Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-407/10 (A. A. H.)

Odluka donesena 25. 02. 2010.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-407/10

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

25. 02. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović i potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 25. februara 2010. godine, u predmetu broj AP 407/10, rješavajući zahtjev Ammara Al Hanchia za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Ammara Al Hanchia za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Ammar Al Hanchi (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Kadrija Kolić, advokat iz Sarajeva, podnio je 1. februara 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj U-27/10 od 21. januara 2010. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio odlaganje izvršenja rješenja Ministarstva sigurnosti-

Služba za poslove sa strancima (u daljnjem tekstu: Služba za poslove sa strancima) broj UP-1/19.4.13-

07.3-203/09 od 19. maja 2009. godine kojim mu je izrečena mjera protjerivanja sa teritorije Bosne i Hercegovine sa zabranom ulaska i boravka u Bosni i Hercegovini u periodu od pet godina do donošenja konačne odluke Ustavnog suda po apelacijama.

2. Presudom Suda BiH broj U-27/10 od 21. januara 2010. godine odbijena je apelantova tužba podnesena protiv rješenja Službe za poslove sa strancima o produženju nadzora broj UP-1/19.5-

07.3-11-3/09 od 14. januara 2010. godine. U obrazloženju presude je navedeno da su odredbom člana

101. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu (u daljnjem tekstu: Zakon) propisani pravni lijekovi protiv rješenja o stavljanju pod nadzor, rokovi u kojima se oni mogu koristiti i nadležnost Suda BiH za rješavanje u predmetima stavljanja pod nadzor. Sud BiH je naveo da je, shodno odredbama pomenutog člana, saslušao apelanta 21. januara 2010. godine. Sud BiH je istakao da je apelant na saslušanju u potpunosti ostao kod navoda iznesenih u tužbi odnosno da mu nije poznato iz kojih je razloga stavljen pod nadzor i kako je izveden zaključak da predstavlja prijetnju po nacionalnu sigurnost BiH. Pored toga, Sud BiH je naveo da je apelant zamolio da ga BiH ne izruči u Tunis-zemlju porijekla jer bi tamo bio izložen mučenju i torturi, te da je, u krajnjem slučaju, spreman na mogućnost da ga BiH udalji u neku treću zemlju.

3. S tim u vezi, Sud BiH je, između ostalog, utvrdio da se osporeno rješenje o produženju nadzora u Imigracionom centru Istočno Sarajevo temelji na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i na pravilnoj primjeni zakona jer i dalje postoje uvjeti za produženje nadzora nad apelantom. Sud BiH je, također, utvrdio da se u konkretnom slučaju nisu promijenile okolnosti na osnovu kojih je apelant stavljen pod nadzor u Imigracioni centar Istočno Sarajevo.

4. Sud BiH je u osporenoj presudi istakao i da je neosnovan apelantov zahtjev za donošenje mjere osiguranja kojom bi se zabranilo Ministarstvu sigurnosti BiH kao i svim drugim organima da protjeraju apelanta iz BiH. Kao razlog za ovakvo utvrđenje Sud BiH je naveo da je predmet raspravljanja u konkretnom postupku produženje mjere sprječavanja slobodnog i neograničenog kretanja, a ne pitanje protjerivanja apelanta iz BiH

5. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6.stav 1. Evropske konvencije, pravo na dom i porodicu iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na zabranu mučenja iz člana 3. Evropske konvencije. Apelant smatra da su nadležni sudovi i upravni organi pogrešno utvrdili činjenicu da je on stranac i da nezakonito boravi u BiH te da su, s tim u vezi, pogrešno primjenili i materijalno pravo. Apelant smatra da postupak u njegovom predmetu traje neopravdano dugo budući da ni po jednoj njegovoj žalbi nije odlučeno već je morao pokretati upravne sporove zbog ćutanja administracije. Prema apelantovim navodima, povrijeđeno mu je i pravo na zabranu mučenja jer je je nesporno da će protjerivanjem u Tunis biti izložen torturi i mučenju što je, prema navodima apelanta, stav i Suda u Strazburu. Apelant predlaže da Ustavni sud po službenoj dužnosti ispita ustavnost člana

101. Zakona jer te odredbe nisu kompatibilne sa standardima koje nameću čl. 6, 8. i 13. Evropske konvencije.

6. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

7. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

8. Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

9. Razlozi kojima se rukovodi Ustavni sud prilikom usvajanja ili neusvajanja zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom odlučivanja o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu se analogno primjeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, slijedi da apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

10. U konkretnom slučaju apelant nije dostavio dokaze koji bi išli u prilog odluke da bi trebalo donijeti privremenu mjeru radi sprečavanja nastupanja eventualnih nenadoknadivih štetnih posljedica, koji su u suprotnosti sa zakonitim ciljem, ukoliko bi bio protjeran iz Bosne i Hercegovine. Odnosno nije dostavio dokaze na osnovu kojih bi Ustavni sud mogao nesporno zaključiti da je donošenje predložene privremene mjere u interesu apelanta ili vođenja postupka. Apelant je, između ostalog, naveo da bi njegovim izručenjem u Tunis bilo ugroženo, između ostalih i njegovo pravo na dom, privatni i porodični životi i pravo na slobodu i sigurnost ličnosti ali takve navode nije potvrdio adekvatnim dokazima. Osim toga, iz priložene dokumentacije i spisa predmeta Ustavni sud ne može zaključiti zašto apelant smatra da bi njegovim protjerivanjem iz Bosne i Hercegovine došlo do nastupanja nenadoknadivih posljedica dok se ne okonča postupak o apelaciji.

11. Pored toga, Ustavni sud podsjeća da je svojom odlukom o privremenoj mjeri broj AP 3745/09 (vidi, Ustavni sud, odluka o privremenoj mjeri broj AP 3745/09 od 12. januara 2010. godine, objavljena na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi naložio odlaganje izvršenja istog rješenja Službe za poslove sa strancima do donošenja konačne odluke Ustavnog suda po šest, tada, spojenih apelacija. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da od donošenja odluke broj AP 3745/09 pa do dana donošenja predmetne odluke, nije došlo do izmjene okolnosti vezanih za status apelanta, odnosno da apelant nije na vjerodostojan način dokazao da bi on lično bio izložen riziku kršenja navedenih ljudskih prava. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi paušalni i neosnovani.

12. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

13. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-407/10 (A. A. H.) | Sudska praksa | Aktio