Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2789/07 (A. Z.)
Odluka donesena 25. 02. 2010.
- Dom
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2789/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 02. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednica Seada Palavrić, sudije Mato Tadić, Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. februara 2010. godine, u predmetu broj AP 2789/07, rješavajući apelaciju A. Z., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija A. Z. podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-06-002 183 od 13.
avgusta 2007. godine i presude Općinskog suda u Zenici broj P- 1154/05 od 6. oktobra 2006. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. A. Z. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, podnio je 19. oktobra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-06-002 183 od 13. avgusta 2007. godine i presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-1183/05 od 26. januara 2007. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj P-1183/05 od 26. januara 2007. godine koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-06-002 183 od 13. avgusta 2007. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud naloži Željezari „Zenica“ D.O.O. Zenica (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantu dodijeli na korištenje sobu broj 64 koja se nalazi u samačkom objektu u C bloku, boj 2-a u Zenici, uz naknadu troškova postupka.
3. Iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je apelant svoj tužbeni zahtjev temeljio na tvrdnji da mu je tužena tokom 1994. godine dodjelila „samačku sobu“ broj 64 koja se nalazila u samačkom objektu u C bloku broj 2/3 u ulici Sandžačka broj 3 u Zenici (u daljnjem tekstu: predmetna soba). Općinski sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza čiji je sadržaj prezentirao u obrazloženju presude, utvrdio da apelant u predmetnu sobu nije nikada ni uselio, već da je po osnovu prava na samački smještaj koristio sobu broj 11 u istom samačkom objektu. Također, Općinski sud je naveo da je odlukom tužene od 16. maja 1997. godine apelantu prestalo pravo na korištenje samačkog smještaja koji se sastojao od jedne sobe poršine od 14m2 broj 11 u navedenom samačkom objektu. Nadalje, Općinski sud je utvrdio da je na osnovu sporazuma o prestanku radnog odnosa zaključenog 31. decembra 1998. godine, apelantu prestao radni odnos kod tužene. Pored toga, Općinski sud je utvrdio da navedeni sporazum sadrži i apelantovu izjavu kojom se odrekao svih potraživanja od tužene dospjelih do 31. decembra 1998. godine, kao i tužbenih zahtjeva koje je već istakao u svojim tužbama protiv tužene. S obzirom na navedeno, te cijeneći činjenicu da apelant nije radnik tužene, Općinski sud je zaključio da ne postoji pravni odnos između apelanta i tužene, odnosno obaveza tužene da apelantu dodjeli sobu u samačkom objektu tužene. Stoga, Općinski sud je apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti odbio kao neosnovan.
4. U obrazloženju drugostepene presude, Kantonalni sud je, utvrdivši da je prvostepena presuda utemeljena na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni materijalnog prava, zaključio da je prvostepeni sud pravilno ocijenio da apelant nije dokazao osnovanost svog tužbenog zahtjeva, te da je u tom pravcu dao valjane i jasne razloge, koje je u cijelosti prihvatio i taj sud.
5. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelant ističe da je tokom 1994. godine dobio od tužene predmetnu sobu radi smještaja, te da se u istu nije mogao useliti jer je bila zauzeta od strane druge osobe. Budući da je u vrijeme dok je još bio radnik tužene ostvario pravo na stan, apelant smatra da mu pripada pravo na „adekvatan stambeni smještaj“. S obzirom da mu je „svojevremeno“ bila dodjeljena predmetna soba, apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na dom, jer su po njegovom mišljenju redovni sudovi trebali udovoljiti tužbenom zahtjevu, te naložiti tuženoj da mu istu ponovo dodjeli na korištenje.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
7. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na dom. S tim u vezi u odnosu na apelantove navode da predmetna soba predstavlja njegov dom, Ustavni sud podsjeća da je svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrernog miješanja vlasti u njegova prava garantirana ovim članom (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C). U cilju utvrđivanja da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8. Evropske konvencije, prvenstveno se mora utvrditi da li predmetna soba predstavlja apelantov «dom» u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije i da li osporene odluke predstavljaju «miješanje» javnih vlasti u poštivanje apelantovog «doma».
8. Shodno praksi Evropskog suda za ljudska prava, pojam «dom» obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi presude Evropskog suda za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije od 24. novembra 1986. godine, serija A, br. 109, stav 46. f, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C, stav 31). U skladu sa ovom tumačenjem, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/99).
9. Ustavni sud zapaža da iz navoda apelacije i dokumentacije dostavljene Ustavnom sudu proizlazi da apelant u toku postupka pred redovnim sudovima nije uspio dokazati da mu je predmetna soba dodjeljena na korištenje, te da je sa tuženom zaključio ugovor o korištenju iste. Također, iz navoda apelacije i dostavljene dokumentacije nesporno proizlazi da apelant nije nikada uselio u predmetnu sobu, niti da je ikada svoje svakodnevne životne aktivnosti provodio u predmetnoj sobi čiju dodjelu u posjed traži. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da predmetna soba ne predstavlja apelantov dom u smislu člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Budući da apelant nema «dom» u smislu člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da je apelacija ratione materiae nedopustiva u odnosu na član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije.
10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović