Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2856/09 (JP „Šume Tuzlanskog kantona“ d.d. Kladanj)
Odluka donesena 25. 02. 2010.
- Ponavljanje postupka
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Pitanje o kojem je Ustavni sud već odlučivao
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2856/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 02. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednica Seada Palavrić, sudije Mato Tadić, Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. februara 2010. godine, u predmetu broj AP 2856/09, rješavajući apelaciju JP „Šume Tuzlanskog kantona“ d.d. Kladanj, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tač. 6. i 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija JP „Šume Tuzlanskog kantona“ d.d. Kladanj podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gvl-07-000004 od 30. juna 2009. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija JP „Šume Tuzlanskog kantona“ d.d. Kladanj podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj Pž-7/05 of 27. januara 2005. godine i rješenja Općinskog suda u Banovićima broj P-234/03 od 14. oktobra 2003. godine, jer je Ustavni sud Bosne i Hercegovine o istoj stvari ranije odlučio.
OBRAZLOŽENJE
1. JP „Šume Tuzlanskog kantona“ d.d. Kladanj (u daljnjem tekstu: apelant), iz Kladnja, podnio je 9. septembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gvl-07-000004 od 30. juna 2009. godine, rješenja Kantonalnog suda broj Pž-7/05 of 27. januara 2005. godine i rješenja Općinskog suda u Banovićima (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-234/03 od 14. oktobra 2003. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda broj P-234/03 od 14. oktobra 2003. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev Udruženja građana Lovačko društvo „Zelemboj“ Banovići, kao tužitelja, kojim je tražio od ovog suda da se utvrdi da je apelant smetao tužitelja u zadnjem faktičkom i mirnom posjedu lovišta koje pripada Općini Banovići na području Zlače, a kojim gazduje tužitelj. Također, tužitelj je odbijen sa zahtjevom da apelant u roku od 48 sati napusti predmetno lovište, dok je istovremeno odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
3. Rješenjem Kantonalnog suda broj Pž-7/05 of 27. januara 2005. godine djelimično je uvažena apelantova žalba, prvostepeno rješenje Općinskog suda od 14. oktobra 2003. godine preinačeno na način da je utvrđeno da je apelant smetao tužitelja u posjedu 15. i 25. juna 2002. godine, te je naloženo apelantu da omogući tužitelju miran i nesmetan suposjed predmetnog lovišta i da se ubuduće uzdrži od ovakvog ili sličnog smetanja pod prijetnjom novčane kazne, dok je u odnosu na zahtjev tužitelja za utvrđenje smetanja posjeda za 23. avgust 2001. godine, 30. novembra 2001. godine, 1. decembra 2001. godine i 2. decembra 2002. godine tužba tužitelja odbačena kao neblagovremena. U odnosu na dio kojim je odbijen zahtjev tužitelja da apelant u roku od 48 sati napusti lovište, prvostepeno rješenje je potvrđeno, a u pogledu odluke o troškovima postupka ostalo neizmijenjeno.
4. Rješenjem Kantonalnog suda broj 003-0-Gvl-07-000004 od 30. juna 2009. godine odbijen je kao neosnovan apelantov prijedlog za ponavljanje postupka pravosnažno okončanog rješenjem Kantonalnog suda od 27. januara 2005. godine. U obrazloženju je navedeno da apelantovi navodi da se odluka ovog suda od 27. januara 2005. godine temelji isključivo na iskazu svjedoka R.J., čiji iskaz nije tumačen onako kako je svjedok isticao, ne predstavlja po mišljenju ovog suda razlog iz člana 391. stav 4. ranijeg Zakona o parničnom postupku i osnov da se dopusti ponavljanje predmetnog postupka. S tim u vezi, ovaj sud je naveo da je ocjena iskaza pojedinih svjedoka stvar suda i to ne predstavlja razlog za ponavljanje postupka, jer koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud, na osnovu slobodne ocjene dokaza, s tim što je dužan savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno. Imajući u vidu navedeno, ovaj sud je odlučio kao u izreci rješenja.
5. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tač. 6. i 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 1. i stav 4. tač. 6. i 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
6. radi se o pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje;
9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
Dopustivost u pogledu rješenja Kantonalnog suda broj 003-0-Gvl-07-000004 od 30. juna 2009. godine
7. Apelant smatra da je zbog odbijanja prijedloga za ponavljanje postupka povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim Ustavni sud konstatuje da se u predmetnom postupku koji je okončan osporenim rješenjem odlučivalo isključivo o tome da li su se stekli zakonski uslovi da se donese odluka kojom bi se dozvolilo ponavljanje pravosnažno okončanog postupka. U tom postupku nadležni sud nije mogao ulaziti u ocjenu zakonitosti odluka donesenih u pravosnažno okončanom parničnom postupku. S obzirom na navedeno, nesporno je da se u predmetnom postupku nije odlučivalo o apelantovim imovinskim pravima. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o povredi člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ratione materie inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, te slijedi da je predmetna apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Dopustivost u pogledu rješenja Kantonalnog suda broj Pž-7/05 of 27. januara 2005. godine i rješenja Općinskog suda broj P-234/03 od 14. oktobra 2003. godine
8. Ustavni sud zapaža da se apelant, također, žali i na rješenje Kantonalnog suda broj Pž-
7/05 od 27. januara 2005. godine i rješenje Općinskog suda broj P-234/03 od 14. oktobra 2003. godine. S tim u vezi, ustavni sud ističe da se apelant ranije obratio Ustavnom sudu sa apelacijom koja se odnosila na ista pitanja i odluke o kojoj je donesena konačna i obavezujuća odluka Ustavnog suda broj AP-1230/05 od 13. juna 2006. godine, a iz navoda i dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje.
9. U skladu sa naprijed navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tač. 6. i 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ako se radi o pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje, odnosno ukoliko ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović