Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3076/09 (D. M.)

Odluka donesena 25. 02. 2010.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3076/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 02. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednica Seada Palavrić, sudije Mato Tadić, Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. februara 2010. godine, u predmetu broj AP 3076/09, rješavajući apelaciju Dragana Miškovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragana Miškovića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 000471 06 U od 28. jula 2009. godine, rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo broj 27/02-23-5754/06 od 4. jula 2006. godine i rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo broj 23-

04/III-23-P-38/00 od 29. oktobra 2003. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Dragan Mišković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Zlatica Zahirović, advokat iz Sarajeva, podnijela je 1. oktobra 2009. godine 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu 8u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 000471 06 U od 28. jula 2009. godine, rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 27/02-23-

5754/06 od 4. jula 2006. godine i rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) broj 23-04/III-23-P-38/00 od 29. oktobra 2003. godine.

2. Uprava je 29. oktobra 2003. godine donijela rješenje broj 23-04/III-23-P-38/00 kojim je odbačen kao neblagovremen apelantov zahtjev za povrat stana u ulici Salke Nezečića broj 12/Pr.

3. U obrazloženju rješenja Uprava je navela da je apelant 30. juna 2000. godine podnijo zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana, a da je rok za podnošenje zahtjeva za povrat stana koji su proglašeni trajno napuštenim bio 4. oktobar 1999. godine.

4. Ministarstvo je 4. jula 2006. godine donio rješenje broj 27/02-23-5754/06 kojim je odbijena apelantova žalba izjavljena protiv zaključka Uprave broj 23-04/III-23-P-38/00 od 29. oktobra 2003. godine.

5. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je navelo da je, obzirom da se ne radi o stanu koji je bio uništen ili oštećen u smislu člana 21. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, Uprava pravilno zaključila da je apelantov zahtjev u smislu člana 5. stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine Federacije BiH, broj: 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03 i 29/03), podnesen neblagovremeno. Ministarstvo je istaklo da obzirom da je apelant zahtjev za povrat stana podnijo nakon propisanog roka to mu je, u smislu člana 5. stav 3. pomenutog zakona prestalo stanarsko pravo na predmetnom stanu. Obzirom na navedeno, Ministarstvo je naglasilo da je prvostepeni organ umjesto zaključka o odbacivanju zahtjeva trebao donijeti rješenje u smislu člana 200. stav 1. Zakona o upravnom postupku i odbiti zahtjev kao neosnovan. Međutim, prema mišljenju Ministarstva ta povreda ne predstavlja bitnu povredu postupka, jer je u suštini pravilno donesena negativna odluka, pa time nisu povrijeđena apelantova prava, niti je to uticalo na zakonitost pobijane odluke.Takođe, Ministarstvo je navelo da navodi navodi apelanta da je zahtjev za povrat stana podnio prvi puta 30. decembra 1998.godine putem Njemačke Savezne pošte i drugi puta 14. aprila 1999.godine putem Kanadske pošte, nisu od uticaja i nisu mogli dovesti do drugačijeg rješavanja ove upravne stvari, jer se radi o neovjerenim fotokopija potvrde o prijemu pošiljke. Takođe Ministarstvo je istako da prevodi navedenih fotokopija, nisu siguran dokaz da je zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed podnesen blagovremeno. Osim toga, Ministarstvo je naglasilo da je apelant u žalbi koju je izjavio protiv rješenja Uprave broj: 23-04/III-23-P-38/00 od 17. jula 2000.godine naveo da niko od punoljetnih članova porodice Mišković nije bio u mogućnosti podnijeti zahtjev za povrat predmetnog stana prije 30. juna 2000. godine.

6. Kantonalni sud je 28. jula 2009. godine donio presudu broj 09 0 U 000471 06 U kojom je odbijena apelantova tužba izjavljena radi poništenja rješenja Ministarstva broj 27/02-23-5754/06 od 4. jula 2006. godine.

7. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

8. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

„1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;“

9. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

10. U konkretnom slučaju apelant je Upravi podnio zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed, koja je rješenjem od 29. oktobra 2003. godine odbacila apelantov zahtjev kao neblagovremen. Ovakav zaključak potvrdilo je i Ministarstvo, odbijajući apelantovu žalbu. Apelant je pred Kantonalnim sudom tužbom pokrenuo upravni spor protiv rješenja Ministarstva od 4. jula 2006. godine. Kantonalni sud je, odlučujući o tužbi, donio presudu broj 09 0 U 000471 06 U od 28. jula 2009. godine, kojom je tužbu odbio, ističući između ostalog u obrazloženju presude da je zahtjev za vraćanje stana podnesen po proteku prekluzivnog roka, čijim propuštanjem stranka gubi pravo na povrat stana.

11. Dakle, nadležni organi Uprave i redovni sud u upravnom sporu nisu raspravljali o osnovanosti apelantovog zahtjeva za vraćanje stana u posjed, već je zahtjev odbačen iz formalnih razloga, s obzirom da nije podnesen u zakonom propisanom roku. Da bi se meritorno raspravljalo pitanje prava apelanta na vraćanje u posjed predmetnog stana, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno podnijeti zahtjev za vraćanje stana u posjed, tj. iscrpiti pravne lijekove (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant neblagovremenim podnošenjem zahtjeva nije efektivno iscrpio pravne lijekove (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-1310/06 od 15. februara 2007. godine).

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3076/09 (D. M.) | Sudska praksa | Aktio