Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-157/10 (A. S.)
Odluka donesena 25. 02. 2010.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-157/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 02. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednica Seada Palavrić, sudije Mato Tadić, Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. februara 2010. godine, u predmetu broj AP 157/10, rješavajući apelaciju Amre Sultanić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Amre Sultanić podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Uvp-07-000435 od 29. oktobra 2009. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Amra Sultanić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Miro Kebo i Semir Guzin, advokati iz Mostara, podnijela je u ime svog supruga, Zijada Sultanića, kao njegova zakonska nasljednica (preminuo 4. novembra 2007. godine) 12. januara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Uvp-07-000435 od 29. oktobra 2009. godine.
2. Presudom Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-U-07-
000352 od 23. augusta 2007. godine odbijena je tužba koju je apelantica podnijela protiv rješenja Ministarstva građenja, prostornog uređenja i zaštite okoline Hercegovačko-neretvanskog kantona Mostar (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UP-09-04-25-34/05 od 25. maja 2007. godine, kojim je odbijena kao neosnovana apelantičina žalba izjavljena protiv zaključka Odjela za stambene poslove i obnovu Grada Mostara (u daljnjem tekstu: Odjel za stambene poslove) broj 13/V-25-1-111/04 od 14. marta 2005. godine, a kojim je odbačen apelantičin zahtjev za vraćanje u posjed stana u Mostaru u ulici Bijeli brijeg broj III, niz B, jer je o istom zahtjevu koji je podnesen stambenom organu 10. juna 2002. godine već riješeno i to zaključkom Službe graditeljstva, imovinsko pravnih i stambenih poslova i zaštite okoliša Općine Mostar Jugozapad (u daljnjem tekstu: Služba) broj 01-III-04-25-1-
558/02 od 20. augusta 2003. godine kojim je spomenuti zahtjev apelantice odbačen kao neblagovremen, a na koji apelantica u zakonskom roku nije uložila žalbu, pa je isti postao pravosnažan. U obrazloženju presude Kantonalni sud je citirao odredbu člana 5. stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 11/98 do 24/03; u daljnjem tekstu: Zakon) prema kojoj se apelantičin zahtjev za vraćanje stana na kojem je imala stanarsko pravo u posjed smatra neblagovremen budući da ga je podnijela 10. juna 2002. godine, a da bi bio blagovremen trebao je biti podnesen do 4. jula 1999. godine. Budući da su rokovi određeni u navedenom zakonu prekluzivni, dakle ne mogu produžavati i njihovim propuštanjem stranka gubi pravo, a apelantica ih nije ispoštovala, Kantonalni sud nije mogao udovoljiti apelantičinom tužbenom zahtjevu.
3. Vrhovni sud je donio presudu broj 070-0-Uvp-07-000435 od 29. oktobra 2009. godine kojom je odbijen apelantičin zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda broj 007-0-U-07-
000352 od 23. augusta 2007. godine. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud dao potpune i valjane razloge za svoju odluku, te da donošenjem pobijene odluke nije povrijedio federalni zakon ili drugi federalni propis, niti pravila federalnog zakona o postupku, koja su mogla biti od uticaja na rješenje stvari, te je iz tog razloga po ocjeni ovoga suda zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke neosnovan.
4. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;
6. Prije nego što se upusti u ispitivanje dopustivosti žalbenih navoda apelantice, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o situaciji gdje je predmetni upravni i sudski postupak pokrenut od strane Zijada Sultanića, umrlog muža apelantice, u kojem se odlučivalo o njiegovom zahtjevu za vraćanje stana u posjed. Medjutim, Ustavni sud naglašava da, iako se u predmetnim postupcima nije odlučivalo o apelanticinom zahtjevu, ipak je ishod predmetnog postupka odlučujući za njena prava i obaveze, pa apelantica ima pravni interes, odnosno aktivnu legitimaciju da podnese apelaciju u svoje ime u pogledu predmetnih postupaka i zaštite prava koja joj pripadaju po Ustavu Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije.
7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
8. U konkretnom slučaju apelantica je Službi podnijela zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed, koja je zaključkom broj 01-III-04-25-1-558/02 od 20. augusta 2003. godine, odbacila zahtjev kao neblagovremen. Ovakav zaključak potvrdili su i Odjel za stambene poslovelo i Ministarstvo, odbijajući apelantičinu žalbu. Apelantica je pred Kantonalnim sudom tužbom pokrenula upravni spor protiv rješenja Ministarstva od 25. maja 2007. godine. Kantonalni sud je, odlučujući o tužbi, donio presudu broj 007-0-U-07-000352 od 23. augusta 2007. godine, kojom je tužbu odbio kao neosnovanu, ističući između ostalog u obrazloženju presude da je zahtjev za vraćanje stana podnesen po proteku prekluzivnog roka pa je stav upravnih organa koji su odlučivali o zahtjevu za vraćanje zakonit i pravilan. Ovu presudu je potvrdio i Vrhovni sud, odbijajući apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje.
9. Dakle, nadležni organi uprave i redovni sudovi u upravnom sporu nisu raspravljali o osnovanosti apelantičinog zahtjeva za vraćanje stana u posjed, već je zahtjev odbačen iz formalnih razloga, s obzirom da nije podnesen u zakonom propisanom roku. Da bi se meritorno raspravljalo pitanje apelantičinog prava na vraćanje u posjed predmetnog stana, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelantica je morala blagovremeno podnijeti zahtjev za vraćanje stana u posjed, tj. iscrpiti pravne lijekove (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelantica neblagovremenim podnošenjem zahtjeva nije efektivno iscrpila pravne lijekove (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-1310/06 od 15. februara 2007. godine).
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović