Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2155/09 (D. E.)

Odluka donesena 25. 02. 2010.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2155/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 02. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednica Seada Palavrić, sudije Mato Tadić, Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. februara 2010. godine, u predmetu broj AP-2155/09, rješavajući apelaciju Dražena Ereša, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dražena Ereša podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 019508 08 Rev od 26. marta 2009. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-Gž-07-001175 od 5. oktobra 2007. godine i Rješenja Općinskog suda u Mostaru broj 07 58 P 019508 98 P od 18. juna 2007. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Dražen Ereš (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, koga zastupa Karlo Sesar, advokat iz Mostara, podnio je 6. jula 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 019508 08 Rev od 26. marta 2009. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Gž-07-001175 od 5. oktobra 2007. godine i Rješenja Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 58 P 019508 98 P od 18. juna 2007. godine.

2. Rješenjem Općinskog suda broj 07 58 P 019508 98 P od 18. juna 2007. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj 007-0-Gž-07-001175 od 5. oktobra 2007. godine, odbačena je kao neblagovremena tužba koju je apelant podnio protiv Hercegovačko-neretvanskog kantona-MUP-a Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi) sa zahtjevom da se poništi kao nezakonito Rješenje tuženog broj 03-6/3-06-197 od 29. aprila 1997. godine o prestanku radnog odnosa apelantu i da se tuženik obaveže da mu na ime plata za period od 29. aprila 1997. godine do 12. septembra 2001. godine isplati iznos od 22.305,80 KM, sa zakonskim zateznim kamatama.

3. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Rješenjem tuženog broj 03-6/3-06-197 od 29. aprila 1997. godine apelantu prestao radni odnos sa 25. januarom 1997. godine zbog neopravdanog izostanka sa posla 5 radnih dana uzastopno. Nadalje, uvidom u dostavnicu tuženog utvrđeno je da je apelant to rješenje primio 19. maja 1997. godine. Takođe, konstatovano je da je apelant u dokaznom postupku dostavio žalbu u kojoj je navedeno da je podnesena protiv osporenog rješenja i da je na njoj naznačen datum 29. maj 1997. godine, ali da se na žalbi ne nalazi prijemni pečat tužene, niti je apelant dostavio neki drugi dokaz da je žalba predata tuženom. Pored toga, iz prijemnog pečata suda je utvrđeno da je apelant predmetnu tužbu podnio 2. juna 1998. godine. Shodno navedenom, zaključeno je da je apelant propustio prekluzivni rok za ponošenje tužbe iz člana 83. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa („Službeni list SFRJ“, br.60/89 i 42/90 i „Službeni listi RBiH“ broj 20/95), odnosno iz člana 103. Zakona o radu („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, br. 43/99 i 32/00) koji je povoljniji za apelanta i kojim je propisano da zaposlenik može podnijeti tužbu pred nadležnim sudom zbog povrede prava iz radnog odnosa u roku od godine dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana saznanja za povredu prava iz radnog odnosa. U odnosu na apelantov žalbeni navod da je tužbu podnio 29. maja 1998. godine umjesto 2. juna 1998. godine, zaključeno je da bi tužba i u tom slučaju bila neblagovremena iz naprijed navedenih razloga.

4. Apelant je izjavio reviziju protiv rješenja Kantonalnog suda, koju je Vrhovni sud odbio Rješenjem broj 58 0 P 019508 08 Rev od 26. marta 2009. godine, konstatujući da su nižestepeni sudovi pravilno primjenili materijalno pravo kada su utvrdili da je apelatova tužba neblagovremena u smislu člana 103. Zakona o radu. Osim toga, istakao je sudovi nisu mogli meritorno odlučivati o apelantovom zahtjevu za isplatu plata, s obzirom da je apelant tužbu zbog povrede prava iz radnog odnosa podnio neblagovremeno.

5. Apelant se žali da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U vezi sa tim, navodi da je neutemeljen zaključak redovnih sudova da je tužba neblagovremena, odnosno da mu je rješenje o prestanku radnog odnosa uručeno 19. maja 1997. godine i da je tužbu podnio 2. juna 1998. godine, tvrdeći da to jasno proizilazi „iz preslika knjige preporučenih pošiljki“. Takođe, ističe da sud nije mogao odbaciti cijeli njegov tužbeni zahtjev kao neblagovremen.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;

7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

8. U konkretnom slučaju redovni sudovi nisu raspravljali o osnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva, već je tužba odbačena iz formalnih razloga, obzirom da apelant nije u zakonom propisanom roku podnio tužbu nadležnom sudu, čime je izgubio pravo na traženje sudske zaštite. Da bi se raspravljalo pitanje osnovanosti tužbenog zahtjeva, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant toga je morao blagovremeno podnijeti tužbu ili opravdati nemogućnost blagovremenog podnošenja tužbe, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant, neblagovremenim podnošenjem tužbe sudu, nije efektivno iscrpio pravne lijekove, te da redovni sudovi u predmetnom postupku nisu mogli meritorno odlučivati o apelantovoj tužbi, jer ista nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.

9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2155/09 (D. E.) | Sudska praksa | Aktio