Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2971/07 (J. V., S. D.-M. i Ž. D.-I.)
Odluka donesena 25. 02. 2010.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Imovina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2971/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 02. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednica Seada Palavrić, sudije Mato Tadić, Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. februara 2010. godine, u predmetu broj AP-2971/07, rješavajući apelaciju Jadranke Vranjković i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jadranke Vranjković, Sabine Džinić-Malović i Žakline Džinić-Imamović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-06-000 062 od 21. avgusta 2007. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-2064/03 od 8. juna 2005. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj P 1559/86 od 6. maja 2003. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Jadranka Vranjković, Sabina Džinić-Malović i Žaklina Džinić-Imamović (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Švedske, koje zastupa Božidar Bojanić, advokat iz Banje Luke, podnijele su 6. novembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-
Rev-06-000 062 od 21. avgusta 2007. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-2064/03 od 8. juna 2005. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P 1559/86 od 6. maja 2003. godine. Apelantice su 10. decembra 2007. godine dopunile apelaciju, a 4. septembra 2009. godine apelantica Jadranka Vranković je podnijela urgenciju.
2. Presudom Osnovnog suda broj P 1559/86 od 6. maja 2003. godine, odbijen je u cjelosti kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim su apelantice tražile da se utvrdi da je ništav ugovor o doživotnom izdržavanju broj OV-3011/77, zaključen između Osmana Džinića (u daljnjem tekstu: O.Dž.) sa jedne strane i Selima Džinića (u daljnjem tekstu:S.Dž.), te Radžije Drča (u daljnjem tekstu: R.Dž.) sa druge strane, u odnosu na stan na spratu porodične kuće sa novoizgrađenim stubištem, koja se nalazi na parcelama pobliže označenim u dispozitivu presude i u odnosu na srednju garažu u dvorištu iste kuće, te da se utvrdi da navedene nekretnine čine ostavinu iza pok. Mehmeda Džinića i da pripadaju apelanticama po osnovu nasljeđa. Apelantice su predmetnom presudom obavezane da solidarno isplate tuženim O.Dž. i R.Dž. troškove parničnog postupka u iznosu od 11.137,00 KM.
3. Osnovni sud je u obrazloženju presude naveo da je među parničnim strankama nesporno da su apelantice supruga i kćerke pok. Mehmeda Džinića (u daljnjem tekstu: prednik apelantica), sa kojim su se 1968. godine uselile u stan na spratu porodične kuće u vlasništvu O.Dž. (oca prednika apelantica). Takođe, naveo je da je nesporno da je predmetna kuća oštećena u zemljotresu koji se desio 1969. godine i da su u sanaciji te kuće nakon zemljotresa učestvovali prednik apelantica, njegov otac O.Dž. i njegov brat S.Dž. Međutim, kao sporna su se postavila pitanja da li je prije sanacije predmetne kuće između pok. O.Dž. i prednika apelantica postignut usmeni dogovor o poklonu stana na spratu te kuće, te da li je prednik apelantica ulaganjem svojih vlastitih sredstava u taj stan stekao pravo vlasništva na navedenom stanu, kao i da li je shodno tome pok. O.Dž. mogao 1977. godine ugovorom o doživotnom izdržavanju raspolagati sa predmetnim stanom.
4. Osnovni sud je konstatovao da dokumentacija za sanaciju sprata predmetne kuće i ugovori o kreditima glase na prednika apelantica i O.Dž., ali da to ne znači da je O.Dž. predniku apelantica poklonio predmetni stan, pa je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da između O.Dž. i prednika apelantica nije zaključen usmeni ugovor o poklonu stana na spratu porodične kuće. Osim toga, istakao je da je ugovor o poklonu nekretnine formalan ugovor, koji prema stanovištu sudske prakse mora biti zaključen u pismenoj formi da bi proizvodio pravno dejstvo. Takođe, zaključio je da su neosnovane tvrdnje apelantica da je njihov pravni prednik ulaganjem svojih vlastitih sredstava u predmetni stan stekao pravo vlasništva na tom stanu. Sud je u pogledu strukture predmetne kuće prije zemljotresa 1969. godine i nakon sanacije, proveo vještačenje po vještaku građevinske struke, čijem nalazu stranke nisu prigovorile i kojem je u cjelosti poklonio vjeru. Iz navedenog nalaza, sud je utvrdio da je strutura predmetne kuće nakon sanacije ostala ista kao i prije sanacije. Naime, utvrdio je da je prije 1969. godine u predmetnoj kući postojao stan kao odvojena cjelina u prizemlju i stan kao odvojena cjelina na spratu, te da su izmjene izvršene samo na taj način što su stepenice koje su vodile na stan na spratu iz prizemlja izmještene na istočni dio kuće, odnosno nanovo ozidane, kao i da objekat popravljen, učvršćen i promijenjen je krov. Nadalje, uvidom u kompletnu građevinsku dokumentaciju utvrdio je da je u svakom ugovoru navedeno „radovi na sanaciji“, kao i da iz ugovora o kreditu, te iz iskaza stranaka i svjedoka proizilazi da su O.Dž. i prednik apelantica uložili jednak dio sredstava za sanaciju kuće. Takođe, citirao je odredbu člana 21. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 6/80 i 36/90 i «Službeni glasnik Republike Srpske» broj 38/03, u daljnjem tekstu: Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima), kojom je propisano da se po samom zakonu stiče pravo svojine i stvaranjem nove stvari, te odredbu člana 22. istog zakona, kojom je određeno da lice koje od svog materijala i svojom radnom snagom izradi novu stvar stiče pravo svojine na tu stvar. Shodno svemu navedenom, Osnovni sud je konstatovao da prednik apelantica nije mogao steći pravo svojine na predmetnom stanu po osnovu ugovora o poklonu, kao ni po osnovu gradnje, s obzirom da nije sagradio taj stan, već je samo uložio sredstva u njegovu sanaciju, pa je zaključio da je neosnovano pozivanje apelantica na ništavost ugovora o doživotnom izdržavanju iz tih razloga.
5. Odlučujući o žalbi apelantica protiv presude Osnovnog suda, Okružni sud je donio Presudu broj Gž-2064/03 od 8. juna 2005. godine, kojom je odbio žalbu i potvrdio prvostepenu presudu, uz konstataciju da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.
6. Apelantice su izjavile reviziju protiv presude Kantonalnog suda, koju je Vrhovni sud odbio Presudom broj broj 118-0-Rev-06-000 062 od 21. avgusta 2007. godine.
7. Vrhovni sud je u obrazloženju svoje presude naveo da pravni prednik apelantica nije mogao steći pravo svojine na posebnom dijelu kuće, odnosno stanu na spratu, sudjelovanjem u sanaciji odnosno adaptaciji predmetne kuće ukoliko to nije bilo izričito ugovoreno između njega i O.Dž., a u konkretnom slučaju takvog ugovora nije bilo. Nadalje, istakao je da je pogrešno pravno shvatanje apelantica izraženo u reviziji da je njihov pravni prednik svojim učešćem u sanaciji i adaptaciji stana na spratu kuće i garaže stekao pravo vlasništva na tim nekretninama, jer se radi na radovima koje je izvodio na tuđoj stvari, a ti radovi po svom obimu i vrijednosti nisu od takvog značaja da se nakon njihovog izvođenja kuća, odnosno sprat te kuće i garaža, mogu smatrati novoizgrađenim objektima. Zaključio je da u takvoj situaciji apelanticama pripada samo pravo na isticanje obligaciono-pravnog zahtjeva za isplatu vrijednosti uloženih sredstava prema tuženima kao nasljednicima O.Dž. Sud je zatim naveo da u smislu odredbi člana 24. stav 1. i člana 26. stav 1. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, savjestan graditelj stiče pravo vlasništva na poseban dio zgrade ako je rekonstrukcijom postojeće zgrade uz saglasnost njenog vlasnika stvorio novi posebni dio zgrade, te je konstatovao da se dogradnjom, nadziđivanjem, ili adaptacijom tuđeg ili suvlasničkog građevinskog objekta ne može steći pravo svojine ako zakonom ili ugovorom nije drugačije određeno. Shodno navedenom, Vrhovni sud je zaključio je da u konkretnom slučaju, nakon investicionih ulaganja koje je izvršio prednik apelantica, raniji objekat nije izgubio svoj prvobitni identitet i da ne predstavlja novi objekat, a što se nesumnjivo može zaključiti iz nalaza i mišljenja građevinskog vještaka. Takođe, istakao je da garaža i stubište predstavljaju pripadak porodične kuće i da se po pravilima imovinskog prava nasljeđuju zajedno sa tom kućom.
8. Pored toga, naveo je da okolnosti da O.Dž. pokrenuo parnicu protiv apelantice Jadranke Vranjković radi plaćanja stanarine i da je ta apelantica priznala njegov tužbeni zahtjev, te da je ta apelantica podnijela tužbu protiv O.Dž. radi povrata sredstava uloženih u sanaciju sprata kuće i garaže, idu u prilog zaključku da prednik apelantica ni na jedan od zakonom propisanih načina nije stekao pravo svojine na spornim nekretninama. Stoga, Vrhovni sud je zaključio da je O.Dž. mogao ugovorom o doživotnom izdržavanju raspolagati cijelom kućom, a ne samo prizemljem i da se nisu stekli uslovi za utvrđenje ništavosti tog ugovora u smislu člana 103. Zakona o obligacionim odnosima. Takođe, konstatovao je da je tačna činjenica da prema stanju u zemljišnim knjigama O.Dž. nije bio jedini vlasnik spornih nekretnina, ali da ta činjenica nema uticaja na pravilnost i zakonitost nižestepenih presuda imajući u vidu da je tužbeni zahtjev odbijen, s obzirom da su se u takvoj situaciji tužbom trebali obuhvatiti svi suvlasnici predmetnih nekretnina kao nužni jedninstvani suparničari, a da nepotpuna procesna zajednica ovih suparničara vodi odbijanju tužbenog zahtjev zbog nedostateka pasivne legitimacije, pa da nižestepeni sudovi i iz tog razloga nisu pogriješili kada su odbili tužbeni zahtjev.
9. Apelantice se žale da je osporenim presudama povrijeđeno njihovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Apelantice smatraju da su redovni sudovi u konkretnom slučaju pogrešnom primjenom materijalnog prava pogrešno zaključili da njihov prednik nije mogao građenjem steći pravo vlasništva na predmetnom stanu.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
11. Prilikom razmatranja da li je došlo do povrede prava apelantica na imovinu, Ustavni sud, prije svega, mora utvrditi da li je član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju primjenjljiv u konkretnom slučaju. U tom pravcu, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i vlastitu jurisprudenciju, prema kojoj «imovina» u smislu člana 1. Protkola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti ili «postojeća imovina» ili «dobra» uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar «legitimno očekivanje» da će ih realizovati (vidi, Evropski sud, Peter Gratzinger i Eva Gratzingerova protiv Češke Republike, Odluka o dopustivosti od 10. jula 2002. godine, aplikacija broj 39794/98, stav 69).
12. U konkretnom slučaju, apelantice su u predmetnom parničnom postupku tražile da se utvrdi da je njihov prednik po osnovu poklona odnosno po osnovu građenja stekao pravo svojine na stanu i garaži koji su bili predmet ugovora o doživotnom izdržavanju, zaključenog između njegovog oca O.Dž. sa jedne strane i S.Dž. i R.Dž. sa druge strane, te da se shodno tome utvrdi da je taj ugovor ništav u odnosu predmetne nekretnine, i da predmetne nekretnine čine zaostavštinu iza njihovog prednika i da im pripadaju po osnovu nasljeđa. Iz navedenog proizilazi da se zahtjev apelantica ne tiče njihove «postojeće imovine», jer se u postupku koji su pokrenule ne pojavljuju kao vlasnici te imovine, već samo kao podnosioci tužbe. S druge strane, u vezi s pitanjem da li su apelantice mogle imati bar «legitimno očekivanje» da bi njihova tužba mogla biti riješena pozitivno, dakle da je «ostvariva», Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi utvrdili da, pravni prednik apelantica u smislu relevantnih odredbi Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, nije stekao pravo svojine na predmetnim nekretninama, te da shodno tome, apelantice ne mogu tražiti poništenje ugovora o doživotnom izdržavanju u odnosu na te nekretnine i utvrđenje da im predmetne nekretnine pripadaju po osnovu nasljeđa. U skladu sa tim, Ustavni sud smatra da uvjerenje apelantica da će uspjeti sa predmetnim zahtjevom, ne predstavlja ni «legitimno očekivanje» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, budući da «legitimno očekivanje» mora biti mnogo konkretnije od same nade u uspjeh i da mora biti zasnovano na zakonskoj odredbi ili na određenom pravnom aktu.. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelantice nisu pokazale da imaju «ostvarivo potraživanje» koji bi predstavljalo «imovinu» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi već citiranu odluku Gratzinger, stav 74 i Ustavni sud, odluka broj AP 2361/06 od 10. januara 2008. godine), zbog čega njihovi navodi o kršenju prava na imovinu ne ulaze u okvir navedenog člana, već su ratione materiaeinkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine.
13. Pored toga, Ustavni sud zaključuje da postupak koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda suda uopšte ne pokreće pitanje poštivanja prava koja garantuje član II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i član 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Iz tog razloga se apelacija i u ovom dijelu mora odbaciti kao ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović