Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2741/09 (B. B., B. J. i B. G.)

Odluka donesena 25. 02. 2010.

  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Eksproprijacija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2741/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 02. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: ppredsjednik Miodrag Simović, potpredsjednica Seada Palavrić, sudije Mato Tadić, Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. februara 2010. godine, u predmetu broj AP-2741/09, rješavajući apelaciju Branka Bjelice i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Branka Bjelice, Branislave Jovanović i Biljane Glibo podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Uvp-06-

000 325 od 7. maja 2009. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-U-06-000 198 od 25. maja 2006. godine i Rješenja Općinskog vijeća Općine Čapljina broj 01-33-104/2-05 od 28. marta 2006. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Branko Bjelica, Branislava Jovanović i Biljana Glibo (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Bijeljine, podnijeli su 27. avgusta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Uvp-06-000 325 od 7. maja 2009. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-U-06-000 198 od 25. maja 2006. godine i Rješenja Općinskog vijeća Općine Čapljina (u daljnjem tekstu: Općinsko vijeće) broj 01-33-

104/2-05 od 28. marta 2006. godine.

2. Rješenjem Općinskog vijeća broj 01-33-104/2-05 od 28. marta 2006. godine predate su u posjed korisniku eksproprijacije Općini Čapljina nekretnine pobliže određene u dispozitivu tog rješenja, prije pravosnažnosti rješenja o ekspropijaciji Odjela geodetskih i imovinsko-pravnih poslova Općine Čapljina (u daljnjem tekstu: Odjel), takođe pobliže navedenih u dispozitivu tog rješenja, a radi daljnjeg vođenja postupka izgradnje Vodoopskrbnog sustava „Dubrave“.

3. U obrazloženju rješenja je navedeno da je odlučeno kao u dispozitivu rješenja u skladu sa članom 31. stav 3., tada važećeg, Zakona o eksproprijaciji („Službeni list SRBiH“, br. 12/87, 38/88 i 46/91, u daljnjem tekstu: Zakon o eksproprijaciji), imajući u vidu neizvjesnost dužine trajanja postupka eksproprijacije po predmetnim rješenjima Odjela i značaj izgradnje navedenog objekta od opšteg interesa. U pouci o pravnom lijeku navedeno je da se protiv tog rješenja u skladu sa članom 31. stav 4. Zakona o eksproprijaciji ne može voditi upravni spor, ali da se može izjaviti žalba Federalnoj upravi za geodetske i imovinsko-pravne poslove u roku od 15 dana od dana prijema tog rješenja.

4. Apelanti su podnijeli tužbu protiv rješenja Općinskog vijeća. Kantonalni sud je Rješenjem broj 007-0-U-06-000 198 od 25. maja 2006. godine odbacio tužbu, uz obrazloženje da su apelanti imali mogućnost da izjave žalbu protiv osporenog rješenja, ali da to nisu učinili, zbog čega je odlučio kao u dispozitivu rješenja u smislu člana 25. stav 1. tačka 4. Zakona o upravnim sporovima.

5. Rješavajući po zahtjevu apelanata za vanredno preispitivanje rješenja Kantonalnog suda, Vrhovni sud je donio Presudu broj 070-0-Uvp-06-000 325 od 7. maja 2009. godine, kojom je odbio zahtjev.

6. Vrhovni sud je konstatovao da je Kantonalni sud pravilno postupio kada je odbacio tužbu, ali ne iz razloga koji su navedeni u osporenom rješenju. Naime, Vrhovni sud je naveo da je odredbom člana 31. stav 4. Zakona o eksproprijaciji propisano da se protiv rješenja donijetog po članu 31. stav 3. istog zakona ne može voditi upravni spor. Prema tome, zaključio je da je, shodno odredbi člana 31. stav 4. Zakona o eksproprijaciji, isključena i mogućnost izjavljivanja žalbe protiv rješenja donesenog po ovlaštenju iz člana 31. stav 3. navedenog zakona, s obzirom da se prema odredbi člana 222. stav 5. Zakona o upravnom postupku ne može izjaviti žalba protiv rješenja domova Parlamenta Federacije i zakonodavnog tijela kantona, odnosno građanskog i općinskog vijeća, kao i rješenja Vlade Federacije i vlade kantona donesenog u prvom stepenu. Zaključivši da se u konkretnom slučaju radi o rješenju koje je doneseno po ovlaštenju iz člana 31. stav 3. Zakona o eksproprijaciji protiv kojeg se ne može izjaviti žalba, niti može voditi upravni spor, kako je izričito navedeno u stavu 4. istog člana, Vrhovni sud je istakao da je Kantonalni sud trebao odbaciti tužbu primjenom člana 25 stav 1. tačka 5. Zakona o upravnim sporovima.

7. Apelanti se žale da je osporenim odlukama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Takođe traže da im Ustavni sud „ dosudi troškove dosadašnjih postupaka troškove takse i trudodana za tužbe, žalbe i podneske u iznosu od 1.200,00 KM“.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

9. Prvo pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori je primjenjivost član 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno potrebno je odgovoriti na pitanje da li se u postupku donošenja osporenih odluka odlučivalo o građanskim pravima i obavezama apelanata. U vezi sa tim, Ustavni sud primjećuje da je članom 31. stav 3. Zakona o eksproprijaciji propisano da se na zahtjev korisnika eksproprijacije može riješiti da mu se nepokretnost preda u posjed prije pravosnažnosti, odnosno konačnosti rješenja o eksproprijaciji, ako se utvrdi da je to neophodno zbog hitnosti slučaja ili da bi se otklonila znatnija šteta. Nadalje, primjećuje da je stavom 4. istog člana propisano da se protiv rješenja donijetog po članu 31. stav 3. predmetnog zakona ne može voditi upravni spor. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje odluka Općinskog vijeća kojom su, u skladu sa članom 31. stav 3. Zakona o eksproprijaciji, predmetne nekretnine prije pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji predate u posjed korisniku eksproprijacije na njegov zahtjev, predstavlja akt raspolaganja odnosno nije upravni akt kojim se rješava nekom pravu ili obavezi apelanata i da se osporenim odlukama Kantonalnog i Vrhovnog suda nije odlučivao o građanskim pravima i obavezama apelanata u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, nego o procesnoj dopustivosti tužbe apelanata, pa stoga slijedi da je predmetna apelacija u odnosu na navodne povrede člana 6. stav

1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Takođe u predmetnom postupku nije se odlučivalo ni o pravu apelanata na imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te stoga slijedi da je predmetna apelacija i u odnosu na navodne povrede člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. U odnosu na zahtjev apelanata da im Ustavni sud naknadi „troškove dosadašnjih postupaka troškove takse i trudodana za tužbe, žalbe i podneske u iznosu od 1.200,00 KM“, Ustavni sud podsjeća da je prema članu 76. stav 2. Pravila ovlašten da izuzetno odredi samo naknadu nematerijalne štete, kao kompenzaciju za utvrđenu povredu ustavnih prava apelanata. Međutim, kako je u konkretnom slučaju utvrđeno da je apelacija ratione materiae nedopustiva odnosno nedopustiva zbog proteka roka za podnošenje apelacije, apelantima u svakom slučaju ne pripada to pravo.

12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2741/09 (B. B., B. J. i B. G.) | Sudska praksa | Aktio