Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3428/07 (N. J.)

Odluka donesena 25. 02. 2010.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3428/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 02. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednica Seada Palavrić, sudije Mato Tadić, Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. februara 2010. godine, u predmetu broj AP-3428/07, rješavajući apelaciju N. J., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija N. J. podnesena protiv presude Kantonalnog suda Novi Travnik broj 006-0-U-06-000 320 od 24. septembra 2007. godine, rješenja Srednjobosanskog Kantona-

Ministarstva prostornog uređenja obnove i povratka broj 04-23-100/04 od 26. septembra 2006. godine i rješenja Općine Travnik-Službe za obnovu, izbjeglice, raseljena lica i stambene poslove broj 03-23-982/02 od 30. maja 2006. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. N. J. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, podnio je 12. novembra 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda Novi Travnik (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 006-0-U-06-000 320 od 24. septembra 2007. godine, rješenja Srednjobosanskog Kantona-Ministarstva prostornog uređenja obnove i povratka (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 04-23-100/04 od 26. septembra 2006. godine i rješenja Općine Travnik-Službe za obnovu, izbjeglice, raseljena lica i stambene poslove (u daljnjem tekstu: Služba) broj 03-23-982/02 od 30. maja 2006. godine. Apelant je dostavio dopunu apelacije 3. marta 2008. godine.

2. Rješenjem Službe broj 03-23-982/02 od 30. maja 2006. godine, koje je potvrđeno rješenjem Ministarstva broj 04-23-100/04 od 26. septembra 2006. godine, odbačeni su kao neblagovremeni zahtjevi za vraćanje u posjed stana koji se nalazi u ul. Bila, rudnik „Sretno“, lamela 2 u Travniku (u daljnjem tekstu: predmetni stan) a koji su podneseni od strane apelanta 12. marta, 22. aprila, 10. juna i 5. augusta 2002. godine i zavedeni pod br. 03-23-982/02, 03-23-571/01, 03-23-1314/02 i 03-23-

653/02.

3. U obrazloženju rješenja Službe je navedeno da su zahtjevi za povrat predmetnog stana u posjed podneseni od strane apelanta nakon zakonskog roka za podnošenje zahtjeva za stanove koji nisu proglašeni napuštenim (4. oktobar 1999. godine) te je zahtjev odbačen kao neblagovremen. Služba je navela da se radi o prekluzivnom roku koji je zakonom strogo određen te propuštanjem roka za podnošenje zahtjeva titular gubi svoje pravo koje je imao do časa proteka roka, odnosno izgubio je stanarsko pravo na predmetnom stanu. U vezi navoda apelanta da je podnio «žalbu o povredi ljudskih prava» Kancelariji Ombudsmana za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Ombudsman), Služba je utvrdila da se predmetna žalba ne može smatrati niti značiti da je zahtjev za povrat stana podnesen.

4. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je istaklo da je prvostepeni organ pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio odredbe Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03 i 29/03). Ministarstvo se pozvalo na relevantne odredbe Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (čl. 3. i 5) te smatralo pravilnim zaključak prvostepenog organa da se podnesak koji se odnosi na povredu prava i koji je naslovljen Ombudsmanu ne može smatrati zahtjevom za povrat stana. Ovakav zaključak pojasnilo je Ministarstvo, se može izvesti i iz akta Ombudsmana od 14. marta 2006. godine, upućenog prvostepenom organu na njegovo traženje a u kojem je jasno navedeno da je Ombudsman javnim saopćenjem od 18. maja 1998. godine, građane obavijestio da je stupio na snagu Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima i da podnošenje zahtjeva ili bilo kakav drugi kontakt sa Uredom Ombudsmana ne znači da je zahtjev za vraćanje stana u posjed podnesen shodno Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima te da su svi zainteresovani građani dužni postupiti u skladu sa Zakonom o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima.

5. Presudom Kantonalnog suda broj 006-0-U-06-000 320 od 24. septembra 2007. godine odbijena je tužba koju je apelant podnio protiv rješenja Ministarstva broj 04-23-100/04 od 26. septembra 2006. godine. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prema članu 5. stav 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima a imajući u vidu da predmetni stan nije proglašen napuštenim, zahtjev za povrat predmetnog stana u posjed morao biti podnesen najkasnije 4. oktobra 1999 godine i to nadležnom organu uprave, nadležnom sudu ili Komisiji za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih lica te ukoliko nositelj stanarskog prava zahtjev ne podnese u roku prestaje mu stanarsko pravo. Kantonalni sud je dalje istakao da apelant nije dokazao da je jednom od nadležnih organa predao zahtjev u zakonom propisanom roku a priloženi dokaz – „Žalba o povredi ljudskih prava“ od 19. januara 1998. godine koja je predana Ombudsmanu kao nenadležnom organu nisu pravno relevantni, odnosno nisu od značaja za pravilno rješavanje predmetne upravne stvari.

6. Apelant smatra da su osporenim odlukama povrijeđena njegova prava iz člana II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na slobodan povratak izbjeglica i raseljenih lica iz Aneksa 7 Opšteg okvirnog sporazuma za mir u BiH i člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant je istakao da je 29. januara 1998. godine, podnio «žalbu o povredi ljudskih prava» Ombudsmanu u nadi da će na taj način ostvariti prava vezana za predmetni stan i da će njegovo pravo na imovinu biti zaštićeno odnosno da će žalba podnijeta Ombudsmanu biti relevantan zahtjev za povrat stana. Apelant smatra da je očigledno žalba Ombudsmanu podnesena sa namjerom povrata stana a organ uprave i sud su bili dužni da taj zahtjev tretiraju kao blagovremen i zakonit zahtjev za povrat stana te su pogrešno utvrdili činjenice i povrijedili materijalni propis na njegovu štetu. Predložio je da Ustavni sud usvoji apelaciju i naloži organima uprave da izvrše povrat predmetnog stana.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;

8. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odlukom, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

9. U konkretnom slučaju, apelant nije blagovremeno podnio zahtjev za povrat u posjed stana shodno odredbi člana 5. st.1. i 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Dakle, upravni organi i Kantonalni sud nisu raspravljali o osnovanosti apelantovog zahtjeva za povrat spornog stana u posjed, već je zahtjev odbačen iz formalnih razloga, obzirom da nije podnesen u zakonom propisanom roku. Da bi se raspravljalo to pitanje, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno podnijeti zahtjev za povrat stana u posjed ili opravdati nemogućnost blagovremenog podnošenja zahtjeva, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01). Shodno tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant neblagovremenim podnošenjem zahtjeva nadležnom organu uprave propustio da iscrpi pravne lijekove moguće prema zakonu. (vidi, inter alia, Odluku Ustavnog suda broj AP 1060/07 od 13. maja 2008. godine, dostupna na http://www.ustavnisud.ba)

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3428/07 (N. J.) | Sudska praksa | Aktio