Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3089/09 (M. B.)

Odluka donesena 25. 02. 2010.

  • Apelacija ratione personae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3089/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 02. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednica Seada Palavrić, sudije Mato Tadić, Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. februara 2010. godine, u predmetu broj AP 3089/09, rješavajući apelaciju Mirka Bojinovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 10. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirka Bojinovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-

Rev-08-001 091 od 2. jula 2009. godine, presude Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Ž-08-000 204 od 20. juna 2008. godine i presude Osnovnog suda u Banjaluci broj RS-1425/04 od 4. februara 2008. godine, zbog toga što je ratione personae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Mirko Bojinović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Dane Končar, avokat iz Banjaluke, podnio je 30. septembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-001 091 od 2. jula 2009. godine, presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Ž-08-000 204 od 20. juna 2008. godine i presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj RS-1425/04 od 4. februara 2008. godine.

2. Odlukom Visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu (u daljnjem tekstu: Visoki predstavnik) broj 281/04 od 30. juna 2004. godine, apelant je smijenjen sa funkcije načelnika Uprave za pravne i kadrovske poslove Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske, (u daljnjem tekstu: poslodavac), sa ostalih javnih i stranačkih funkcija i zabranjeno mu je obavljanje svih službenih, izbornih ili imenovanih javnih funkcija kao i kandidovanje na izborima, te obavljanje funkcija u okviru političkih stranaka, osim i sve dok to Visoki predstavnik izričito ne odobri. Navedenom odlukom apelantu su prestala i sva prava na naknade, privilegije ili status iz navedenih funkcija. Takođe, apelantu je naređeno da odmah napusti svoju kancelariju i zabranjen mu je pristup u istu. Na osnovu navedene odluke Visokog predstavnika, poslodavac je 9. jula 2004. godine donio rješenje broj 0572-126-280 kojim je apelantu prestao radni odnos 30. juna 2004. godine. Poslodavac je 25. avgusta 2004. godine donio rješenje broj 05/2-127-1200 kojim je dopunio rješenje od 9. jula 2004. godine.

3. Presudom Osnovnog RS-1425/04 od 4. februara 2008. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda, broj 011-0-Ž-08-000 204 od 20. juna 2008. godine, apelant je u cijelosti odbijen sa tužbenim zahtjevom kojim je predložio da se poništi rješenje poslodavca, broj 0572-126-280 od 9. jula 2004. godine i rješenje broj 05/2-127-1200 od 25. avgusta 2004. godine, kao i da se poslodavac obaveže da ga vrati na rad na poslove načelnika uprave za pravne i kadrovske poslove, ili na druge zadatke koji odgovaraju njegovim stručnim sposobnostima. Presudom je apelant odbijen i sa zahtjevom za naknadu štete na ime neisplaćenih plaća, toplog obroka i regresa za godišnji odmor. Nadalje, istom presudom apelant je obavezan da poslodavcu na ime troškova postupka isplati iznos od 2.150,00KM.

4. Obrazlažući presudu Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud dao valjane i odlučne razloge koje je u cjelosti prihvatio i ovaj sud. Takođe, taj sud je istakao da je sporno rješenje poslodavca o prestanku radnog odnosa apelantu deklaratorne prirode i kao takvo nije nezakonito, jer se njime samo formalnopravno utvrđuje prestanak radnog odnosa koji je već prestao odlukom Visokog predstavnika, koja je konačna i izvršna i koja ne podliježe preduzimanju dodatnih proceduralnih mjera.

5. Vrhovni sud je 2. jula 2009. godine donio presudu broj 118-0-Rev-08-001-091 kojom je odbijen apelantov zahtjev za reviziju presude Okružnog suda broj 011-0-Ž-08-000 204 od 20. juna 2008. godine.

6. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je rješenje o prestanku radnog odnos, koje apelant pobija, deklaratornog karaktera i faktički predstavlja izvršenje obaveza koje proizilaze iz odluke Visokog predstavnika. Takođe, Vrhovni sud je naglasio da donošenje drugačije odluke koja bi bila protivna odluci Visokog predstavnika bi imala značenje direktnog protivljenja mjerama koje on provodi radi implementacije civilnog dijela Mirovnog sporazuma. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da su odlukama Visokog predstavnika prava pojedinaca ograničena, ali u cilju opšteg, višeg interesa, bez čega bi se sputavala implementacija, kako civilnog dijela Mirovnog ugovora, tako i Opšteg sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini u cjelini.

7. Apelant smatra da su mu sporenim presudama povrijeđena njegova prava i to pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu, utvrđeno članom II/3.k). Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije kao i pravo na rad.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 10. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

„Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“

Član 16. stav 4. tačka 10. Pravila Ustavnog suda glasi:

„Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 10. apelacija je ratione personae inkompatibilna sa Ustavom;“

9. U konkretnom slučaju apelant se žali na presude koje su donesene na osnovu odluke Visokog predstavnika, donesene u okviru mandata Misije Ujedinjenih nacija u Bosni i Hercegovini, te smatra da su mu tim odlukama povrijeđena naprijed navedena ustavna prava.

10. Ustavni sud također podsjeća da je Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) odlučujući o aplikaciji Dragana Kalinića i Milorada Bilbije (vidi, Evropski sud, Dragan Kalinić i Milorad Bilbija protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 13. maja 2008. godine, aplikacija br. 45541/04 i 16587/07) žalbe aplikanata u pogledu odluka Visokog predstavnika od 29. juna 2004. godine, 16. decembra 2004. godine i 23. marta 2007. godine, proglasio inkopatibilnim ratione personae u smislu značenja člana 35 Evropske konvencije. U navedenoj odluci Evropski sud je: podsjetio da se smjene koje je naložio Visoki predstavnik u skladu sa njegovim «bonskim ovlastima» u principu mogu prepisati Ujedinjenim nacijama i da se Bosna i Hercegovina ne može smatrati odgovornom za takva smjenjivanja. Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud nadležan za riješavanje predstavki protiv država potpisnica Evropske konvencije, a u citiranom predmetu osporene su odluke koje je donio Visoki predstavnik vršeći 'bonske ovlasti'.

11. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi odbili tužbeni zahtjev apelanta utvrdivši da su odluke Visokog predstavnika konačne i izvršne, što su Osnovni, Okružni i Vrhovni sud, potvrdili, detaljno obrazložili i dali razloge neprihvaćanja apelantovih navoda iz tužbe, cijeneći da su u suprotnosti sa relevantnim materijalno-pravnim propisima međunarodnog karaktera kojima je utvrđena nadležnost Visokog predstavnika.

12. Ustavni sud podsjeća na jasno propisanu odredbu člana VI/3.b) Ustava BiH prema kojoj «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.», te je nesporno da ima nadležnost da riješava apelaciju s obzirom da su apelacijom osporene odluke sudova u Bosni i Hercegovini kojima je odlučivao o apelantovom radno-pravnom statusu. Međutim, obzirom da su osporene odluke donesene isključivo na temelju odluke Visokog predstavnika, u odnosu na koje je Evropski sud zaključio da Bosna i Hercegovina nema odgovornost, te imajući u vidu vlastitu praksu koja slijedi navedeni stav Evropskog suda (vidi odluku Ustavnog suda broj AP-680/07 od 13. maja 2009. godine dostupna na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud zaključuje da je apelacija ratione personae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 10. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione personae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3089/09 (M. B.) | Sudska praksa | Aktio