Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3294/07 (I.Š.)
Odluka donesena 25. 02. 2010.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3294/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 02. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednica Seada Palavrić, sudije Mato Tadić, Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. februara 2010. godine, u predmetu broj AP 3294/07, rješavajući apelaciju I.Š, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija I.Š. podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-06-000 837 od 6. novembra 2007. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. I.Š. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, podnio je 6. decembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-000 837 od 6. novembra 2007. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj RS.340/00 od 24. oktobra 2003. godine odbijen je kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva apelanta kojim je apelant tražio da se kao nezakonito poništi rješenje MPD «Incel-Holding» Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi) broj 6-68/98 od 4. septembra 2000. godine kojim mu je prestao radni odnos. Osim toga, navedenom presudom odbijen je i zahtjev apelanta kojim je tražio da ga tuženi vrati na posao koji je obavljao do prestanka radnog odnosa. Nadalje, presudom je odbijen i zahtjev apelanta da mu tuženi prizna prava po osnovnu rada (isplati plaće i poveže radni staž) počev od 31. augusta 2000. godine kao dana prestanka radnog odnosa pa do vraćanja na posao. Navedenom presudom je, također, usvojen dio apelantovog tužbenog zahtjeva i naloženo tuženom da apelantu na osnovu neisplaćenih plaća isplati za period od 1995. godine pa do dana prestanka radnog odnosa iznos od 5.060,60 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 16. aprila 2003. godine.
3. Protiv navedene presude i apelant i tuženi su izjavili žalbe Okružnom sudu u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud). Okružni sud je presudom broj Ž-13/04 od 25. maja 2006. godine žalbu apelanta uvažio i preinačio prvostepenu presudu. Naime, Okružni sud je presudom usvojio tužbeni zahtjev apelanta i poništio kao nezakonito rješenje tuženog o prestanku radnog odnosa. Osim toga Okružni sud je presudom obavezao tuženog da apelanta vrati na rad i rasporedi ga na poslove koje je obavljao prije prestanka radnog odnosa ili na radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi, znanju i sposobnostima. Nadalje, Okružni sud je navedenom presudom odbio žalbu tuženog i potvrdio prevostepenu presudu u dijelu koji se odnosnio na isplate plaća za period od 1995. do 31. augusta 2000. godine. Pored toga, Okružni sud je usvojio žalbu apelanta i u dijelu koji se odnosio na odbijajući dio prvostepene presude vezan za priznanje prava po osnovu rada počev od dana prestanka radnog odnosa pa do dana vraćanja na posao i predmet u tom dijelu vratio na ponovno suđenje.
4. Protiv navedene presude tuženi je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je, presudom broj 118-0-Rev-06-000 837 od 6. novembra 2007. godine, reviziju uvažio. Vrhovni sud je revizionom presudom potvrdio prvostepenu presudu u dijelu u kojem je odbijen apelantov zahtjev za poništenje rješenja o prestanku radnog odnosa. Osim toga, Vrhovni sud je preinačio prvostepenu presudu u dijelu u kojem je usvojen apelantov zahtjev za isplatu plaća za sporni period i odbio tužbeni zahtjev i u tom dijelu.
5. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je u postupku nesporno utvrđeno da je kod apelanta još 1987. godine utvrđena invalidnost i da je ocijenjen kao radnik sa preostalom radnom sposobnošću. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da apelant faktički nije radio od 1988. godine a da je definitivno prestao dolaziti na posao 1992. godine, između ostalog i zbog ratnih dešavanja. Nadalje, u presudi je navedeno da je utvrđeno da apelant dugi niz godina od tuženog nije dobio nikakvo rješenje o regulisanju njegovog radno-pravnog status. Vrhovni sud je, također, naveo da je nesporno utvrđeno da je apelant svo sporno vrijeme primao određene naknade i da su za njega uplaćivani doprinosi za PIO. Osim toga, u obrazloženju je navedeno da je rješenjem tuženog broj 6-
68/98 od 24. novembra 1998. godine apelant upućen načekanje sa 1. oktobrom 1998. godine. Nadalje, u obrazloženju je navedeno da je protiv navedenog rješenja apelant izjavio prigovor tuženom o kojem tuženi nije odlučio ali da apelant s tim u vezi nije tražio sudsku zaštitu.
6. Osim toga, navedeno je da je u postupku utvrđeno da je tuženi donio i rješenje od 16. marta 2000. godine kojim je, također, apelantu određeno čekanje počev od 1. marta 2000. godine i da protiv ovog rješenja apelant nije izjavio prigovor. Konačno, u obrazloženju je navedeno da je utvrđeno da je tuženi 4. septembra 2000. godine donio i rješenje kojim je utvrđeno da je apelantu prestao status čekanja te da mu slijedom toga, nakon otkaznog roka od četiri mjeseca sa 31. augustom 2000. godine prestaje radni odnos. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je apelant protiv predmetnog rješenja izjavio prigovor. Osim toga, Vrhovni sud je istakao da je, budući da tuženi nije odlučio o navedenom prigovoru, apelant je 28. septembra 2000. godine podnio tužbu kojim je pokrenuo predmetnu parnicu.
7. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je utvrdio da je drugostepeni sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primjenio materijalno pravo. Naime, Vrhovni sud je, između ostalog, istakao da je apelantu pravo iz radnog odnosa povrijeđeno još 1992. godine kada je prestao raditi ali da apelant tada nije tražio zaštitu svog prava. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da je takvo ponašanje apelanta i razumljivo budući da se radilo o ratnom periodu. Međutim, Vrhovni sud je naveo da apelant ni nakon završetka rata (19. juna 1996. godine) nije zatražio zaštitu svog prava. Pored toga, Vrhovni sud je istakao da je apelant protiv rješenja o upućivanju na čekanje iz 1998. godine izjavio prigovor ali da nije zatražio sudsku zaštitu. U vezi s navedenim, Vrhovni sud je istakao da je shodno odredbama člana 58. Zakona, apelant imao pravo da radi do donošenja odluke o njegovom prigovoru, a ne da bude na čekanju. Vrhovni sud je naveo da, međutim, apelant koji ni inače nije radio, ovim prigovorom nije ni tražio da mu se omogući rad.
8. Osim toga, Vrhovni sud je istakao da apelant ni protiv rješenja o čekanju od 1. marta 2000. godine nije izjavio prigovor niti je zatražio sudsku zaštitu. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da suspenzivno dejstvo prigovora o kome govore odredbe člana 58. Zakona nije neograničeno. S tim u vezi Vrhovni sud je istakao da je odredbom člana 57. Zakona propisano da radnik može u određenom roku (15 dana), i u slučaju ako poslodavac ćuti povodom njegovog prigovora, pokrenuti spor kod nadležnog suda. S tim u vezi Vrhovni sud je istakao da apelant u vezi sa navedenim rješenjem o upućivanju na čekanje nije izjavio ni prigovor niti je zatražio sudsku zaštitu.
9. Imajući u vidu navedeno Vrhovni sud je zaključio da je nesporno da apelant nije radio kod tuženog od 1992. godine. Osim toga, Vrhovni sud je zaključio da je nesporno i da apelant nije tražio zaštitu i ostvarenje svog prava na rad ni tada a ni kasnije. S tim u vezi Vrhovni sud je istakao da se apelant nije pozivao na suspenzivno djestvo prigovora koji je izjavio protiv rješenja od 1. oktobra 1998. godine kojim je i formalno upućen na čekanje niti kod poslodavca ni putem suda.
10. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da nije našao osnov po kojem bi apelantu pripadalo pravo na oglašavanje ništavim rješenja o čekanju i prestanku radnog odnosa jer se apelant sa takvim svojim statusom saglašavao dugi niz godina od 1992. pa do 2000. godine. Osim toga, Vrhovni sud je zaključio da apelantu ne pripada ni pravo na isplatu plaća za navedeni period jer je nesporno da nije radio niti je u roku propisanom relevantnim odredbama zakona tražio zaštitu svog prava iz radnog odnosa. S tim u vezi, Vrhovni sud je u cjelosti odbio apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan.
11. Apelant smatra da mu je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6.stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava i neprimjereno dugom trajanju radnog spora. Apelant također smatra da je obrazloženje osporene presude kontradiktorno utvrđenom činjeničnom stanju pred prvostepenim sudom.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
13. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
14. Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;
15. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
16. U konkretnom slučaju nesporno je utvrđeno da apelant nije tražio zaštitu prava iz radnog odnosa na način kako je to propisano zakonom, pa je Vrhovni sud zaključio da je apelant propustio da u zakonom propisanom roku zatraži zaštitu svojih prava. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud apelantov tužbeni zahtjev odbio iako nije odlučivao o suštini predmeta, umjesto da ga je odbacio jer nisu bile ispunjene formalne pretpostavke za vođenje postupka. Međutim, takvo odlučenje ne mijenja činjicu da je apelant propustio u propisanom roku tražiti zaštitu svojih prava. Stoga, Ustavni sud smatra da za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
17. Na osnovu izloženog, Ustavni sud je zaključio da apelant neblagovremenim podnošenjem tužbe nije efektivno iscrpio pravne lijekove, već je samo formalno van roka podnio tužbu, na temelju koje sud nije mogao meritorno odlučivati, jer ista nije ispunjavala formalne uvjete tog pravnog lijeka. Konkretno, imajući u vidu da nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, predmetna apelacija se ne može razmatrati.
18. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović