Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2585/07 (J. K.)

Odluka donesena 11. 02. 2010.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Radni spor
  • Radni odnos
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravo na rad
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Dokazni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2585/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 02. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 11. februara 2010. godine, u predmetu broj AP 2585/07, rješavajući apelaciju Josipa Kolovrata, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Josipa Kolovrata podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-000208 od 14. juna 2007. godine, presude Kantonalnog suda Novi Travnik broj Gž-449/05 od 8. decembra 2005. godine i presude Općinskog suda Bugojno broj P-11/05 od 26. aprila 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Josip Kolovrat (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bugojna, kojeg zastupa Stjepan Vukadin, advokat iz Bugojna podnio je 15. septembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-000208 od 14. juna 2007. godine, presuda Kantonalnog suda Novi Travnik (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-449/05 od 8. decembra 2005. godine i presude Općinskog suda Bugojno (u daljnjem tekstu: Općinski sud ) broj P-

11/05 od 26. aprila 2005. godine.

2. Odlučujući po tužbi apelanta te Stipe Pavlovića, Tomka Jurleta i Zdenka Jezidžića (u daljnjem tekstu: tužitelji) protiv tuženog Javnog preduzeća PTT saobraćaja Jajce-Travnik (u daljnjem tekstu: tuženi), radi povratka na posaoradnog odnosa, Općinski sud je presudom broj P-11/05 od 26. aprila 2005. godine, donesenom u ponovnom postupku, u cijelosti odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja (stav jedan izreke presude), te je odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. Postavljenim tužbenim zahtjevom tužitelji su tražili (stav jedan postavljenog tužbenog zahtjeva) da se utvrdi povreda prava na zabranu diskriminacije u vezi prava na uposlenje iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine, u vezi člana 5.e) i i) Međunarodne konvencije o uklanjanju svih oblika rasne diskriminacije i čl. 6. i 7.(a) i (i) Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (u daljnjem tekstu: Međunarodni pakt) te člana 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu. Stavom dva postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelji su tražili poništenje odluka tuženog donesenih 18. oktobra 2001. godine o prestanku radnog odnosa za svakog tužitelja ponaosob, a za apelanta pod brojem 10-7-3-7714/01 te rješenja o utvrđivanju statusa uposlenika na čekanju posla, za apelanta rješenje broj 10-7-3-7873/01 od 22. oktobra 2001. godine. Stavom tri tužbenog zahtjeva je traženo da se tuženi obaveže da apelantu odmah ponudi mogućnost bezuvjetnog povratka na radno mjesto pod uvjetima i sukladno njegovom ranijem zaposlenju i pod jednakim uvjetima koje imaju uposlenici na sličnim radnim mjestima. Stavom četiri tužbenog zahtjeva tužitelji su zahtijevali da se tuženi obaveže da svakom od tužitelja na ime plaće za utuženi period isplati mjesečne iznose precizirane u izreci presude (apelantu počevši od 13. novembra 1998. godine do 28. februara 2005. godine), sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedini iznos od dana dospijeća. Stavom pet izreke presude tužitelji u tražili da se tuženi obaveže da im naknadi troškove postupka.

3. U obrazloženju presude sud je naveo da je proveo ponovni postupak po uputama Kantonalnog suda (datim u rješenju GŽ- 783/04 od 15. decembra 2004. godine) te je istaknuto da su tužitelji podneskom od 23. februara 2005. godine precizirali tužbeni zahtjev. Nadalje je navedeno da je u toku postupka nespornim utvrđeno da je radni odnos tužiteljima prestao u smislu člana 143. Zakona o radu te da su svi tužitelji osim apelanta ponovo otpočeli sa radom kad se ukazala potreba procesa rada. Sud je citirao odredbe člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine te člana 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu kojim je regulirana zabrana diskriminacije u vezi zaposlenja te je istaknuto da je stavom 2. navedenog člana propisano da je tuženi dužan, ukoliko podnosilac tužbe podnese očigledan dokaz diskriminacije, da podnese dokaz da takva razlika nije napravljena na osnovu diskriminacije a ukoliko utvrdi da su navodi tužbe osnovani da će sud naložiti vraćanje na prethodno radno mjesto te osiguranje ili ponovno uspostavljanje svih prava iz radnog odnosa. Iz provedenih dokaza sud je nesporno utvrdio da su radni odnosi tužitelja i još 27 radnika tuženog svih nacionalnosti prestajali isključivo prema odredbama člana 143. Zakona o radu, a sve u skladu sa potrebama poslovanja tuženog. Sud je naveo da iz provedenih dokaza također proizilazi da je tuženi, kako se ukazivala potreba za radom, uposlenike pozivao na rad neovisno o nacionalnoj pripadnosti tako da su i tužitelji, osim apelanta, ponovo počeli sa radom kod tuženog. Obzirom da navedeno sud je zaključio da u konkretnom slučaju nije bilo diskriminacije tužitelja po nacionalnoj osnovi. Sud je naveo da apelant nije pozvan na rad isključivo iz razloga što ispunjava uvjete za penziju, a tuženi nije ni imao potrebe za prijemom ekonomiste koju spremu ima apelant budući da ima dovoljno kadrova te struke. Nadalje, sud je naveo da apelant nije dokazao da je tuženi nakon prestanka njegovog radnog odnosa primio radnika njegove spreme. Također je navedeno da je tuženi imao saznanja da je apelant bio zaposlen u HPT Mostar, a koje je navode potvrdio i sam apelant saslušan u svojstvu parnične stranke tvrdeći da nije bio zaposlen ali da je primao novčanu pomoć u tom periodu od HPT Mostar. Konačno sud je naveo da nije utvrdio niti jednu povredu tužiteljima jer u toku postupka tužitelji nisu sudu podnijeli niti jedan valjan dokaz diskriminacije, zabranjene članom 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i članom 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu dok je tuženi, nasuprot tome dokazao da takva razlika nije napravljena. Do ovog zaključka sud je došao na osnovu provedenih dokaza i to iskaza svjedoka, uvidom u spiskove, Odluku tuženog od 24. septembra 2001. godine i druge dokaze. S obzirom na navedeno sud je utvrdio da apelant nije pozvan na posao isključivo iz razloga što je ispunio uvjete za odlazak u penziju a da je tužiteljima Stipi Pavloviću, Tomki Jurleti i Zdenku Jezidžiću radno-pravni status riješen prema odredbama člana 143. Zakona o radu.

4. Presudom Kantonalnog suda, broj Gž-449/05 od 8. decembra 2005. godine, Odbijena je žalba apelanta i ostalih tužitelja te je potvrđena presuda Općinskog suda broj P-11/05. U obrazloženju presude Kantonalni sud je konstatirao da je među parničnim strankama sporno da li su odluke tuženog o prestanku radnog odnosa donijete u skladu sa članom 143. Zakona o radu i da li je prilikom donošenja ovih odluka učinjena diskriminacija tužitelja po nacionalnoj osnovi u smislu člana

5. Zakona o radu te odredbi Ustava Bosne i Hercegovine, Međunarodne konvencije o uklanjaju svih oblika rasne diskriminacije te Međunarodnog pakta. Navedeno je da je prvostepeni sud pravilno zaključio da apelant i ostali tužitelji nisu dokazali, u smislu člana 5. stav 3. tačka 2. Zakona o radu, da je, prilikom odlučivanja o radno-pravnom statusu u smislu člana 143. Zakona o radu, tuženi pozivao na posao samo uposlenike na čekanju posla koji su bili bošnjačke nacionalnosti a da nije pozivao uposlenike Hrvate. Također je navedeno da je nasuprot tome tuženi u toku postupka dokazao da je radnicima svih nacionalnosti prestao radni odnos u smislu člana 143. Zakona o radu, a što je vidljivo iz odluke tuženog od 24. septembra 2001. godine. Sud je obrazložio da bi diskriminacija tužitelja po nacionalnoj osnovi postojala kad bi radni odnos prestao samo zaposlenicima jedne nacionalnosti o čemu se u konkretnom slučaju ne radi budući da je po osnovu člana 143. Zakona o radu radni odnos prestao i nekim zaposlenicima bošnjačke nacionalnosti. Iz navedenih razloga sud je ocijenio neosnovanim pozivanje tužitelja na ukupnu nacionalnu strukturu zaposlenika tuženog s obzirom da je do ovakve strukture došlo prije donošenja Zakona o radu i primjene člana 143. tog zakona. Nadalje sud je naveo da je po prestanku radnog odnosa tužiteljima, premda je protekao rok iz člana 143. stav 7 Zakona o radu (od jedne godine u kojem poslodavac ne može zaposliti drugo lice koje ima istu kvalifikaciju ili isti stepen stručne spreme prema osim lica kojem je prestao radni odnos u skladu sa st. 1. i 2. tog člana), tuženi pozvao upravo tužitelje na rad. Ova okolnost po zaključku suda također ukazuje da nije postojala namjera diskriminacije po nacionalnoj osnovi već je prijem radnika vršen prema potrebama tuženog. Konačno Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da ne postoji diskriminacija nijednog od tužitelja po nacionalnoj osnovi u smislu člana 5. a u vezi sa članom 143. Zakona o radu te je naveo da je kod takvog utvrđenja irelevantno da li je apelant bio zaposlen u HPT Mostar te da li ispunjava uvjete za penziju.

5. Presudom Vrhovnog suda, broj 070-0-Rev-06-000208 od 14. juna 2007. godine, odbijena je kao neosnovana revizija tužitelja. U obrazloženju presude sud je ponovio činjenično utvrđenje prvostepenog suda prema kojem su se apelant i ostali tužitelji u roku propisanom članom 143. stav 2. Zakona o radu obratili tuženom radi uspostave radno-pravnog statusa, da je tuženi prvo donio odluke o čekanju a potom o prestanku radnog odnosa te da je tuženi nakon pokretanja radnog spora pozvao tužitelje na posao te su isti počeli raditi kod tuženog u junu 2002. godine, a da apelant nije pozvan na rad jer je tuženi raspolagao sa takvim kadrovima. Vrhovni sud je naveo da su apelant i ostali tužitelji, obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev, morali dokazati tvrdnje u pogledu postojanja diskriminacije Hrvata u Bugojnu po nacionalnoj i vjerskoj osnovi podnošenjem konkretnih dokaza ali da to i po zaključku Vrhovnog suda nisu učinili. Sud je pojasnio da dokazi o nacionalnoj strukturi zaposlenika tuženog prema kojim u periodu od 18. jula 1993. godine do 9. novembra 2001. godine primljeno 68 novih radnika od čega su 67 Bošnjaci tužitelji nisu dokazivali pravno relevantne činjenice. Nadalje sud je naveo da su tužitelji trebali dokazivati da je u vremenu kad su se prijavili za vraćanje na posao pa do isteka roka propisanog članom 143. stav 8. Zakona o radu tuženi imao određena radna mjesta stručne spreme koju oni imaju te da je na ta mjesta zaposlio izričito lica bošnjačke nacionalnosti. Tek u takvoj situaciji bi po zaključku Vrhovnog suda značilo da poslodavac koristi nacionalne razlike u strukturi svojih zaposlenika i na štetu tužitelja podržava diskriminaciju u provođenju člana 143. Zakona o radu. Obzirom da to nisu dokazali sud je naveo da tužitelji snose štetne posljedice nedokazanosti istih. Sud je naveo da suprotno revizionim navodima nalazi da pravno relevantne činjenice za svakog od tužitelja pojedinačno nisu dokazane jer ponuđenim dokazima (nacionalna struktura zaposlenih) nije dokazana činjenica relevantna za presuđenje o spornom zahtjevu: da je u periodu od kada su se tužitelji prijavili tuženom kao poslodavcu za vraćanje na rad, pa do isteka roka propisanog u članu143. stav 8. Zakona o radu tuženi raspolagao sa slobodnim radnim mjestima stručne spreme i kvalifikacije koju posjeduju tužitelji, ali da je na takva radna mjesta rasporedio Bošnjake i time napravio razliku po nacionalnoj i vjerskoj osnovi. Stoga je Vrhovni sud zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kad su odbili tužbeni zahtjev kao neosnovan te da na ovakav zaključak suda ne utiče ni revizijski prigovor apelanta ( da je primao novčanu pomoć od HTP Mostar te da tužena nije dokazala tvrdnje da je raspolagala sa kadrovima ekonomske struke i da je apelant ispunjavao uvjete za penziju) jer ti navodi ne dokazuju tvrdnju apelanta da zbog nacionalne i vjerske diskriminacije nije pozvan na posao. Sud je naveo da je ovakav pravni zaključak drugostepenog suda proizašao iz ocjene provedenih dokaza jer se apelant, neovisno od činjenice da se usmeno interesirao za mogućnost povrata na posao, na oglase raspisane tokom 1997. i 1998. godine nije javljao.

6. Apelant smatra da su osporenim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Navedena prava odgovaraju pravima iz člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Nadalje apelant navodi povredu prava iz člana 5.e) i i) Međunarodne konvencije o uklanjanju svih oblika rasne diskriminacije te člana 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim i socijalnim i kulturnim pravima. U apelaciji apelant navodi hronologiju događaja vezanu za prestanak njegovog radnog odnosa i rješavanje radno pravnog statusa te iznosi svoje viđenje dokaza provedenih pred prvostepenim sudom a koji po apelantu dokazuju da je tužena «ne samo za vrijeme rata, nego do jedanaestog studenog 2001. pa i do dana današnjeg u politici zapošljavanja provodila politiku potpune nacionalne diskriminacije!». Ovo po apelantu potvrđuje provedeno vještačenje po vještaku finansijske struke te apelant smatra da je ovaj nalaz očigledan dokaz diskriminacije, te smatra da tuženi nije dokazao da kadrovski sastav zaposlenika PTT jedinice u Bugojnu na dan 9. novembar 2001. godine nije posljedica potpune nacionalne diskriminacije. Nadalje se navodi da su apelant i njegov punomoćnik cijelo vrijeme rata do današnjeg dana ostali živjeti u Bugojnu, da tuženi kao javno preduzeće mora pod jednakim uvjetima pripadati svim narodima, da je evidentno da se u javnim preduzećima provodi politika potpune nacionalne diskriminacije ali da to pravni sustav FBiH ne uviđa a što potvrđuje i činjenica sastava revizijskog vijeća prilikom odlučivanja o ovako osjetljivoj stvari.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. Vezano za apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju redovni sudovi nakon provedenog postupka donijeli svoje odluke te da su u obrazloženju naveli jasne i nedvosmislene razloge za svoje odlučenje uz pozivanje na relevantne odredbe važećih materijalno-pravnih propisa. Sudovi su zaključili da je tužbeni zahtjev apelanta i ostalih tužitelja neosnovan budući da nisu dokazali da ih je tuženi diskriminirao u smislu člana 5. stav 3. tačka 2. a u vezi sa ostvarivanjem prava po članu

143. Zakona o radu a da je tuženi, nasuprot tome dokazao da takva razlika nije napravljena.

11. U vez s prednjim Ustavni sud prvenstveno konstatira da je u svojoj odluci AP 1093/07 od 25. septembra 2009.godine, donesenoj u sličnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, usvojio apelaciju i utvrdio povredu prava apelantice na pravično suđenje i diskriminaciju. U toj odluci je Ustavni sud je naveo da smatra, da redovni sudovi nisu osigurali apelantici proceduralna prava stavljajući joj pretjeran teret dokazivanja činjenica koje su jedino tuženom bile na raspolaganju, i koje apelantica nije ni morala dokazati, nego tuženi pobiti pa je stoga utvrđena povreda prava na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene odredbi o teretu dokazivanja te je utvrđeno da je apelantica dovedena u različit položaj u odnosu na ostale zaposlenike tuženog u istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji.

12. Za razliku od tog predmeta Ustavni sud smatra da su u apelantovom slučaju redovni sudovi na osnovu relevantnih odredaba zakona utvrdili da je tužbeni zahtjev apelanta i ostalih tužitelja neosnovan pri čemu su u obrazloženju odluka za ovakav zaključak dali jasna i detaljna obrazloženja koja, po mišljenju Ustavnog suda, ne ukazuju na bilo kakvu proizvoljnost u odlučivanju. Nadalje, Ustavni sud konstatira da je njegov zadatak da procijeni je li postupak, kao cjelina, bio pravedan i je li dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. U kontekstu navedenog, Ustavni sud zapaža, vezano za navode apelanta o pogrešnoj ocjeni izvedenih dokaza, u smislu da nalaz vještaka finansijske struke o nacionalnoj strukturi predstavlja očigledan dokaz diskriminacije, da su redovni sudovi u svojim odlukama dali ocjenu svih provedenih dokaza, kako dokaza apelanta i ostalih tužitelja tako i dokaza tužene. Sudovi su zaključili da nalaz sudskog vještaka o nacionalnoj strukturi zaposlenika tužene sam po sebi nije dokaz koji bi potvrđivao da su apelant i ostali tuženi diskriminirani po nacionalnoj osnovi. Naime po zaključku redovnih sudova taj nalaz ne dokazuje činjenice relevantne za presuđenje o spornom zahtjevu jer isti ne dokazuje da je u periodu od kada su se tužitelji prijavili tuženom kao poslodavcu za vraćanje na rad, pa do isteka roka propisanog u članu143. stav 8. Zakona o radu tuženi raspolagao sa slobodnim radnim mjestima stručne spreme i kvalifikacije koju posjeduju tužitelji, ali da je na takva radna mjesta rasporedio Bošnjake i time napravio razliku po nacionalnoj i vjerskoj osnovi. S druge strane redovni sudovi su ocijenili da je izvedenim dokazima (iskazi svjedoka, spiskovi, Odluka tuženog od 24. septembra 2001. godine i dr.), a što ovaj predmet u bitnom razlikuje od predmeta AP 1093/07, tuženi dokazao, da razlika između uposlenika, u smislu člana 5. stav 3. tačka 2. Zakona o radu nije napravljena na osnovu diskriminacije. Sudovi su također utvrdili da su radni odnosi tužitelja i još 27 radnika tuženog svih nacionalnosti prestajali isključivo prema odredbama člana 143. Zakona o radu, te da je i povrat na posao u smislu navedene odredbe vršen u skladu sa potrebama poslovanja tuženog. Kao potvrdu ovog zaključka sud je naveo da su tri tužitelji, koji su Hrvati vraćeni na posao, a da apelant nije vraćen na posao isključivo iz razloga što tuženi nije imao potrebu za radnicima ekonomske struke te što je stekao uvjete za penziju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da u toku postupka ni sam apelant nije tvrdio da je tuženi u spornom periodu koji je relevantan za primjenu člana 143. Zakona o radu, eventualno primio drugog uposlenika ekonomske struke a ne njega. Iz navedenog proizilazi da procjena dokaza u osporenoj odluci nije bila očigledno proizvoljna, niti je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu u smislu prava na pravičan postupak.

13. Stoga, imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, te zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava prava na pravično suđenje i imovinu iz člana II/3.e)i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Nadalje, Ustavni sud zapaža da se navodi apelanta o povredi prava na nediskriminaciju u stvari svode na tvrdnje o diskriminaciji apelanta u ostvarivanju prava na povrat na posao u smislu člana 143. Zakona o radu, u vezi člana 5.e)-(i) Međunarodne konvencije o uklanjanju svih oblika rasne diskriminacije i čl. 6. i 7.(a) i (i) Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Premda se apelant u apelaciji nije eksplicitno pozvao na II/4. Ustava Bosne i Hercegovine obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev nesporno je da apelant ukazuje i na povredu ovog člana. Povredu ovih prava apelant obrazlaže navodima «ne samo za vrijeme rata, nego do jedanaestog studenog 2001. pa i do dana današnjeg u politici zapošljavanja provodila politiku potpune nacionalne diskriminacije». Iz navedenog proizilazi da apelant ukazuje isključivo na nacionalnu diskriminaciju.

15. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da pravo na rad i pravo na uživanje povoljnih uslova rada nije garantirano Ustavom Bosne i Hercegovine niti Evropskom konvencijom koja se prema članu II/2 Ustava Bosne i Hercegovine direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini. Međutim, u Aneksu I tačka 8. Ustava Bosne i Hercegovine-Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini je, između ostaloga, naveden Međunarodna konvencije o uklanjanju svih oblika rasne diskriminacije i Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (1996). Ovom konvencijom (član 5.e), odnosno ovim paktom u čl. 6. i 7. je garantirano je pravo na rad i pravo na uživanje pogodnih uvjeta rada. Uživanje ovih prava garantirano je članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine kojim je određeno da je uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

16. Nadalje, Ustavni sud zapaža da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, diskriminacija nastupa ako se lice ili grupa lica koji se nalaze u analognoj situaciji različito tretiraju na osnovu spola, rase, boje, jezika, vjere (...) u pogledu uživanja prava iz Evropske konvencije, a ne postoji objektivno i razumno opravdanje za takav tretman ili upotreba sredstava naspram željenog cilja koji nisu u proporcionalnom odnosu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Belgijski jezički slučaj , presuda od 23. jula 1968. godine, serija A, broj 6, stav 10). Pri tome je nevažno je li diskriminacija posljedica različitog zakonskog tretmana ili primjene samog zakona (vidi Evropski sud za ljudska prava, Irska protiv Velike Britanije, presuda od 18. januara 1978. godine, serija A, broj 25, stav 226).

17. U vezi s prednjim Ustavni sud zapaža da je u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa pravom na pravično suđenje i imovinu naveo da prema utvrđenju redovnih sudova tuženi razliku između uposlenika, u smislu člana 5. stav 3. tačka 2. Zakona o radu, nije napravio na osnovu diskriminacije budući da su radni odnosi tužitelja i još 27 radnika tuženog svih nacionalnosti prestajali isključivo prema odredbama člana 143. Zakona o radu, te da je i povrat na posao u smislu navedene odredbe vršen u skladu sa potrebama poslovanja tuženog. Imajući u vidu da su ostali tužitelji u ovom predmetu, koji su kao i apelant pripadnici hrvatskog naroda, ponovo vraćeni na posao a shodno potrebama poslovanja tuženog, te okolnost da apelant prema utvrđenju redovnih sudova nije primljen u radni odnos isključivo iz razloga što tuženi nije imao potrebe za ekonomistima i što je ispunio uvjete za penziju, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice niti dokaze koji bi ukazivali da je zbog svoje nacionalne pripadnosti u identičnoj situaciji drugačije tretiran u odnosu na druge uposlenike tuženog.

18. Stoga, a imajući u vidu da apelant ne nudi činjenice i dokaze koji prima facie ukazuju mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4.Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa pravima iz člana 5.e) Međunarodne konvencije o uklanjanju svih oblika rasne diskriminacije i čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, očigledno (prima facie) neosnovani.

19. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2585/07 (J. K.) | Sudska praksa | Aktio