Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2115/07 (M. S.)
Odluka donesena 11. 02. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Radni spor
- Pravo na rad
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Propisano zakonom
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2115/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 02. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 11. februara 2010. godine, u predmetu broj AP 2115/07, rješavajući apelaciju Mirjane Stupar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirjane Stupar podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-
Rev-06-000111 od 24. aprila 2007. godine i presude Okružnog suda u Banja Luci broj Ž-265/04 od 29. juna 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mirjana Stupar (u daljnjem tekstu: apelantica) koju zastupa Stevo Vojnović advokat iz Banja Luke, podnijela je 18. jula 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-000111 od 24. aprila 2007. godine i presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Ž-265/04 od 29. juna 2005. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) usvojen je apelanticin tužbeni zahtjev i utvrđeno da je «Čajavec-uslužne djelatnosti» A.D. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi) onemogućio apelanticu da obavlja poslove na ekspeditu i to počev od 26. juna 1992. godine tako što joj nije dozvolio dolazak na radno mjesto i obavljanje poslova. Presudom je, također, utvrđeno da je tuženi 14. maja 1999. godine donio nezakonito rješenje bez broja kojim je apelantica upućena na čekanje. S tim u vezi Osnovni sud je naložio tuženom da apelanticu vrati na posao i omogući joj obavljanje poslova na ekspeditu ili druge poslove iste stručne spreme i odgovarajućeg radnog iskustva, te da joj na ime neisplaćenih plaća i naknada isplati iznos od 22.952,83 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja pa do isplate. Osim toga, tuženi je obavezan da apelantici naknadi troškove parničnog postupka zu iznosu od 2.745 KM od dana presuđenja pa do isplate.
3. U postupku pred Osnovnim sudom je utvrđeno da je apelantica 26. juna 1992. godine usmeno upućena na čekanje zbog čega je apelantica 5. januara 1993. godine tom sudu podnijela tužbu radi zaštite prava iz radnog odnosa. U vezi sa navedenom tužbom Osnovni sud je 19. marta 1993. godine donio presudu zbog izostanka s tim da broj te presude u predmetnoj presudi nije preciziran. Nadalje, u postupku je utvrđeno da je na ovu presudu tuženi izjavio žalbu, koju je nadležni sud uvažio, stavio van snage presudu od 5. januara 1993. godine i predmet vratio na ponovno odlučivanje prvostepenom sudu. Nakon toga je 21. juna 1993. godine donesena presuda kojom je obavezan tuženi da apelanticu vrati na posao. Protiv te presude tuženi je izjavio žalbu koju je Viši sud u Banja Luci rješenjem broj Ž-80/96 od 6. decembra 1996. godine uvažio, ukinuo predmetnu presudu i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje budući da u postupku nije utvrđeno koja su prava iz radnog odnosa apelantici povrijeđena. U ponovljenom postupku pred Osnovim sudom je, nadalje, utvrđeno da je apelantici svo vrijeme čekanja isplaćivan dio plaće i uplaćivani doprinosi, kao i da je apelantica rješenjem od 14. maja 1999. godine upućena na čekanje. Nadalje, u postupku je utvrđeno da je tuženi 4. februara 2003. godine donio rješenje broj 117/3, a koje je stupilo na snagu 5. aprila 2003. godine, kojim je apelantici prestao radni odnos budući da apelantica, nakon upućivanja na čekanje, nije pozvana na rad u zakonom propisanom roku. U presudi je, također, navedeno da je apelantica na glavnoj raspravi konačno opredijelila tužbeni zahtjev tako što je tražila da se kao nezakonita ukinu rješenja o upućivanju na čekanje i o prestanku radnog odnosa te da se naloži tuženom da apelanticu vrati na posao ekspedita ili druge poslove odgovarajuće stručne spreme ta da joj na ime neisplaćenih plaća isplati iznos od 22.952,83 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Nadalje, Osnovni sud je naveo da je u vrijeme kada je apelantica prvi put upućena na čekanje tj. 1992. godine primjenjivan Zakon o osnovnim pravima iz radnog odnosa («Službeni list SFRJ» br. 60/89 i 42/90-u daljnjem tekstu: ZOOPRO) i Zakon o radnim odnosima («Službeni list SR BiH» broj 20/90) koji nisu poznavali termin «čekanje» iz čega, prema mišljenju, Osnovnog suda proizlazi da je tuženi postupao mimo zakona. Osim toga, Osnovni sud je naveo da je tuženi i prilikom donošenja rješenja o upućivanju na čekanje iz 1999. godine i donošenjem rješenja o prestanku radnog odnosa iz 2003. godine postupao nezakonito. Ovo stoga jer je članom 53. stav 1. tačka b-15 Zakona o radnim odnosima RS («Službeni glasnik RS» br. 25/93, 14/94, 15/96, 21/96 i 3/97) propisano da radniku može prestati radni odnos bez saglasnosti, a istekom vremena čekanja na posao na koje je radnik upućen zbog smanjenja obima rada, odnosno ekonomskih teškoća preduzeća. Osnovni sud je također naveo da je Zakona o radnim odnosima RS bio na snazi do donošenja Zakona o radu («Službeni glasnik RS» broj 38/00). Nadalje, Osnovni sud je naveo da je odredbama čl. 113. do 128. Zakona o radu jasno propisano pod kojim se uvjetima može otkazati ugovor o radu, a čega se tuženi, u konkretnom slučaju, nije pridržavao. Imajući u vidu sve navedeno, Osnovni sud je zaključio da je tuženi na nezakonit način onemogućio apelanticu da obavlja svoje radne zadatke i da je na nezakonit način donio rješenje o prestanku radnog odnosa apelantici, te je donio predmetnu presudu.
4. Protiv navedene presude tuženi je izjavio žalbu Okružnom sudu koji je presudom broj Ž-265/04 od 29. juna 2005. godine žalbu uvažio i prvostepenu presudu ukinuo kao nedopuštenu u dijelu u kome je utvrđeno da je tuženi onemogućio apelanticu da od 26. juna 1992. godine obavlja poslove ekspedita, a u dijelu u kojem je utvrđeno da je nezakonito rješenje tuženog od 14. maja 1999. godine kojim je apelantica upućen na čekanje, odbacio kao neblagovremenu. Osim toga, Okružni sud je preinačio prvostepenu presudu u dijelu u kome je utvrđena nezakonitost rješenja o otkazu ugovora o radu apelantici i u dijelu u kome je apelantici dosuđena naknada neisplaćenih plaća i u tom dijelu je odbio tužbeni zahtjev. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je na sjednici vijeća tog suda koja je održana 13. maja 2005. godine odlučeno da se u predmetnoj stvari otvori rasprava pred drugostepenim sudom radi potpunog utvrđivanja činjeničnog stanja odlučnog za pravilnu primjenu materijalnog prava. S tim u vezi, Okružni sud je utvrdio da je apelantica usmenim nalogom direktora 26. juna 1992. godine upućena na čekanje te da se nije obratila internom organu radi zaštite prava iz radnog odnosa već da je 5. januara 1993. godine direktno podnijela tužbu tada nadležnom sudu. Nadalje, Okružni sud je naveo da je članom 80. st 1. i 2. ZOOPRO bilo propisano da radnik ima pravo da nadležnom organu poslodavca podnese prigovor protiv odluke prvostepenog organa donesene o nekom njegovom pravu iz radnog odnosa u roku od 30 dana od dana uručenja odluke odnosno od dana saznanja za povredu prava. Osim toga članom 83. je bilo propisano da radnik koji nije zadovoljan konačnom odlukom nadležnog organa ili ukoliko taj organ ne donese odluku u roku od 30 dana od dana podnošenja prigovora, ima pravo da u narednom roku od 15 dana tužbom podnesenom nadležnom sudu zatraži zaštitu povrijeđenih prava. S tim u vezi, Okružni sud je zaključio da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je apelantica saznala za povredu prava iz radnog odnosa u junu 1992. godine, da se nije obratila nadležnom organu tuženog za zaštitu svojih prava iz radnog odnosa već da je u januaru 1993. godine podnijela tužbu nadležnom sudu. Imajući u vidu sve navedeno, Okružni sud je utvrdio da je apelanticina tužba u ovom dijelu nedopuštena budući da apelantica nije postupila u skladu sa navedenim zakonskim odredbama te da su sudovi u postupku koji se odvijao počev od 1993. godine odlučivali bez ispunjenja zakonskih pretpostavki za sudsku zaštitu.
