Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3391/09 (KOMAR GIPS d.d. Donji Vakuf)
Odluka donesena 25. 02. 2010.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 456
- Zakon o parničnom postupku · čl. 456
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3391/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 02. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednica Seada Palavrić, sudije Mato Tadić, Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. februara 2010. godine, u predmetu broj AP 3391/09, rješavajući apelaciju KOMAR GIPS d.d. Donji Vakuf, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija KOMAR GIPS d.d. Donji Vakuf podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Pž-09-000002 od 10. septembra 2009. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. KOMAR GIPS d.d. Donji Vakuf (u daljnjem tekstu: apelant) iz Donjeg Vakufa, kojeg zastupa direktor Idriz Učambarlić, iz Donjeg Vakufa, podnio je 29. oktobra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Pž-09-000002 od 10. septembra 2009. godine.
2. Viši sud u Zenici (u daljnjem tekstu: Viši sud) je 23. decembra 1991. godine donio presudu kojom je utvrđeno da je «JUGOBANKA» d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužitelj) povukao tužbu protiv d.d. KOMAR Donji Vakuf (pravni prednik apelanta) za iznos od 1.035,76 dinara i za iznos od 1.184,83 dinara. Presudom je apelant obavezan da tužitelju plati zakonske zatezne kamate, pobliže označene u dispozitivu navedene presude, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka.
3. Vrhovni sud je 10. septembra 2009. godine donio rješenje broj 070-0-Pž-09-000002 kojim je apelantova žalba izjavljena protiv presude Višeg suda odbačena kao neblagovremena.
4. Vrhovni sud je naveo da je apelant izjavio žalbu protiv presude Višeg suda zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Vrhovni sud je u obrazloženju rješenja naveo da: «u skladu sa odredbom člana 456. stav 1. važećeg Zakona o parničnom postupku («Službene novine FBiH», broj: 55/03, 73/05 i 19/06), u vezi sa članom 495. stav 1. ranijeg Zakona o parničnom postupku («Službene novine FBiH», broj: 42/98) postupak po žalbi u ovoj pravnoj stvari ima se provesti po odredbama Zakona o parničnom postupku (»Službeni list SFRJ» broj: 4/77 do 35/91 - u daljem tekstu: ZPP), budući da je prvostepena presuda u ovoj parnici donesena dana 23. decembra 1991. godine». Nadalje, Vrhovni sud je naglasio da je odredbom člana 348. stav 1. ZPP-a bilo propisano da protiv prvostepene presude donesene u prvom stepenu stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana dostavljanja prepisa presude ako u ovom zakonu nije određen drugi rok; dok je odredbom člana 500. tačka 2. ZPP-a bilo određeno da rok za žalbu protiv presude u privrednim sporovima iznosi 8 dana.Vrhovni sud je u obrazloženju rješenja istakao da iz spisa predmeta proizilazi da je prepis prvostepene presude dostavljen apelantu 31. avgusta 1998. godine, a da je apelant žalbu izjavio 9. septembra 1998. godine. Obzirom na navedeno Vrhovni sud je zaključio da je u skladu sa odredbom člana 500. tačka 2. ZPP-a u vezi sa članom 112, stav 2. i 4. ZPP-a rok za izjavljivanje žalbe u konkretnom slučaju istekao: « protekom dana utorak 8. septembar 1998. godine».
5. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
„1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;“
7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
8. U konkretnom slučaju, apelant je žalbu protiv presude Višeg suda podnio po proteku prekluzivnog roka propisanog odredbom člana 500. tačka 2. ZPP-a. Dakle, Vrhovni sud nije raspravljao o osnovanosti apelantove žalbe, već je žalba odbačena iz formalnih razloga, s obzirom da nije podnesena u zakonom propisanom roku. Da bi se raspravljalo to pitanje, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno podnijeti žalbu ili opravdati nemogućnost blagovoremenog podnošenja žalbe, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis Ustavni sud, odluka broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant neblagovremenim podnošenjem žalbe nije efektivno iscrpio pravne lijekove, već je samo formalno van roka podnio žalbu, na temelju koje Vrhovni sud nije mogao meritorno odlučivati, jer isti nije ispunjavao formalne uslove tog pravnog lijeka. (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-1310/06, od 15. februara 2007. godine).
9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović