi apelanta o povredi odredaba parničnog postupka i odugovlačenju postupka nisu od uticaja na pravilnost odluke u ovoj pravnoj stvari, pa se stoga ne mogu prihvatiti. Također, kako je dalje naveo Okružni sud nije ničim dokazana žalbena tvrdnja apelanta da uredujući sudija nije bio na licu mjesta već da ga je posmatrao sa daljine od 300 do 400 metara, jer da je tako bilo na ovu okolnost bi apelant stavio primjedbe na zapisnik. Osim toga, po ocjeni Okružnog suda, okolnost da je radnik tužene bio na licu mjesta kao punomoćnik bez punomoći, nije od uticaja na pravilnost odluke, jer bi tu okolnost eventualno mogao da osporava tuženi, a kako to ovaj nije učinio, proizilazi da se saglasio sa njegovim prisustvom na tom ročištu.

9. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant ističe da su osporene presude rezultat pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, kao i pogrešne i proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava. Dalje je naveo da faktičko stanje na terenu ukazuje da tužena nije vršila rekonstrukciju postojećeg dalekovoda, već je izgradila novi po novoj trasi, a stari je demontirala. Također je ukazao da je građevinska dozvola iz 1970. godine očiti falsifikat. Dalje se žali da u parničnom postupku nije utvrđen stvarni iznos štete koju mu je tužena pričinila nezakonitim gazdovanjem njegovom imovinom. Pored toga apelant se žali da mu nisu dosuđeni nikakvi troškovi sudskog postupka, zatim da u presudama nisu navedeni brojevi službenih glasnika u kojima su objavljeni zakoni na koje se pozvao sud. Dalje je naveo da je sud odugovlačio postupak jer je zakazao, pa odložio jedno ročište, a izlazak sudske komisije na uviđaj na licu mjesta je 4 puta zakazivan. Također, smatra da mu je prvostepena presuda dostavljena suprotno članu 185. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), to jeste putem pošte, jer je apelant zakazanog dana (29. decembra 2006. godine) došao po presudu iza 12 sati, do kada je tog dana sud radio. Dalje smatra da sud nije primijenio odredbe člana 410. ZPP prema svjedoku tužene koji nije došao na ročište, niti je opravdao izostanak. Apelant se također žali da je sudska komisija bila u nepotpunom sastavu na licu mjesta, jer vještak šumarske struke nije bio prisutan tog dana, već je naknadno izvršio uviđaj, zatim da je uređujući sudija posmatrala uviđaj sa udaljenosti 300-400 metara, te da zastupnik tužene nije imao punomoć.

10. U odgovoru na apelaciju Okružni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana, jer nije povrijeđen zakon na štetu apelanta.

11. U odgovoru na apelaciju Osnovnog suda je navedeno da se apelant saglasio sa načinom izvođenja uviđaja na licu mjesta, te da je vještak šumarske struke naknadno sa apelantom obišao lice mjesta i na osnovu apelantovog pokazivanja utvrdio spornu površinu, koja nije odudarala od one koju je prethodno utvrdio vještak geometar. U pogledu odgađanja ročišta i uviđaja na licu mjesta uredujuća sutkinja je istakla da je ročište koje je bilo zakazano za 12. jun 2006. godine odgodila za 15. jun 2006. godine, jer je utvrdila da je prethodni datum bio praznik. U vezi uviđaja na licu mjesta ročišta su odgađana zato što nije bilo moguće obezbijediti terensko vozilo, zatim prisustvo sudskih vještaka i povoljne vremenske prilike.

12. Tužena je u odgovoru na apelaciju istakla da je predmetni dalekovod u toku rata bio uništen, te da je prije početka radova na rekonstrukciji tog elektroenergetskog objekta pribavila svu neophodnu tehničku dokumentaciju od opštine Milići i to urbanističku saglasnost, odobrenje za rekonstrukciju i upotrebnu dozvolu, što su predočili sudu na pripremnom ročištu i što je uloženo u spis konkretnog predmeta.

13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stava 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

15. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

16. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procijene. (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78.).

17. Razmatrajući navode apelanta Ustavni sud nalazi da je prvostepeni sud proveo detaljan dokazni postupak, te u svojoj presudi opisao proces pojedinačne ocjene dokaza. Na osnovu tako provedenog dokaznog postupka sud je utvrdio činjenično stanje i djelomično usvojio tužbeni zahtjev apelanta. Za navedeno utvrđenje sud je dao detaljno i jasno obrazloženje koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Osnovni sud je utvrdio da je prije početka izvođenja radova na rekonstrukciji predmetnog dalekovoda tužena od nadležnog organa pribavila svu neophodnu dokumentaciju za rekonstrukciju, uključivši urbanističku saglasnost, odobrenje za rekonstrukciju i upotrebnu dozvolu za predmetni objekat. Ovakve zaključke prvostepenog suda u cijelosti je potvrdio i drugostepeni sud, ocijenivši da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno i procesno pravo. Ustavni sud smatra da procjena dokaza prvostepenog suda u konkretnom slučaju, koja je potvrđena u drugostepenom postupku, nije bila očigledno proizvoljna, niti je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanta u smislu prava na pravičan postupak i princip «jednakosti oružja» koji je važan element pravičnog suđenja i koji podrazumjeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet uključujući i iznošenje dokazne građe pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava Dombo B.V. protiv Nizozemske od 27. oktobra 1993. godine, serija A, broj 274, str. 19). Također Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su u predmetnom postupku materijalni i procesni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, odnosno da utvrđeno činjenično stanje ukazuje na bilo koju povredu Ustava Bosne i Hercegovine. Također, nema elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

18. U odnosu na navode apelanta da je sud neopravdano odugovlačio postupak, zbog čega mu je povrijeđeno pravo na pravičan postupak u razumnom roku, Ustavni sud zapaža da je apelant nakon podnošenja tužbe 27. decembra 2005. godine dva puta precizirao tužbeni zahtjev i to 15. juna i 3. jula 2006. godine. Ustavni sud dalje ističe da je prvostepeni sud donio presudu u roku od jedne godine, a da je Okružni sud o žalbi apelanta koja je predata 30. januara 2007. godine, odlučio u roku od 2 mjeseca i 10 dana. Ustavni sud na temelju svega predočenog zaključuje da je konkretni parnični postupak ukupno trajao jednu godinu i dva mjeseca, da se taj rok ne može staviti na teret redovnim sudovima, te da se radi o razumnom roku u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

19. Apelant se takođe žali da je osporenim odlukama povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, i navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju se na navodima o pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Međutim, Ustavni sud je razmatrajući ove navode u okviru člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije već zaključio da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosnei Hercegovine te su i ovi navodi apelantice očigledno (prima facie) neosnovani.

20. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1811/07 (O. R.) | Sudska praksa | Aktio