Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2878/07 (D. M.)

Odluka donesena 25. 02. 2010.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Upravni postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Upravni spor
  • Povrat stana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2878/07

Apelacija

Odluka o meritumu

25. 02. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2878/07, rješavajući apelaciju Drage Majkića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Krstan Simić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 25. februara 2010. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Drage Majkića.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Už-547/04 od 22. augusta 2007.

godine.

Odbija se kao neosnovana apelacija Drage Majkića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Už-547/04 od 22. augusta 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj U-8/04 od 24. augusta 2004. godine, Rješenja Kantonalnog ministarstva za građenje, prostorno uređenje i zaštitu okoline Bihać broj 11/2-23-723-UP-2/01 od 29. oktobra 2003. godine i Rješenja Odjela za imovinskopravne i stambeno-komunalne poslove Općine Bosanska Krupa broj 04-372-191/98 od 31. januara 2003.

godine u odnosu na ostale aspekte člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovina i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da Dragi Majkiću, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 1.200 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, u skladu sa članom 76. stav 2.

Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», «Službenom glasniku Republike Srpske» i u «Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine».

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Drago Majkić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke podnio je 29. oktobra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku. Apelant je, također, podnio apelaciju i protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Už-547/04 od 22. augusta 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U-8/04 od 24. augusta 2004. godine, Rješenja Kantonalnog ministarstva za građenje, prostorno uređenje i zaštitu okoline Bihać (u daljnjem tekstu: Kantonalno ministarstvo) broj 11/2-23-723-UP-2/01 od 29. oktobra 2003. godine i Rješenja Odjela za imovinskopravne i stambeno-komunalne poslove Općine Bosanska Krupa (u daljnjem tekstu: Odjel) broj 04-372-191/98 od 31. januara 2003. godine. Apelant je dostavio dopune apelacije 12. i 17. decembra 2007. godine, te 14. januara, 7. februara, 13. februara, 10. aprila, 26. juna i 17. novembra 2008. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Kantonalnog ministarstva i Odjela, učesnika u postupku, zatraženo je 6. novembra 2007. godine da dostave odgovor na apelaciju. Od Odjela je 23. novembra 2009. godine zatraženo da dostavi spis na uvid.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 21. novembra 2007. godine, Kantonalni sud 28. novembra 2007. godine, Kantonalno ministarstvo 12. decembra 2007. godine i Odjel 3. decembra 2007. godine. Odjel je 2. decembra 2009. godine dostavio cio spis na uvid.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Kantonalnog ministarstva i Odjela dostavljeni su apelantu 7. januara 2010. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Apelant je 17. augusta 1998. godine Odjelu podnio zahtjev za vraćanje u posjed stana koji se nalazi u objektu Veterinarske stanice u selu Arapuša kod Bosanske Krupe (u daljnjem tekstu: predmetni stan).

7. Apelant je 30. septembra 1999. godine podnio žalbu Kantonalnom ministarstvu zbog šutnje administracije jer Odjel kao prvostepeni organ nije riješio zahtjev u zakonskom roku od 60 dana.

8. Apelant je 14. decembra 1999. godine podneskom urgirao rješavanje zahtjeva za vraćanje stana u posjed.

9. Apelant je Kantonalnom sudu 13. januara 2000. godine podnio tužbu radi pokretanja upravnog spora zbog šutnje administracije budući da Kantonalno ministarstvo kao drugostepeni organ nije odlučilo o žalbi koju je podnio zbog nedonošenja rješenja Odjela. Odlučujući o tužbi, Kantonalni sud je donio Presudu broj U-14/2000 od 10. aprila 2000. godine kojom je tužbu uvažio i naložio tuženom organu da u roku od 30 dana od dana prijema presude donese rješenje u drugom stepenu.

10. Odjel je Zaključkom broj 09-372-191/98 od 11. aprila 2001. godine odbacio apelantov zahtjev za povrat u posjed predmetnog stana jer nema uvjeta za pokretanje postupka prema važećim propisima. U obrazloženju rješenja Odjel je istakao da je nakon provedenog postupka utvrdio da apelant ne posjeduje stanarsko pravo nad predmetnim stanom, odnosno da ne posjeduje rješenje o dodjeli stana na korištenje kao ni ugovor o korištenju. Također je Odjel istakao da je predmetni stan, ustvari, sastavni dio veterinarske ambulante kojoj je prijetilo propadanje i u takvom stanju privremeno je ustupljen apelantu radi obavljanja veterinarskih usluga. Odjel je naveo i da je apelant 1987. godine prekinuo radni odnos u JP «Veterinarska stanica» Bosanska Krupa. Nakon toga je nastavio živjeti u Bosanskoj Krupi kao podstanar.

11. Odlučujući o žalbi koju je protiv prvostepenog rješenja izjavio apelant 1. juna 2001. godine, Kantonalno ministarstvo je Rješenjem broj 11/2-23-723-UP-2/01 od 31. oktobra 2001. godine poništilo Zaključak Odjela broj 09-372-191/98 od 11. aprila 2001. godine i predmet vratilo na ponovni postupak. U obrazloženju rješenja Kantonalno ministarstvo je navelo da je u ponovnom postupku prvostepeni organ dužan održati usmenu raspravu na koju će pozvati apelanta i davaoca stana na korištenje, dati im mogućnost da iznesu sve činjenice i okolnosti koje su bitne u rješavanju predmetne upravne stvari, te utvrditi da li se predmetni stan smatra stanom u smislu Zakona o stambenim odnosima.

12. U ponovnom postupku Odjel je održao raspravu 10. januara 2003. godine u prisutnosti apelanta i zakonskog zastupnika davaoca stana.

13. Odjel je Rješenjem broj 04-372-191798 od 31. januara 2003. godine odbio apelantov zahtjev kao neosnovan. U obrazloženju rješenja Odjel je istakao da je u toku postupka utvrdio da se unutar objekta Veterinarske stanice nije nalazio stan već da su u pitanju poslovne prostorije koje su dodijeljene apelantu radi obavljanja radnih zadataka a koje je apelant napustio nakon prestanka radnog odnosa. Također je Odjel istakao da je uvidom u predmet broj 03/4-3-372-8/92 utvrdio da je JP «Veterinarska stanica» 21. februara 1992. godine podnijela zahtjev za iseljenje apelantove supruge iz poslovnih prostorija Veterinarske stanice Arapuša, te je na osnovu provedenih dokaza zaključio da je apelantov zahtjev neosnovan u smislu člana 4. Zakona o stambenim odnosima koji decidirano i taksativno nabraja koje se prostorije ne smatraju stanom.

14. Odlučujući o žalbi koju je protiv prvostepenog rješenja izjavio apelant 20. februara 2003. godine, Kantonalno ministarstvo je Rješenjem broj 11/2-23-723.UP-2/01 od 29. oktobra 2003. godine odbilo žalbu kao neosnovanu. U obrazloženju odluke Kantonalno ministarstvo je istaklo da je prvostepeni organ za svoju odluku imao dovoljno uporišta u činjeničnom stanju i primijenjenoj odredbi člana 11. Zakona o stambenim odnosima i čl. 3. i 6. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, za što je dao i odgovarajuće razloge. Naime, apelant je podnio zahtjev za povrat stana ali nije priložio niti jedan dokaz kojim bi potvrdio da je 30. aprila 1991. godine bio u faktičkom posjedu predmetnog stana, odnosno da je predmetni prostor stan i da je na zakonit način stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu. Kantonalno ministarstvo je navelo da apelant ne posjeduje niti odluku niti ugovor za korištenje predmetnog stana, a dokazi koji se nalaze u spisima nisu na vjerodostojan način ukazali na činjenicu da je apelant bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu. Također, Kantonalno ministarstvo je istaklo da se zakonski zastupnik davaoca stana na korištenje izjasnio da se u konkretnom slučaju ne radi o stanu već o prostorijama koje su služile kao nužni smještaj i da nisu nikada imale status stana.

15. Tužbom podnesenom Kantonalnom sudu 26. decembra 2003. godine apelant je pokrenuo upravni spor radi poništenja rješenja Kantonalnog ministarstva od 29. oktobra 2003. godine.

16. Apelant je 2. marta 2004. godine podneskom urgirao uzimanje predmeta u rad.

17. Kantonalni sud je Presudom broj U-8/04 od 24. augusta 2004. godine odbio tužbu. Prema stanovištu Kantonalnog suda, prvostepeni organ je pravilno utvrdio da je apelant podnio zahtjev za povrat predmetnog stana koji se nalazi u objektu Veterinarske stanice u Arapuši, te da nije dostavio niti jedan dokaz o zakonitom stjecanju stanarskog prava u smislu člana 11. Zakona o stambenim odnosima, tj. rješenje o dodjeli stana na korištenje od Veterinarske stanice kao i ugovor o korištenju sklopljen sa tadašnjim SIZ-om stanovanja Bihać. Kantonalni sud je, dalje, istakao da je u upravnom postupku utvrđeno da je Veterinarska stanica Bosanska Krupa Općinskom sekretarijatu za poslove uprave Bosanska Krupa 21. februara 1992. godine podnijela zahtjev za deložaciju apelantove supruge Zorice Majkić iz poslovnih prostorija Veterinarske stanice Arapuša. Kantonalni sud je istakao da je provedenim upravnim postupkom pravilno utvrđeno da je apelantov zahtjev za povrat stana neosnovan u smislu člana 4. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima u vezi sa članom 3. stav 1. istog zakona, te je tuženi organ na pravilan i zakonit način postupio kada je žalbu odbio kao neosnovanu.

18. Apelant je 20. septembra 2004. godine Vrhovnom sudu izjavio žalbu protiv Presude Kantonalnog suda broj U-8/04 od 24. augusta 2004. godine. Apelant je podnescima od 24. januara 2005. godine i 2. juna 2007. godine urgirao uzimanje predmeta u rad. Apelant se u više navrata obraćao Ombudsmanu Federacije Bosne i Hercegovine radi zaštite prava na efikasan sudski postupak.

19. Odlučujući o žalbi, Vrhovni sud je Presudom broj Už-547/04 od 22. augusta 2007. godine odbio žalbu. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da je ispitao zakonitost osporene presude u granicama zahtjeva iz žalbe kojom apelant ne opovrgava odlučne činjenice u predmetnoj upravnoj stvari a koje je prvostepeni sud prihvatio u osporenoj presudi. Vrhovni sud navodi da se u konkretnom slučaju radi o utvrđenim činjenicama da apelant nije pružio niti jedan dokaz o zakonitom stjecanju stanarskog prava u smislu odredbe člana 11. Zakona o stambenim odnosima, kao što su odluka o dodjeli stana i ugovor o korištenju stana zaključen sa tadašnjim SIZ-om stanovanja Bihać. Kako sam nosilac stanarskog prava ima pravo da traži vraćanje stana u posjed, u smislu odredbe člana 4. u vezi sa članom 3. stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, Vrhovni sud je zaključio da je apelant bio dužan pružiti dokaze da mu je aktom vlasnika stana dodijeljen stan na korištenje. Budući da apelant to nije učinio, Kantonalni sud je pravilno i zakonito postupio kada je prvostepenom presudom odbio apelantovu tužbu, te je ispravno zaključio da apelant nije stekao status nosioca stanarskog prava. Na kraju je Vrhovni sud istakao da se apelant u žalbi pozvao na eventualne izjave svjedoka koje bi išle u prilog njegovom zahtjevu za vraćanje stana u posjed, međutim, odlučne činjenice u ovoj upravnoj stvari ne mogu se dokazivati svjedocima već navedenim aktima u smislu člana 11. Zakona o stambenim odnosima.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

20. Apelant smatra da su mu u upravnom postupku povodom zahtjeva za povrat stana u posjed i u upravnom sporu pred Kantonalnim i Vrhovnim sudom prekršeni pravo na pravično suđenje, pravo na dom i pravo na imovinu iz čl. II/3. e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

21. U pogledu kršenja prava na pravično suđenje, apelant je istakao da organi uprave i redovni sudovi nisu pravilno utvrdili činjenično stanje, te da su pogrešno primijenili materijalno pravo. Apelant je naveo da su organi uprave i redovni sudovi zanemarili izjave svjedoka Đure Trkulje i Mladena Kovačevića, zatim fotokopiju ličnih dokumenata supruge Zorice Majkić, što sve svjedoči o stalnom prebivalištu u Arapuši, te fotografije stambene zgrade u Arapuši broj 97 slikane 1990. godine. Apelant smatra da je stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu jer ga je koristio za stanovanje više od 20 godina. Apelant je istakao da je stan napustio 1995. godine i da od tada živi kao podstanar jer je kuća u kojoj se nalazi predmetni stan devastirana u ratu. Apelant je, također, naveo da se o njegovom zahtjevu za povrat predmetnog stana u posjed rješavalo van razumnog roka budući da je zahtjev podnio 17. augusta 1998. godine a konačna presuda donesena je 22. augusta 2007. godine. On zbog toga potražuje naknadu nematerijalne štete u iznosu od 40.000.00 KM. Apelant je istakao da je u više navrata pisao urgencije predsjedniku Vrhovnog suda zbog dužine trajanja postupka povodom njegove žalbe, te je u više navrata pisao žalbe Ombudsmanu Federacije Bosne i Hercegovine, međutim, Vrhovni sud je tek nakon tri godine donio odluku o njegovoj žalbi. Na istim razlozima, pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, apelant je zasnovao svoje navode u vezi sa povredom prava na imovinu i prava na dom.

b) Odgovor na apelaciju

22. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da presudom tog suda nisu prekršena apelantova prava garantirana Evropskom konvencijom, na koja je apelant ukazao apelacijom, jer je presuda donesena u skladu sa procesnim i materijalnim zakonom, te pravilno i potpuno utvrđenim činjeničnim stanjem.

23. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je istakao da je prilikom ocjene zakonitosti akta koji se osporavao tužbom utvrdio da apelant u toku postupka nije dokazao svoj status nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, a kako mu samo taj status daje pravo na povrat stana, njegovom zahtjevu nije moglo biti udovoljeno. U odnosu na dužinu trajanja postupka, Kantonalni sud je istakao da je presudu donio u roku od osam mjeseci nakon što je apelant podnio tužbu, što smatra razumnim rokom za rješavanje u upravnim sporovima, te apelaciju u cijelosti smatra neosnovanom.

24. Kantonalno ministarstvo je u odgovoru na apelaciju istaklo da u cijelosti ostaje pri navodima datim u obrazloženju rješenja.

25. Odjel je u odgovoru na apelaciju hronološki iznio tok postupka povodom apelantovog podnesenog zahtjeva, te naveo da je nakon održane rasprave i utvrđenog činjeničnog stanja, ne povrjeđujući zakon na apelantovu štetu, odbio zahtjev kao neosnovan.

V. Relevantni propisi

26. U Zakonu o upravnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 2/98 i 48/99) relevantne odredbe glase:

Član 6.

Kad organi i institucije koji imaju javna ovlaštenja rješavaju u upravnim stvarima, dužni su da osiguraju efikasno ostvarivanje prava i interesa građana, preduzeća (društava), ustanova i drugih pravnih lica, što obuhvata dobru organizaciju na izvršavanju poslova organa koja osigurava brzo, potpuno i kvalitetno rješavanje upravnih stvari u upravnom postupku uz svestrano razmatranje tih stvari.

[...] Član 14.

Postupak se treba voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druga lica koja učestvuju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja. [...]

27. U Zakonu o upravnim sporovima («Službene novine Federacije BiH» broj 9/05) relevantne odredbe glase:

Član 34. stav 1.

Zakonitost osporenog upravnog akta sud ispituje u granicama zahtjeva iz tužbe i pri tome je vezan razlozima tužbe.

Član 55.

Ukoliko ovaj zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima, shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.

28. Zakon o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

29. U Zakonu o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima («Službene novine FBiH» br. 11/98 i 19/99) relevantne odredbe glase:

Član 4.

Ne smatraju se stanom u smislu zakona:

1) Prostorije za privremeni smještaj (privremeni radnički stanovi na gradilištima, barakama i sl.)

[…] 3) Stanovi vezani za vršenje službene dužnosti koji se kao namjenski utvrde općim aktom davaoca stana na korištenje […] 4) Stanovi vezani za vršenje određene funkcije dok funkcija traje […] 5) Prostorije za nužni smještaj […] Član 11.

Stanarsko pravo građanin stječe danom zakonitog useljenja u stan.

Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan.

Zabranjeno je prodavati, odnosno kupovati ili na drugi način, suprotno odredbama ovog zakona, prenositi, odnosno stjecati stanarsko pravo. Stjecanje stanarskog prava koje je suprotno odredbama ovog zakona ne proizvodi nikakvo pravno djelovanje.

30. U Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine FBiH» br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 43/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03 i 29/03) relevantne odredbe glase:

Član 3. st. 1. i 2.

Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

Stav 1. ovog člana primjenjuje se samo na nosioce stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članu 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Lica koja su napustila svoje stanove između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim licima prema članu VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

Član 4. st. 1. i 4.

Nosilac stanarskog prava iz člana 3. stav 1. ovog zakona ima pravo tražiti vraćanje stana u posjed.

Zahtjev treba da sadrži:

1.podatke o stanu;

2.dokaze da je podnosilac zahtjeva nosilac stanarskog prava, odnosno član njegovog porodičnog domaćinstva.

VI. Dopustivost

31. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

32. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

33. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Už- 547/04 od 22. augusta 2007. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 20. septembra 2007. godine, a apelacija je podnesena 29. oktobra 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b), te člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

35. Apelant osporava presude redovnih sudova i rješenja organa uprave tvrdeći da su mu povrijeđeni pravo na pravično suđenje, pravo na dom i pravo na imovinu iz čl. II/3. e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant se u okviru prava na pravično suđenje žali na nerazumno dugo trajanje postupka pred organima uprave i redovnim sudovima budući da je zahtjev podnesen 17. augusta 1998. godine a konačna presuda je donesena 22. augusta 2007. godine, dakle nakon devet godina.

Pravo na pravičan postupak - suđenje u razumnom roku

36. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

a) Relevantni principi

37. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

b) Period koji se uzima u obzir

38. U konkretnom slučaju postupak povodom zahtjeva za vraćanje stana u posjed počeo je 17. augusta 1998. godine a okončan je Presudom Vrhovnog suda broj Už-547/04 od 22. augusta 2007. godine. Dakle, relevantan period koji Ustavni sud pri ocjeni dužine predmetnog postupka treba ispitati je period od devet godina.

c) Analiza razumnosti trajanja postupka

39. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o postupku za povrat stana u posjed. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo utvrditi, Ustavni sud smatra da se ne radi o naročito složenom postupku. S obzirom na to da se razumnost dužine trajanja postupka ocjenjuje u svjetlu okolnosti svakog pojedinog predmeta, Ustavni sud će voditi računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, te ispitati da li je postupak pred organima uprave i redovnim sudovima u cjelini trajao nerazumno dugo.

40. Ustavni sud primjećuje da je Odjelu trebalo dvije godine i osam mjeseci da donese odluku povodom zahtjeva za povrat predmetnog stana u posjed, međutim, nakon pet mjeseci odlukom Kantonalnog ministarstva poništena je odluka Odjela i predmet je vraćen na ponovni postupak. U ponovnom upravnom postupku Odjelu je trebala jedna godina i tri mjeseca da donese odluku a Kantonalnom ministarstvu osam mjeseci i osam dana da odluči o žalbi. Upravni spor pred Kantonalnim sudom je trajao osam mjeseci a postupak povodom žalbe pred Vrhovnim sudom je okončan nakon tri godine. Dakle, postupak povodom apelantovog zahtjeva za povrat stana u posjed okončan je presudom Vrhovnog suda 22. augusta 2007. godine, tj. nakon devet godina.

41. U vezi sa ponašanjem organa uprave, Ustavni sud zapaža da su u periodu dužem od pet godina donesena ukupno četiri rješenja. Odjel je nakon dvije godine i osam mjeseci donio zaključak kojim je apelantov zahtjev odbacio zbog formalnih razloga, međutim, nakon pet mjeseci odlukom Kantonalnog ministarstva poništena je odluka Odjela i predmet je vraćen na ponovni postupak. U ponovnom upravnom postupku Odjelu je trebala jedna godina i tri mjeseca da ponovo donese odluku a Kantonalnom ministarstvu osam mjeseci i osam dana da odluči o žalbi.

42. Vođenje postupka u okviru razumnog vremena je za cjelokupan pravni sistem od fundamentalne važnosti jer svako nepotrebno odugovlačenje često dovodi do de facto lišavanja pojedinca njegovih prava i gubitka efikasnosti i povjerenja u pravni sistem. Imajući u vidu da je postupak pred organima uprave u kojem je trebalo utvrditi da li apelant ispunjava zakonske uvjete da ostvari povrat predmetnog stana trajao duže od pet godina, a da organi uprave za tako dugo trajanje postupka nisu naveli nikakvo razumno opravdanje, Ustavni sud smatra da se ovaj period trajanja postupka može staviti na teret organima uprave. Apelant nije mogao doprinijeti dužini trajanja postupka pred organima uprave već je, nasuprot tome, podneskom urgirao uzimanje predmeta u rad, te, u skladu sa odredbama Zakona o upravnim sporovima, podnio žalbu zbog šutnje administracije kako bi ubrzao postupak.

43. U vezi sa ponašanjem redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da je postupak pred redovnim sudovima trajao tri godine i osam mjeseci, od čega tri godine pred Vrhovnim sudom. Ustavni sud smatra da je apelant u periodu od tri godine i osam mjeseci bio lišen mogućnosti da se o njegovoj tužbi, odnosno žalbi odluči. Dalje, nesporno je da Zakonom o upravnim sporovima nije predviđen rok za rješavanje o žalbi u upravnom sporu, ali je, s obzirom na shodnu primjenu Zakona o parničnom postupku, sud odluku o apelantovoj žalbi trebao donijeti bez odugovlačenja (član 10. Zakona o parničnom postupku). Stoga, Ustavni sud zaključuje da je dužina predmetnog postupka pred Vrhovnim sudom a priori nerazumna i mogla bi se opravdati samo u izuzetnim okolnostima. U konkretnom slučaju Ustavni sud ne nalazi takve izuzetne okolnosti niti ih je Vrhovni sud predočio, odnosno nije pružio nikakve argumente kojima bi bar pokušao opravdati svoje nepostupanje povodom apelantove žalbe. S druge strane, Ustavni sud smatra da apelant, očekujući da se o njegovoj tužbi kojom je pokrenuo upravni spor pred Kantonalnim sudom, odnosno o njegovoj žalbi o kojoj je odlučivao Vrhovni sud donese odluka, ni na koji način nije mogao doprinijeti dužini postupka pred redovnim sudovima. Ustavni sud primjećuje da je apelant upravo da bi ubrzao rješavanje o njegovoj tužbi, odnosno žalbi, podnescima od 24. marta 2005. godine i 2. juna 2007. godine urgirao uzimanje predmeta u rad, te se u više navrata obraćao Ombudsmanu Federacije Bosne i Hercegovine radi zaštite prava na efikasan sudski postupak.

44. Ocjenjujući navedeno, te imajući u vidu kriterije navedene u ovoj odluci, uključujući složenost predmeta, ukupnu dužinu postupka u trajanju od devet godina kao i ponašanje redovnih sudova i organa uprave koji su odlučivali o apelantovom zahtjevu, a koji u pogledu razloga za odugovlačenje postupka nisu dali nikakvo obrazloženje, Ustavni sud smatra da ne postoji niti jedan opravdan i objektivan razlog da se tek nakon devet godina donese odluka o apelantovom zahtjevu za povrat stana u posjed. Ustavni sud zaključuje da se sveukupna dužina konkretnog postupka može pripisati i nadležnim organima uprave i redovnim sudovima. Uzimajući u obzir značaj koji ishod postupka ima za apelanta i druge relevantne principe, Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na «suđenje u razumnom roku» kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pitanje naknade nematerijalne štete

45. Apelant je zatražio naknadu nematerijalne štete zbog kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku. Prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na zahtjev iznesen u apelaciji, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda.

46. Prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od po 150,00 KM. Imajući u vidu činjenicu da je postupak vraćanja stana u posjed apelantu trajao devet godina, apelantu se određuje naknada u visini od 1.350.00 KM. Ovaj iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Federacije Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.

Ostali navodi o kršenju prava na pravično suđenje

47. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što nadležni upravni organi i redovni sudovi nisu pravilno utvrdili činjenično stanje i što su pogrešno primijenili materijalno pravo. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), osim u slučajevima u kojima su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te krše li odluke redovnih sudova ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine). Također, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, odnosno u konkretnom slučaju zadatak Ustavnog suda je da ispita je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).

48. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud primjećuje da su organi uprave i redovni sudovi utvrdili da apelant nije pružio niti jedan dokaz da predmetne prostorije imaju status stana u smislu odredbi Zakona o stambenim odnosima, odnosno nije dostavio dokaz o zakonitom stjecanju stanarskog prava u smislu odredbi člana 11. Zakona o stambenim odnosima, kao što su odluka Veterinarske stanice o dodjeli stana i ugovor o korištenju stana zaključen sa tadašnjim SIZ-om stanovanja Bihać. U osporenim odlukama je navedeno da se odlučne činjenice u ovoj pravnoj stvari ne mogu dokazivati svjedocima, kao što to predlaže apelant, već je u smislu člana 4. u vezi sa članom 3. stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima apelant bio dužan pružiti dokaze da mu je aktom vlasnika stana dodijeljen stan na korištenje, pa kako to nije učinio, zahtjev za povrat predmetnog stana je odbijen kao neosnovan. Ustavni sud zapaža da su organi uprave i redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje na to da apelantovo nezadovoljstvo osporenim odlukama i ishodom ovog postupka ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima, a apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne.

49. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je apelacija neosnovana u dijelu navoda koji se tiču povrede prava na pravičan postupak, te da u tom segmentu nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje u smislu garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na poštivanje doma

50. Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.

Član 8. Evropske konvencije glasi:

Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih.

51. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Pri određivanju toga da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8. Evropske konvencije, prvenstveno se mora utvrditi da li sporni stan predstavlja apelantov «dom» u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije i da li osporene odluke predstavljaju «miješanje» javnih vlasti u poštivanje apelantovog «doma».

52. Prema sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pojam «dom» obuhvata, kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A, broj 109, stav 46. f, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C, stav 31). Dalje, prema praksi Ustavnog suda, «dom» je faktičko stanje koje ne zahtijeva postojanje pravne osnove (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 323/04, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 34/05). Također, prema praksi Evropskog suda, da bi se određeni prostor smatrao «domom» u smislu člana 8. Evropske konvencije, neophodno je da postoji čvrsta, odnosno trajna veza podnosilaca predstavke sa tim prostorom kao i da ne postoje okolnosti koje ukazuju na to da su podnosioci predstavke zasnovali svoj dom na nekom drugom mjestu (vidi, mutatis mutandis, navedenu presudu Evropskog suda za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije).

53. Što se tiče pitanja može li se u konkretnom slučaju predmetni stan smatrati apelantovim «domom», Ustavni sud zapaža da u odnosu na ovo pitanje postoje kontradiktorne činjenice koje se u toku postupka nisu ni utvrđivale tako da se ne može sa sigurnošću utvrditi da li je apelant bio u faktičkom posjedu predmetnog stana, odnosno koliko čvrstu vezu je apelant uspostavio sa spornim stanom. Međutim, Ustavni sud prihvata apelantove navode da je u predmetnom stanu živio i da mu je predmetni stan bio dom, te smatra da sporni stan predstavlja apelantov «dom» u smislu člana 8. Evropske konvencije.

54. Ustavni sud, dalje, utvrđuje da osporene odluke nesporno predstavljaju «miješanje» u poštivanje apelantovog «doma», ali da je miješanje u ovo njegovo pravo u skladu sa zakonom u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je osporenim odlukama organa uprave i redovnih sudova odbijen apelantov zahtjev za povrat stana s obzirom na to da apelant nije ponudio dokaze o zakonitom stjecanju stanarskog prava u smislu člana 11. Zakona o stambenim odnosima, te je njegov zahtjev za povrat stana kao neosnovan odbijen u smislu člana 4. u vezi sa članom 3. stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima.

55. Ustavni sud podsjeća na to da je Zakon o stambenim odnosima donesen prije više od 20 godina, da se odredba člana 11. ovog zakona nije mijenjala, da je predmetni zakon objavljen u službenim glasilima, da su odredbe člana 11. dovoljno jasne i precizne u smislu uvjeta koje je potrebno ispuniti da bi se steklo stanarsko pravo. Također, Ustavni sud zapaža da je Zakonom o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima jasno određeno šta treba da sadrži zahtjev za povrat stana i šta podnosilac zahtjeva treba da dostavi uz zahtjev. I ovaj zakon je javno objavljen, odredbe su dovoljno jasne i precizne, te Ustavni sud ne nalazi ni jedan razlog zbog kojeg bi ovi zakoni bili nepristupačni apelantu. Dalje, Ustavni sud smatra da je ispunjen i uvjet proporcionalnosti, jer su, s jedne strane, navedenim normama regulirani način i uvjeti pod kojima neko lice može steći stanarsko pravo kao i pod kojim uvjetima neko lice može ostvariti povrat stanarskog prava, a, s druge strane, omogućava vlasnicima stanova da zaštite svoje interese kao davaoca stana na korištenje, odnosno interese šire zajednice kako bi predmetni stanovi bili dodijeljeni licima koja prema važećim propisima imaju pravo na dodjelu stana. S obzirom na navedeno, može se zaključiti da miješanjem u apelantovo pravo na dom nije narušena proporcionalnost između njegovog interesa da nastavi koristiti sporni stan i legitimnog interesa dosljedne primjene imovinskih zakona. Na osnovu izloženog, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

Ostali navodi iz apelacije

56. U svjetlu zaključka u pogledu apelantovog prava iz člana II/3. e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. i člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati navode iz apelacije u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

57. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Povreda ovog prava se ogleda u tome što se sveukupno trajanje postupka može staviti na teret ponašanju nadležnih organa uprave i redovnog suda koji su devet godina rješavali apelantov zahtjev za povrat stana u posjed a nisu dali nikakvo objašnjenje niti su dali bilo kakve razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka. Međutim, nema kršenja prava na pravično suđenje u dijelu u kojem se apelant žali na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i na pogrešnu primjenu materijalnog prava u situaciji kada su organi uprave i nadležni sudovi ispunili svoju dužnost i iznijeli razloge na kojima su njihove odluke zasnovane, a Ustavni sud nije mogao utvrditi da je postupak prekršen na apelantovu štetu.

58. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, jer je miješanje u apelantovo pravo na dom zakonito i proporcionalno legitimnom cilju.

59. Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

60. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o meritumu u predmetu AP-2878/07 (D. M.) | Sudska praksa | Aktio