5. Nadalje, vezano za dio tužbenog zahtjeva koji se odnosio na utvrđivanje nezakonitosti rješenja o upućivanju apelantice na čekanje iz 1999. godine, Okružni sud je utvrdio da je ovaj dio zahtjeva neblagovremen budući da je apelantica na čekanje upućena 14. maja 1999. godine, a da je zahtjev za utvrđivanje nezakonitosti tog rješenja postavila tek 22. decembra 2003. godine na glavnoj raspravi pred prvostepenim sudom. Ovo stoga jer je, prema navodima Okružnog suda, članom 56. Zakona o radnim odnosima u Republici Srpskoj koji je u to vrijeme bio u primjeni, bilo propisano da radnik koji nije zadovoljan rješenjem nadležnog organa u preduzeću, može u roku od 15 dana od dana dostavljanja rješenja podnijeti prigovor upravnom odboru preduzeća ili njemu po funkciji odgovorajućemo organu koji je dužan da odluči o prigovoru u roku od 15 dana. Nadalje, članom 57. stav 1. tog zakona je propisano da radnik ima pravo da u roku od 15 dana od dana dostavljanja rješenja drugostepenog organa, odnosno od isteka roka za odlučivanje ako o prigovoru nije odlučeno, podnese tužbu nadležnom sudu za zaštitu svojih prava iz radnog odnosa. Okružni sud je naveo da je apelantica, nakon što joj je 18. maja 1999. godine uručeno rješenje o upućivanju na čekanje, podnijela prigovor upravnom odboru u zakonom propisanom roku, ali je da je tek 22. decembra 2003. godine, dakle nakon više od četiri godine od prijema rješenja, zatražila utvrđivanje nezakonitosti tog rješenja. S tim u vezi, Okružni sud je zaključio da je apelanticin tužbeni zahtjev u ovom dijelu neblagovremen.
6. Nadalje, u vezi dijela apelanticinog tužbenog zahtjeva kojim je traženo da se tuženom naloži da apelanticu vrati na posao i isplati joj naknadu za neisplaćene plaće, Okružni sud je naveo da je članom 1. stav 3. Odluke o izmjenjama i dopunama Zakona o radu RS koju je donio Visoki predstavnik za BiH propisano da danom stupanja na snagu ovog zakona, odnosno 12. novembra 2000. godine, radniku koji se zatekao na čekanju na koje je upućen u skladu sa članom 64. Zakona o radnim odnosima, ukoliko ga poslodavac u roku od tri mjeseca ne pozove na rad, prestaje radni odnos. Kako je iz utvrđenih činjenica predmeta nesporno da je apelantica na čekanje upućena u skladu sa članom 64. Zakona o radnim odnosima zbog nepostojanja radnog mjesta sa njenom stručnom spremom, te da tuženi u propisanom roku nije pozvao apelanticu na rad, Okružni sud je utvrdio da je apelantici silom zakona prestao radni odnos kod tuženog. S tim u vezi Okružni sud je utvrdio da apelantici ne pripada ni pravo na naknadu plaća budući da u spornom periodu nije radila već je primala naknadu kao radnik na čekanju i uplaćivani su joj doprinosi. Imajući u vidu sve navedeno, Okružni sud je zaključio da je apelanticin zahtjev u ovom dijelu neosnovan. I konačno, Okružni sud je naveo da tužba apelantice nije odbačena zbog bilo kakve diskriminacije apelantice na nacionalnoj, vjerskoj ili drugoj osnovi već zato što je apelantica propustila da iskoristi zakonske mogućnosti koje je imala na raspolaganju.
7. Protiv navedene presude apelantica je izjavila reviziju Vrhovnom sudu koji je presudom broj 118-0-Rev-06-000111 od 24. aprila 2007. godine reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud donio pravilnu odluku kada je dio tužbenog zahtjeva apelantice koji se odnosio na usmeni nalog kojim je upućena na čekanje 1992. godine odbio kao nedopušten budući da apelantica prije podnošenja tužbe nadležnom sudu nije podnijela prigovor nadležnom organu preduzeća. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je pravilno postupio drugostepeni sud i kada je dio tužbenog zahtjeva koji se odnosio na utvrđivanje da je nezakonito rješenje o upućivanju na čekanje iz 1999. godine odbacio kao neblagovremen budući da je apelantica tužbeni zahtjev u tom pogledu opredijelila tek na glavnoj raspravi održanoj pred prvostepenim sudom 22. decembra 2003. godine, dakle nakon više od četiri godine od dana prijema predmetnog rješenja. I konačno, Vrhovni sud je istakao da u potpunosti prihvata sve razloge koje je drugostepeni sud naveo u pogledu odbijanja dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosio na povrat na posao i isplatu naknade plaća apelantici. Ovo stoga, jer iz zakonskih odredbi proizlazi da je apelantici radni odnos prestao na osnovu zakona jer je tuženi nije mogao rasporediti na radno mjesto koje odgovara njenoj stručnoj spremi – KV frizer niti je mogla biti vraćena na radno mjesto ekspedita budući da je to radno mjesto kod tuženog ukinuto usljed organizacionih promjena. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da je u postupku pred drugostepenim sudom utvrđeno da je apelantica svo vrijeme dok je bila na čekanju primala naknadu i da su joj uplaćivani doprinosi pa je Vrhovni sud zaključio da apelantici ne pripada ni pravo na traženu naknadu plaća.
8. Apelantica smatra da su joj osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6.stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na rad iz čl. 6, 7. i 25 Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima a u vezi sa zabranom diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine. Povredu ovih prava apelantica vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava budući da smatra da je činjenica da joj je radni odnos prestao na nacionalnoj osnovi jer je ona Hrvatica a da je na njenom radnom mjestu odmah nakon njenog upućivanje na čekanje 1992. godine počela raditi Srpkinja. Kao dokaz svojim tvrdnjama apelantica je priložila presudu Haškog tribunala kojom je Radoslav Brđanin, koji je bio potpisnik Odluke Kriznog štaba ARK, na osnovu kojeg je prema njenim tvrdnjama apelantica i upućena na čekanje, osuđen zbog progona nesrpskog stanovništva. S tim u vezi apelantica smatra da su i drugo rješenje kojim je upućena na čekanje i nakon toga i rješenje kojim joj je otkazan ugovor na radu, utemeljeni na nacionalnoj diskriminaciji budući da je ona primala manju naknadu u toku čekanja nego radnici srpske nacionalnosti iz čega proizlazi da nije tačna konstatacija sudova da je bila izjednačena u pravima sa ostalim radnicima. Osim toga, apelantica smatra da su sudovi pogrešno postupili kad su konstatirali da je 1992. godine upućena na «čekanje» posebno stoga jer tadašnji zakon nije poznavao termin «čekanja» i jer je poznato da je bukvalno izbačena sa posla zbog nacionalnosti, a zbog rata nije niti mogla ulagati prigovore. Osim toga, apelantica smatra da osporene presude i Okružnog i Vrhovnog suda nisu utemeljeni ni na jednom zakonom priznatom dokazu već da su izmišljeni da bi se presude učinile opravdanim.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
10. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
11. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
I. Pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu
13. U konkretnom slučaju apelantica smatra da su joj pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu povrijeđeni zbog pogrešne primjene materijalnog prava. U vezi sa ovim navodima apelantice Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
14. U vezi sa navodima apelantice da su sudovi pogrešno primjenili materijalno pravo jer su utvrdili da je njen tužbeni zahtjev u odnosu na udaljavanje sa radnog mjesta iz 1992. godine nedopušten, u odnosu na rješenje o upućivanju na čekanje iz 1999. godine neblagovremen, a u odnosu na zahtjev za povrat na posao i naknadu neisplaćenih plaća neosnovan, Ustavni sud podjeća na već citirane odredbe ZOOPRO, Zakona o radnim odnosima u RS-u i Zakona o radu kojima su propisani zakonski, prekluzivni rokovi za podnošenje prigovora, odnosno u slučaju nedonošenja nikakve odluke po prigovoru, za podnošenje tužbe za zaštitu prava iz radnog odnosa nadležnom sudu. Osim toga Ustavni sud podsjeća da su Odlukom Visokog predstavnika o izmjenama i dopunama Zakona o radu propisani i uvjeti pod kojima radnicima koji su u vrijeme stupanja na snagu tog propisa zatečeni na čekanju prestaje radni odnos. Imajući u vidu citirane odredbe relevantnih zakona iz oblasti radnih odnosa kao i već navedeno činjenično stanje, Ustavni sud smatra da obrazloženja nadležnih sudova zašto smatraju da je apelanticin zahtjev u odnosu na upućivanje na čekanje 1992. godine nedopušten, u odnosu na rješenje o upućivanje na čekanje iz 1999. godine neblagovremen, te u odnosu na dio tužbenog zahtjeva za povrat na posao i isplatu naknade plaća neosnovan, nisu proizvoljna i da u potpunosti zadovoljavaju standarde iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud, također, ne nalazi ništa što bi ukazivalo da su sudovi proizvoljno i na štetu apelantice primjenili materijalno pravo. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su sudovi iscrpno i detaljno analizirali sve prigovore apelantice, uključujući i sva pitanja koja je apelantica ponovo postavila u apelaciji, te da su u odnosu na te prigovore dali jasna i detaljna obrazloženja koja, po mišljenju Ustavnog suda, ne ukazuju na bilo kakvu proizvoljnost u odlučivanju. Ustavni sud, također, ukazuje da apelantica osim istovjetnih navoda koje je isticala tokom sudskog postupka, u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Ustavni sud zapaža da se navodi apelanatice o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji je primijenjeno materijalno pravo. Stoga, imajući u vidu stav već naveden u ovoj odluci da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu, Ustavni sud smatra da apelantica nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelantice o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
II. Zabrana diskriminacije
15. Apelantica u apelaciji navodi da joj je povrijeđeno i pravo na rad garantirano međunarodnim paktom čiji je potpisnik i BIH, a u vezi sa zabranom diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine. Povredu ovih prava apelantica vidi u tome što je, prama njenoj tvrdnji, udaljena sa posla zbog nacionalne pripadnosti te da je i u predmetnom postupku pred sudovima diskriminirana na nacionalnoj osnovi. Pri tom apelantica kao dokaz prilaže presudu Haškog tribunala u predmetu protiv Radoslava Brđanina kojoj je oglašen krivim za progone nesrpskog stanovništva. Apelantica također tvrdi da su neosnovani i navodi sudova da je od strane tuženog bila tretirana kao i svi drugi radnici budući je kao Hrvatica za vrijeme trajanja čekanja posla primala znatno nižu naknadu od radnika srpske nacionalnosti.
16. U odnosu na navode apelantice da je diskriminirana u odnosu na radnike tuženog koji su srpske nacionalnosti, Ustavni sud podsjeća da je u brojnim odlukama obrazložio da se svako različito postupanje smatra diskriminacijskim, ukoliko nema razumno i objektivno opravdanje, odnosno ukoliko ne slijedi zakoniti cilj ili ako nema razumnog odnosa proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi postići (vidi Ustavni sud, odluka broj U-116/03 od 15. juna 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine, broj 40/04).
17. U konkretnom slučaju, međutim, apelantica u pogledu prava na nediskriminaciju u vezi sa pravom na rad nije dostavila bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se zaista radi o diskriminaciji po bilo kom osnovu, kako je navedeno u članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu. S tim u vezi Ustavni sud smatra da ni dostavljena presuda Haškog tribunala ne može u konkretnom slučaju biti dokaz da je apelantica diskriminirana na nacionalnoj osnovi. Ovo posebno stoga jer je apelantičin tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosio na upućivanje na čekanje 1992. godine odbačen kao nedopušten jer je apelantica propustila da se prije podnošenja tužbe nadležnom sudu obrati organu preduzeća radi zaštite prava iz radnog odnosa, pa s tim u vezi niti Ustavni sud nije u mogućnosti ispitati evantualnu povredu prava na nediskriminaciju. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da su apelantičini navodi o diskriminaciji paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminirajuća primjena zakona nije očigledna. Stoga Ustavni sud smatra da apelantica nema «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na nediskriminaciju, te da su njeni navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa pravom na rad iz čl. 6, 7. i 25. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, očigledno (prima facie) neosnovani.
18. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović