Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3614/07 (Z. O.)

Odluka donesena 25. 02. 2010.

  • Vanredni pravni lijekovi
  • Protek roka
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3614/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 02. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. februara 2010. godine, u predmetu broj AP 3614/07, rješavajući apelaciju Zorana Opačića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i 4. tač. 4. i 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zorana Opačića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Uvl-

25/04 od 7. novembra 2007. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zorana Opačića podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj U- 304/03 od 8. aprila 2004. godine, Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj U-185/01 od 5. februara 2002. godine i Rješenja Advokatske komore Republike Srpske broj 01-2-128/70/96 od 13. maja 1996. godine, zbog proteka roka za podnošenje.

OBRAZLOŽENJE

1. Zoran Opačić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, podnio je 25. decembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Uvl-25/04 od 7. novembra 2007. godine, Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj U-185/01 od 5. februara 2002. godine, Rješenja Okružnog suda broj U-304/03 od 8. aprila 2004.godine i Rješenja Advokatske komore Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Advokatska komora RS) broj 01-

02-128/70/96 od 13. maja 1996. godine.

2. Rješenjem Advokatske komore RS broj 01-02-128/70/96 od 13. maja 1996. godine u predmetu brisanja iz imenika advokata određeno je da se apelant, diplomirani pravnik iz Banja Luke, koji ima sjedište kancelarije u Banjoj Luci u ul. Braće Mažar 48, sa donom 31.maj 1995. godine briše, a likvidatorom advokatske kancelarije imenovana je Snježana Kudrić, advokatica iz Banja Luke.

3. Rješenjem Okružnog suda broj U-185/01 od 5. februara 2002. godine tužba apelanta protiv rješenja Advokatske komore RS broj 01-02-128/70/96 od 13. maja 1996. godine odbačena je kao neblagovremena na osnovu člana 29. stav 1. tačka 1.Zakona o upravnim sporovima («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 12/94 u daljnjem tekstu: ZUS).

4. Rješenjem Okružnog suda broj U-304/03 od 8. aprila 2004. godine ponovna tužba apelanta protiv rješenja Advokatske komore broj 01-02-128/70/96 od 13. maja 1996. godine odbačena je, jer je Okružni sud utvrdio da u konkretnoj upravnoj stvari već postoji pravosnažna odluka. Okružni sud je naveo da je rješenjem ovog suda-Okružnog suda broj U-185/01 od 5. februara 2002. godine ista tužba apelanta odbačena kao neblagovremena, da protiv navedenog rješenja nema redovnog pravnog lijeka, te je isto rješenje pravosnažno danom donošenja.

5. Odlučujući o apelantovom zahtjevu za vanredno preispitivanje rješenja Okružnog suda broj U-304/03 od 8. aprila 2004. godine, Vrhovni sud je donio presudu broj Uvl-25/04 od 7. novembra 2007. godine kojom je apelantov zahtjev odbio kao neosnovan. Vrhovni sud je imajući u vidu konkretnu činjenično-pravnu situaciju, zaključio da kod činjenice pravosnažnosti rješenja Okružnog suda broj U-185/01 od 5. februara 2002. godine, nadležnom sudu nije preostala druga mogućnost do da ponovo podnijetu, a istovrsnu tužbu odbaci temeljem člana 29. stav 1. tačka 6.ZUS.Vrhovi sud je ocijenio da pobijanim rješenjem nije ostvarena povreda materijalnog prava, a niti povreda postupka koja bi mogla biti od uticaja na rješenje stvari u smislu člana 19. stav 2. ZUS.

6. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama, posebno presudom Vrhovnog suda broj Uvl-

25/04 od 7. novembra 2007. godine povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i član 14. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i 4. tač. 4. i 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. st. 1. i 4. tač. 4. i 9. . Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristi.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

4. protekao je rok za podnošenje apelacije; 9) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom

Dopustivot ratione materiae

8. Ustavni sud zapaža da se, u konkretnom slučaju, apelant žali na presudu Vrhovnog suda broj Uvl-25/04 od 7. novembra 2007.godine kojom je odbijen kao neosnovan zahtjev apelanta za vanredno preispitivanje rješenja Okružnog suda brij U-304/03 od 8. aprila 2004. godine. Ustavni sud smatra da je potrebno odgovoriti na pitanje da li se predmetni postupak tiče određivanja građanskih prava i obaveza apelanta u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U pogledu zahtjeva za vanredno preispitivanje pravosnažne presude Evropski sud za ljudska prava je više puta utvrdio da postupci u kojima se traži vanredno preispitivanje pravosnažno okončanih slučajeva, ne predstavljaju efektivne pravne lijekove, pošto u tim slučajevima postoji odluka kojom je pravosnažno okončan predmetni postupak (vidi mutatis mutandis odluku o dopustivosti bivše Evropske komisije za ljudska prava, X protiv Austrije, aplikacija broj 1760/63, Godišnjak IX (1966), str. 166 (174)) aplikacija broj E 10431/83, od 16. decembra 1983. godine, Odluke i izvještaji (DR) 35, str. 243). Imajući u vidu naprijed navedeno, Ustavni sud smatra da se predmetni postupak odlučivanja o zahtjevu apelanta za preispitivanje osporenog rješenja Okružnog suda, kojim je pravosnažno okončan upravni spor, ne tiče odlučivanja o njegovim građanskim pravima i obavezama u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već se tiče isključivo odlučivanja o postojanju zakonskih uslova za preispitivanje pravosnažne presude odnosno u konkretnom slučaju pravosnažnog rješenja. Stoga, predmetni postupak ne ulazi u opseg prava na pravično suđenje u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa proizlazi da je apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Protek roka za podnošenje apelacije

9. Nadalje apelant je osporio rješenje Okružnog suda, broj U-185/01 od 5. februara 2002. godine , kojim je odbačena kao neblagovremena apelantova tužba podnesena protiv rješenja Advokatske komore. Apelant je također osporio i rješenje Okružnog suda, broj U-304/03 od 8. aprila 2004. godine, kojim je odbačena njegova tužba ponovna tužba protiv istog rješenja Advokatske komore.

10. Prema članu 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.

11. Kako zahtjev za vanredno preispitivanje nije efektivan pravni lijek, konačna odluka u konkretnom slučaju je odluka Okružnog suda broj U-185/01 od 5. februara 2002. godine i broj U-

304/03 od 8. aprila 2004. godine. Apelant je ove odluke apelacijom osporio tek 25. decembra 2007. godine, te proizlazi da je apelacija podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio osporene odluke Okružnog suda.

12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 1. i stav 4. tač. 4. i 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je protekao rok za podnošenje apelacije, odnosno ukoliko je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3614/07 (Z. O.) | Sudska praksa | Aktio