Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3186/09 (M. J.)
Odluka donesena 25. 02. 2010.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3186/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 02. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednica Seada Palavrić, sudije Mato Tadić, Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. februara 2010. godine, u predmetu broj AP 3186/09, rješavajući apelaciju Milanke Jović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milanke Jović podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 06 0 U 000827 08 U od 26. avgusta 2009. godine, rješenja Ministarstva prostornog uređenja, obnove i povratka broj 04-23-375/02 od 18. jula 2008. godine i rješenja Službe za gospodarstvo/privredu, finansije i obnovu broj 02-23-824-3/05 od 11. juna 2008. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Milanka Jović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Doboja, koju zastupa Stana Imamović, podnijela je 9. oktobra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 06 0 U 000827 08 U od 26. avgusta 2009. godine, rješenja Ministarstva prostornog uređenja, obnove i povratka (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 04-23-375/02 od 18. jula 2008. godine i rješenja Službe za gospodarstvo/privredu, finansije i obnovu (u daljnjem tekstu: Služba) broj 02-23-824-3/05 od 11. juna 2008. godine.
2. Služba je 11. juna 2008. godine donijela rješenje broj 02-23-824-3/05 kojim je odbijen kao neblagovremen apelanticin zahtjev, broj 03-23-788 od 2. jula 2002. godine, koji je podnijela kao NSP na stanu koji se nalazi u Novom Travniku, ulica Ivana Meštrovića broj 10/6. Stavom drugim dispozitiva rješenja određeno je da će predmetnim stanom do daljnjeg raspolagati Općina Novi Travnik, kao sa stanom za koji nije podnesen zahtjev za povrat.
3. Ministarstvo je 18. jula 2008. godine donijelo rješenje broj 04-23-375/02 kojim je apelanticina žalba izjavljena protiv rješenja Službe broj 02-23-824-3/05 od 11. juna 2007. godine odbijena kao neosnovana.
4. Kantonalni sud je 26. avgusta 2009. godine donio presudu broj 06 0 U 00827 08 U kojom je odbijena apelanticina tužba izjavljena protiv rješenja Ministarstva broj 04-23-375/02 od 18. jula 2008. godine.
5. Kantonalni sud je naveo da u smislu člana 5. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (»Službene novine FBiH«, broj: 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 11/01 i 56/01; u daljnjem tekstu: Zakon), rok za podnošenje zahtjeva za povrat stanova koji su proglašeni napuštenim 4. juli 1999. godine, a za stanove koji nisu proglašeni napuštenim 4. oktobar 1999. godine. Kantonalni sud je naglasio da iz sadržaja predmeta spisa proizilazi da je apelantica podnijela zahtjev za povrat stana 2. jula 2002. godine, nakon isteka prekluzivnog roka za povrat stana. Obzirom da se prema navodima Kantonalnog suda, nije moglo utvrditi da je apelantica u zakonskom roku podnijela zahtjev za povrat stana, to po ocjeni ovoga suda prvostepeni organ je pravilno postupio kada je ocjenio da je apelanticin zahtjev neblagovremen.
6. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na privatni, porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) iz člana Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: „1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;“
8. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
9. U konkretnom slučaju apelantica je Službi podnijela zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed, koja je rješenjem od 11. juna 2008. godine, odbacila apelanticin zahtjev kao neblagovremen. Ovakav zaključak potvrdilo je i Ministarstvo, odbijajući apelantovu žalbu kao neosnovanu. Apelant je pred Kantonalnim sudom tužbom pokrenuo upravni spor protiv rješenja Ministarstva od 18. jula 2008. godine. Kantonalni sud je, odlučujući o tužbi, donio presudu broj 06 0 U 000827 08 U od 26. avgusta 2009. godine, kojom je tužbu odbio, ističući između ostalog u obrazloženju presude da je zahtjev za vraćanje stana podnesen po proteku prekluzivnog roka pa je stav upravnih organa koji su odlučivali o zahtjevu za vraćanje zakonit i pravilan.
10. Dakle, nadležni organi Uprave i Kantonalni sud u upravnom sporu nisu raspravljali o osnovanosti apelanticinog zahtjeva za vraćanje stana u posjed, već je zahtjev odbačen iz formalnih razloga, s obzirom da nije podnesen u zakonom propisanom roku. Da bi se meritorno raspravljalo pitanje prava apelantice na vraćanje u posjed predmetnog stana, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelantica je morala blagovremeno podnijeti zahtjev za vraćanje stana u posjed, tj. iscrpiti pravne lijekove (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelantica neblagovremenim podnošenjem zahtjeva nije efektivno iscrpila pravne lijekove (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-
1310/06 od 15. februara 2007. godine).
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović