Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2700/07 (R. F., S. F., F. F., M. R.)
Odluka donesena 25. 02. 2010.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Zamjena nekretnina
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
- Ništavost
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2700/07
Apelacija
Odluka o meritumu
25. 02. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2700/07, rješavajući apelaciju Ramize Fejzulahović i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Krstan Simić, sudijana sjednici održanoj 25. februara 2010. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Ramize Fejzulahović, Skendera Fejzulahovića, Fejzulaha Fejzulahovića, Mensure Rifatbegović i Merime Demirović.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-
183/05 od 6. jula 2007. godine.
Odbija se kao neosnovana apelacija Ramize Fejzulahović, Skendera Fejzulahovića, Fejzulaha Fejzulahovića, Mensure Rifatbegović i Merime Demirović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-183/05 od 6. jula 2007. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini broj Gž-536/04 od 22. novembra 2004. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini broj P-
1301/02 od 26. novembra 2003. godine, u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», «Službenom glasniku Republike Srpske» i «Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine».
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Ramiza Fejzulahović, Skender Fejzulahović, Fejzulah Fejzulahović, Mensura Rifatbegović i Merima Demirović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Brčkog, koje zastupa Faik Muhić, advokat iz Tuzle, podnijeli su 8. oktobra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-183/05 od 6. jula 2007. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-536/04 od 22. novembra 2004. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-1301/02 od 26. novembra 2003. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Osnovnog suda zatraženo je 25. oktobra 2007. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 16. novembra, a Okružni sud i Osnovni sud 7. novembra 2007. godine.
4. Dopisom Ustavnog suda od 20. novembra 2009. godine od tuženog Dragoljuba Mićkovića (u daljnjem tekstu: tuženi) je zatraženo da odgovori na apelaciju. Dopis je vraćen sa zabilješkom pošte da je tuženi obaviješten ali da nije podigao pošiljku, što je ovjereno pečatom od 4. decembra 2009. godine.
5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Vrhovnog suda, Okružnog suda i Osnovnog suda dostavljen je apelantima 3. februara 2010. godine.
6. Na traženje Ustavnog suda od 26. oktobra 2009. godine Osnovni sud je 6. novembra 2009. godine dostavio spis tog suda broj P-1301/02.
III. Činjenično stanje
7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
8. Ramadan Fejzulahović, otac apelanata (u daljnjem tekstu: prednik apelanata), je 30. maja 1997. godine podnio Osnovnom sudu tužbu protiv tuženog radi raskida ugovora o zamjeni nekretnina. Prednik apelanata je 23. aprila 1998. godine podnio prijedlog za izdavanje privremene mjere kojom bi Osnovni sud zabranio tuženom otuđenje nekretnina koje su bile predmet ugovora o zamjeni.
9. Osnovni sud je nakon održanih pet rasprava (28. januara, 27. marta, 25. aprila, 16. juna i 27. juna 2000. godine) donio Presudu broj P-461/97 od 27. juna 2000. godine kojom je odbijen tužbeni zahtjev prednika apelanata kojim je tražio da se raskine ugovor o zamjeni nekretnina koji je zaključio sa tuženim u Bijeljini 7. novembra 1994. godine, ovjeren kod Osnovnog suda pod br. Ov-
5206/94 (u daljnjem tekstu: sporni ugovor), te da se prednik apelanata upiše kao vlasnik i posjednik nekretnina upisanih k.k. ul. 981 k.o. Bijeljina II, kao k.č. 981 (u daljnjem tekstu: sporna nekretnina). Odbijen je i tužbeni zahtjev kojim je prednik apelanata tražio poništenje spornog ugovora te upis prednika apelanata kao vlasnika i posjednika spornih nekretnina. Prednik apelanata je 2. augusta 2000. godine protiv presude Osnovnog suda podnio žalbu. Rješenjem Okružnog suda broj Gž-
721/2000 od 16. novembra 2000. godine uvažena je žalba prednika apelanata, ukinuta presuda Osnovnog suda i predmet vraćen na ponovno suđenje. Okružni sud je naveo da prvostepeni sud treba zatražiti izričito izjašnjenje prednika apelanata da li je tačna tvrdnja tuženog da je prije zaključivanja ugovora rekao predniku apelanata da u zemljišnoj knjizi nije upisan kao vlasnik nekretnina u Tuzli i da li je eventualno obećao da će preduzeti određene radnje da omogući predniku apelanata upis u zemljišnu knjigu, te da li su ugovorili bliže uvjete pod kojim ugovorna stranka može odustati od ugovora o zamjeni (tačka VI ugovora). Dalje, sud je naveo da prvostepeni sud također treba da zatraži od tuženog izjašnjenje na iste okolnosti. Sud je ovu svoju odluku donio na osnovu ovlaštenja iz člana 370. st. 1. i 3. prethodnog Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) kojim je regulirano postupanje drugostepenog suda u situaciji kad je pogrešno utvrđeno činjenično stanje.
10. Sud je u ponovnom postupku održao šest rasprava (30. marta, 6. juna, 3. augusta, 19. oktobra i 17. decembra 2001. godine te 20. februara 2002. godine). Na ročištu održanom 20. februara 2002. godine punomoćnik prednika apelanata je obavijestio sud da je prednik apelanata umro, a da je njegova kćerka zainteresirana za ovaj spor te je preinačio tužbeni zahtjev tražeći utvrđenje ništavosti ugovora o zamjeni nekretnina.
11. Presudom Osnovnog suda broj P-35/01 od 20. februara 2002. godine, odbijen je tužbeni zahtjev prednika apelanata kojim je traženo utvrđenje da je ništavan sporni ugovor, te uspostavljanje ranijeg knjižnog stanja na spornim nekretninama sa pravom svojine u korist prednika apelanata sa 1/1. Odlučujući o žalbi prednika apelanta koja je dostavljena na odlučivanje 12. jula 2002. godine, Okružni sud je Rješenjem broj Gž-940/2002 od 15. novembra 2002. godine uvažio žalbu, ukinuo presudu Osnovnog suda i predmet vratio na ponovno suđenje. Sud je obrazložio da je neprihvatljiv i preuranjen stav prvostepenog suda da je tuženi stekao pravo svojine na predmetnom placu u Tuzli protekom 10 godina, te da stoga prvostepeni sud treba ispitati da li je valjan ugovor koji je tuženi zaključio sa trećim licem o kupovini tog zemljišta, te je naveo da prvostepeni sud treba utvrditi da li je ugovor o razmjeni ništav upravo iz razloga što se prednik apelanata na osnovu njega ne može uknjižiti kao vlasnik nekretnina. Okružni sud je svoju odluku donio na osnovu člana 369. stav 1. ZPP (kojim je regulirano postupanje drugostepenog suda u slučaju bitnih povreda parničnog postupka) i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.
12. U ponovnom postupku Osnovni sud je na raspravi 13. marta 2003. godine konstatirao da je tuženi odselio sa adrese, pa je punomoćnik prednika apelanata predložio odlaganje rasprave na neodređeno vrijeme te da sud zatraži od SJB Bijeljina tačnu adresu za tuženog, što je sud i učinio 19. marta 2003. godine. Podneskom od 17. aprila 2003. godine punomoćnik apelanata je obavijestio sud da su apelanti određeni za nasljednike, te predložio nastavak suđenja i hitnost u zakazivanju ročišta. Punomoćnik apelanata je podneskom od 9. juna 2003. godine također urgirao zakazivanje ročišta. Na pripremnom ročištu 10. septembra 2003. godine punomoćnik apelanata je izvijestio sud da prednik apelanata nije bio uknjižen kao vlasnik nekretnina, te da je ostavinski postupak obustavljen ali da su u smrtovnici kao nasljednici navedeni apelanti pa je uredio tužbu tako da je apelante označio kao tužitelje u konkretnoj pravnoj stvari, precizirao tužbeni zahtjev (ništavost, upis i predaja u posjed) a povukao alternativno postavljeni tužbeni zahtjev. Glavna rasprava je održana 30. oktobra 2003. godine.
13. Presudom Osnovnog suda broj P-1301/02 od 26. novembra 2003. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi ništavost spornog ugovora, te da se obaveže tuženi da prizna i trpi da se prednik apelanata ponovo uknjiži u z.k. referatu opštine Bijeljina kao vlasnik i posjednik spornih nekretnina, kao i da mu tuženi spornu nekretninu preda u posjed uz naknadu troškova parničnog postupka. Stavom dva izreke presude apelanti su obavezani da tuženom naknade troškove parničnog postupka.
14. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo hronologiju prethodnog postupka, istakao da je u dokaznom postupku saslušao tuženog kao parničnu stranku a da se apelanti nisu odazvali na glavnu raspravu iako su bili uredno obaviješteni, te da iz tog razloga nisu saslušani kao parnične stranke pa je sud naveo dokaze koje je izveo u toku postupka. Dalje je navedeno da je utvrđeno da su prednik apelanata i tuženi prvo u Tuzli zaključili ugovor o zamjeni nekretnina 19. augusta 1994. godine kojim je tuženi ustupio predniku apelanata svoje nekretnine koje se nalaze u Tuzli, sa generalijama kao u presudi, a koje u naravi čine porodični stambeni objekt te zemljište u površini od 497 m², a da je prednik apelanata ustupio tuženom sporne nekretnine u Bijeljini koje u naravi predstavljaju stambenu zgradu, pomoćnu zgradu i zemljište u površini od 457 m². Parnične stranke su nakon toga 7. novembra 1994. godine u Bijeljini zaključile ugovor o zamjeni imovine čiji su predmet iste nekretnine kao u ugovoru od 19. augusta 1994. godine. Dalje je navedeno da je prednik apelanata u tužbi kao osnovni razlog za raskid ugovora naveo nemogućnost da se uknjiži kao vlasnik nekretnina koje je dobio od tuženog koji nije gruntovni vlasnik. Sud je utvrdio da je tuženi u vrijeme zaključivanja ugovora bio upisan samo kao posjednik ali ne i vlasnik nekretnina u Tuzli, ali da u vrijeme zaključivanja ugovora ni prednik apelanata nije bio uknjižen kao vlasnik nekretnina u Bijeljini, već je na njima upisan kao vlasnik tek na osnovu Presude P:171/94 od 20. aprila 1994. godine. Dalje je navedeno da se i tuženi tokom postupka uknjižio kao vlasnik nekretnina u Tuzli, koje je kupio na osnovu kupoprodajnog ugovora 1982. godine. Sud je utvrdio da je u vrijeme zaključivanja spornog ugovora bilo određenih smetnji za uknjižbu vlasništva ugovornih strana na nekretninama koje su stečene zamjenom, ali da se radi o otklonjivim smetnjama te se ne može prihvatiti tvrdnja apelanata da se ne mogu uknjižiti kao vlasnici spornih nekretnina. Budući da je sporni ugovor realiziran u cijelosti, da su ugovorne strane ušle u posjed nekretnina koje su stekle spornim ugovorom, da se tuženi uknjižio kao vlasnik nekretnine u Bijeljini koju je dobio u zamjenu te da apelanti imaju mogućnost da se uknjiže kao vlasnici nekretnina u Tuzli, sud je zaključio da ne postoje razlozi za ništavost ugovora.
15. Dalje je sud naveo da je, budući da je prednik apelanata isticao tokom postupka da je ugovor zaključen u ratu, i da stoga nije mogao slobodno da izrazi svoju volju, vjerovao iskazu tuženog prema kojem je do zaključenja spornog ugovora došlo upravo na inicijativu prednika apelanata. Iskaz tuženog je cijenjen i u vezi s ostalim dokazima prema kojim je ugovor prvo zaključen u Tuzli, da je prednik apelanata imao mogućnost da se slobodno opredijeli te da vidi nekretninu koju dobija u zamjenu, a tuženi nije vidio nekretninu koju je trebalo da dobije. Dalje je navedeno da u prilog ovom zaključku ide i izjava prednika apelanata data 19. a ovjerena 22. augusta 1994. godine u Osnovnom sudu u Lukavcu pod brojem OV. 609/94 u kojoj je navedeno da «bez ikakve prisile i prinude, pri zdravoj pameti» izjavljuje da je zaključio ugovor o zamjeni nekretnina. Sud je utvrdio da je kod prednika apelanata u dužem vremenskom periodu postojala izražena želja za zaključivanjem ugovora o zamjeni imovine budući da je sporni ugovor zaključen nekoliko mjeseci kasnije u Bijeljini i da pri tom nije bilo prisile ili druge mane volje. Dalje je navedeno da odluka CRPC samo potvrđuje nespornu činjenicu među strankama da je prednik apelanata bio savjestan posjednik nekretnina u Bijeljini. Iz navedenog sud je zaključio da je volja prednika apelanata slobodno i svjesno izražena, te da stoga nema razloga za ništavost ugovora kao i da apelanti imaju mogućnost da se uknjiže kao vlasnici predmetnih nekretnina.
16. Apelanti su 29. decembra 2003. godine podnijeli žalbu protiv prvostepene presude. Osnovni sud je više puta bezuspješno pokušao izvršiti dostavu žalbe tuženom na odgovor te je, budući da je prema utvrđenju pošte od 21. aprila i 20. maja 2004. godine tuženi odselio sa adrese, dostavio žalbu na odgovor preko oglasne ploče suda 4. juna 2004. godine. Predmet je dostavljen Okružnom sudu 19. jula 2004. godine.
17. Presudom Okružnog suda broj Gž-536/04 od 22. novembra 2004. godine odbijena je žalba apelanata i potvrđena presuda Osnovnog suda. U obrazloženju presude je navedeno da je prvostepeni sud dovoljno i pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo, da nije učinio neku povredu postupka zbog koje bi se moglo smatrati da je prvostepena presuda nezakonita i nepravilna, te je navedeno da su razlozi prvostepene presude dovoljni i jasni. Dalje je ocijenjen neosnovanim žalbeni navod apelanata da tuženi u vrijeme zaključivanja ugovora nije bio upisan u zemljišnoj knjizi sa pravom svojine na zemljištu koje je unio u razmjenu, te da je predmetni ugovor, bez obzira što se u međuvremenu tuženi upisao u zemljišnu knjigu, ništav prema članu 107. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) prema kojem ništav ugovor ne postaje punovažan kad zabrana ili koji drugi uzrok ništavosti naknadno nestanu. Sud je naveo da je tuženi kupio predmetno zemljište 1982. godine na osnovu pismenog ugovora ovjerenog u sudu, te da je kao zakonit i savjestan posjednik, u skladu sa odredbom člana 28. stav 2. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO) stekao pravo svojine na tom zemljištu održajem istekom 10 godina, i to prije zaključivanja spornog ugovora. Stoga je sud zaključio da okolnost da u momentu zaključivanja ugovora tuženi nije bio upisan kao vlasnik predmetnog zemljišta ne znači da tuženi nije bio vlasnik spornog zemljišta. Dalje je navedeno da je prednik apelanata mogao tužbom da traži raskid ugovora pod uvjetom da se tuženi nije u razumnom roku po njegovom zahtjevu uknjižio kao vlasnik predmetnog zemljišta. S obzirom da se tuženi u međuvremenu uknjižio kao vlasnik predmetnog zemljišta, sud je zaključio da apelanti ne bi mogli tražiti raskid ugovora zbog toga što tuženi u vrijeme zaključivanja nije bio upisan kao vlasnik predmetnog zemljišta. Sud je ocijenio neosnovanim i žalbeni prigovor apelanata da je sporni ugovor ništav u smislu čl. 47, 107. i 552. ZOO zbog toga što tuženi nije legalizirao kuću koju je unio u razmjenu, budući da je utvrđeno da je tuženi kuću sagradio prije 20 godina te je na njoj stekao pravo svojine građenjem u smislu člana 22. stav 1. ZOSPO. Stoga je sud zaključio da okolnost da tuženi nije upisan kao vlasnik predmetne kuće u zemljišnim knjigama nije razlog za ništavost spornog ugovora, već da to može biti razlog za raskid ugovora o zamjeni a apelanti to tužbom nisu zahtijevali. Sud je naveo da je tuženi podnio zahtjev za legalizaciju, te da apelanti imaju mogućnost da, ukoliko se tuženi po njihovom zahtjevu u razumnom roku ne uknjiži kao vlasnik kuće u zemljišnoj knjizi, u smislu člana 126. stav 2. ZOO podnesu tužbu za raskid ugovora o razmjeni.
18. Dalje su ocijenjeni neprihvatljivim navodi žalbe da volja prednika apelanata nije bila slobodno izražena prilikom zaključivanja spornog ugovora budući da je bio izbjeglica te da mu je u ratnim okolnostima bio potreban smještaj. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud u obrazloženju osporene odluke zaključio da sporni ugovor nije bio zaključen pod prinudom i da nije bilo drugih mana volje pri čemu je za taj zaključak dao detaljne razloge (da je do ugovora došlo na inicijativu prednika apelanata koji je vidio nekretnine, da je predmetni ugovor prvo zaključen pred svjedocima u augustu 1994. godine u Tuzli, da se prednik apelanata slobodno mogao opredijeliti za zaključivanje, jer na njega kao pripadnika većinskog naroda u Tuzli niko nije vršio pritisak da zaključi sporni ugovor, da je u svojoj pismenoj izjavi ovjerenoj kod Osnovnog suda u Lukavcu 19. augusta 1994. godine izričito naveo da je bez ikakve prisile i prinude i pri zdravoj pameti s tuženim zaključio pismeni ugovor o zamjeni nekretnina). Dalje je sud naveo da prednik apelanata nije zaključio ugovor pod prinudom koja uništava volju, što proizlazi i iz činjenice da je odmah ušao u posjed nekretnine koju je primio u razmjeni, te da je podnio tužbu tek nakon tri godine od dana zaključivanja spornog ugovora. Konačno, sud je naveo da apelanti nisu tražili da se utvrdi da je sporni ugovor ništav jer je zemljište koje je tuženi dao u zamjenu klizište, te je istakao da apelanti na tu okolnost nisu predložili izvođenje bilo kakvog dokaza, a da su tvrdnju da se radi o klizištu iznijeli tek u žalbi.
19. Nakon dostave presude Okružnog suda parničnim strankama 15. i 16. decembra 2004. godine, apelanti su 14. januara 2005. godine izjavili reviziju protiv te presude. Nakon bezuspješnog pokušaja dostave poštom sud je 15. februara 2005. godine dostavio reviziju na odgovor tuženom preko oglasne ploče suda. Revizija je dostavljena Vrhovnom sudu 23. marta 2005. godine. Sud je naredbom od 16. maja 2005. godine konstatirao da je presuda Okružnog suda pravosnažna od 22. novembra 2004. godine.
20. Presudom Vrhovnog suda broj Rev-183/05 od 6. jula 2007. godine, odbijena je revizija apelanata kao neosnovana. U obrazloženju presude sud je prvo ponovio činjenično utvrđenje i pravne stavove nižestepenih sudova. Sud je zatim citirao odredbe člana 522. ZOO kojim je reguliran ugovor o razmjeni, te odredbu člana 9. stav 2. Zakona o prometu nepokretnosti prema kojoj ugovor na osnovu kojeg se prenosi pravo svojine na nepokretnosti mora biti u pismenom obliku. Dalje je navedeno da je prema članu 26. ZOO za zaključivanje svakog ugovora osnovni uvjet saglasnost o bitnim sastojcima ugovora, te da, u smislu člana 28. ZOO, izjava volje mora biti slobodna i ozbiljna. Sud je naveo da okolnost da je sporni ugovor zaključen nakon izbijanja ratnih sukoba sama po sebi ne znači da nije postojala slobodno izražena volja ugovarača. Vrhovni sud je, stoga, zaključio da su nižestepeni sudovi u svojim odlukama naveli jasne razloge i pravilno ocijenili da je prednik apelanata sporni ugovor zaključio slobodno izraženom voljom, te je naveo da na tu okolnost ukazuje i sama izjava punomoćnika prednika apelanata data u njegovom prisustvu na ročištu pred prvostepenim sudom 27. juna 2000. godine da nije bilo straha prednika apelanata prilikom zaključivanja ugovora i da zbog toga ne pobija ugovor. Dalje je navedeno da je ugovor o razmjeni zaključen na osnovu podataka iz posjedovnog lista, odnosno katastarskog stanja. Prema tom stanju tuženi je bio posjednik nekretnina koje su predmet razmjene te je, s obzirom na način sticanja, bio pretpostavljeni vlasnik nekretnina i mogao je njima raspolagati, jer je postojao valjan pravni osnov za sticanje prava svojine tuženog od njegovog pravnog prednika, a što je u toku postupka i realizirano. Dalje je navedeno da prema utvrđenim činjenicama tuženi nije doveo u zabludu prednika apelanata u pogledu mogućnosti legaliziranja predmetnog objekta niti su tokom postupka apelanti tvrdili da se objekat ne može legalizirati. U vezi sa odlukom Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: Komisija) Vrhovni sud je naglasio da odlukama Komisija samo utvrđuje ko je bio vlasnik ili savjestan posjednik nekretnina 1. aprila 1992. godine, ali da je utvrđivanje valjanosti prenosa imovine poslije navedenog datuma u nadležnosti sudova, što proizlazi iz člana 13. Zakona o izvršenju odluka Komisije, kao i iz člana 25, a u vezi s članom 2.a) Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine.
21. Spis je sa primjerkom revizione odluke dostavljen Osnovnom sudu 10. augusta 2007. godine. Reviziona odluka je dostavljena apelantima 27. augusta a tuženom, koji je prema utvrđenju pošte od 28. augusta odselio s adrese, preko oglasne ploče Osnovnog suda 1. oktobra 2007. godine.
22. Prema stanju spisa apelanti su 9. oktobra 2002. godine Ministarstvu za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske - Resor za imovinsko-pravne poslove, Odsjek Bijeljina (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), podnijeli zahtjev za izvršenje Odluke CRPC broj 802/1830-1/1 od 22. januara 2002. godine. Zaključkom Ministarstva od 19. februara 2003. godine predmetni postupak je prekinut.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
23. Apelanti smatraju da su osporenim presudama povrijeđena njihova prava iz člana II/3.e) i k) i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine. Navedena prava odgovaraju pravima iz čl. 6. i 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola br. 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti navode hronologiju događaja i hronologiju predmetnog parničnog postupka, ističući da je tužba u konkretnoj pravnoj stvari upućena Osnovnom sudu još 1997. godine. Suština apelacionih navoda o povredi ustavnih prava svodi se na pogrešnu i proizvoljnu primjenu materijalno-pravnih propisa. Apelanti ne spore da je na osnovu pravnog posla tuženi pribavio sporno zemljište 1982. godine, ali ističu da se prema članu 33. Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima pravo vlasništva na osnovu pravnog posla stiče upisom u javne knjige, te smatraju da je okolnost da se tuženi u toku trajanja postupka upisao u zemljišne knjige irelevantna za odlučivanje. Apelanti također smatraju da su proizvoljna tumačenja redovnih sudova u vezi s legalizacijom predmetnog objekta, jer je nesporno da tuženi nije imao građevnu dozvolu za svoj objekat. Stoga je pogrešno pozivanje suda na sticanje svojine po osnovu građenja, jer se radi o nelegalnom objektu sagrađenom na poljoprivrednom zemljištu i na klizištu. Apelanti smatraju da nisu obavezni da čekaju legalizaciju objekta u Tuzli. Također, apelanti navode da su pogrešni zaključci sudova o slobodnoj volji njihovog prednika pri zaključivanju spornog ugovora, te ističu da je u vrijeme zaključivanja spornog ugovora «postojala jedna opšta ratna situacija koja je stvorila bitno defektnu volju prednika tužitelja da zaključi ovakav jedan ugovor kojeg, sasvim sigurno, u jednoj normalnoj mirnodopskoj situaciji nikada ne bi zaključio», te smatraju da, s obzirom na navedeno, postoji opća presumpcija nedostatka dobrovoljnosti. Dalje apelanti navode da su pokrenuli postupak za izvršenje odluke Komisije, da je postupak prekinut, ali da njima nikada nije uručena odluka o prekidu. Također, apelanti smatraju da pitanje utvrđivanja ništavosti ugovora jeste regulirano ZOO, koji se mora primjenjivati kao osnova za odlučivanje u konkretnom slučaju, ali ističu da su u vrijeme donošenja prvostepene presude na snazi bile i druge pravne regulative (Ustav, Aneks 7 Sporazuma, te imovinski zakoni), tako da je sama primjena kriterija iz ZOO bila arbitrarna. Apelanti navode da redovni sudovi nisu primjenjivali Zakon o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene) i Zakon o izvršenju odluka CRPC, te da su neprimjenjivanjem ovih propisa kao lex specialis sudovi postupali arbitrarno. Konačno, apelanti navode da im je na ovakav način uskraćena mogućnost da ravnopravno sa drugim ostvare pravo na imovinu, budući da su u drugim slučajevima, kao što je njihov, organi uprave i sud omogućavali realizaciju ovih prava drugim licima, te ističu da je došlo i do povrede prava na razumnu dužinu postupka u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer više od 10 godina ne mogu ostvariti pravo na povrat imovine.
b) Odgovor na apelaciju
24. Vrhovni sud je istakao da u cjelini ostaje kod činjeničnih i pravnih zaključaka sadržanih u obrazloženju svoje presude, te smatra da ne postoje povrede ustavnih prava na koje ukazuju. Stoga Vrhovni sud predlaže odbijanje apelacije.
25. Okružni sud je naveo da je apelacija neosnovana, da u cijelosti ostaje kod razloga navedenih u presudi tog suda, da nije došlo do povrede ustavnih prava apelanata na koje se apelanti pozivaju.
26. Osnovni sud je naveo hronologiju predmetnog postupka, istakao da je odbijen tužbeni zahtjev apelanata iz razloga navedenih u osporenim odlukama, te naveo da je taj sud proveo sve dokaze koje su tokom postupka predložile parnične stranke.
V. Relevantni propisi
27. Zakon o parničnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 58/03, 86/03, 74/05, 63/07 i 49/09) u relevantnom dijelu glasi: «Član 10.
Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.»
28. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85 i 57/89, i «Službeni glasnik RS» br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi: «Ništavost ugovora zbog predmeta
Član 47.
Kad je predmet obaveze nemoguć, nedopušten, neodređen ili neodrediv, ugovor je ništav. Ništavost
Član 103. stav 1. (1)Ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima ništav je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.[...]
Naknadni nestanak uzroka ništavosti
Član 107. stav 1. (1) Ništav ugovor ne postaje punovažan kad zabrana ili koji drugi uzrok ništavosti naknadno nestane.
Kad ispunjenje o roku nije bitni sastojak ugovora
Član 126. stav st. 1. i 2. (1)Kad ispunjenje obaveze u određenom roku nije bitni sastojak ugovora, dužnik zadržava pravo da i posle isteka roka ispuni svoju obavezu, a povjerilac da zahtijeva njeno ispunjenje. (2)Ali, ako povjerilac želi raskinuti ugovor, mora ostaviti dužniku primjeren naknadni rok za ispunjenje.
Član 552.
Razmjena (1) Ugovorom o razmjeni svaki ugovarač se obavezuje prema svom saugovaraču predati stvar koja se razmjenjuje, tako da on stekne pravo raspolaganja, odnosno pravo vlasništva. (2) Predmet razmjene mogu biti i prenosiva prava.»
29. Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima («Službeni list SFRJ» broj 6/80) u relevantnom dijelu glasi: «Član 22. stav 1.
Lice koje od svog materijala svojim radom izgradi novu stvar stiče pravo svojine na tu stvar.
Član 28. stav 2.
Savjestan i zakonit posjednik nekretnine, na koju drugi ima pravo svojine, stiče pravo svojine na tu stvar održajem istekom deset godina.»
30. Zakon o prometu nepokretnosti («Službeni list SRBiH» br. 38/78, 4/89, 22/91 i «Službeni glasnik RS» broj 21/92 i 29/94) u relevantnom dijelu glasi: «Član 9. stav 2.
Ugovor na osnovu koga se prenosi pravo svojine na nepokretnosti mora biti sačinjen u pismenom obliku, a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu.»
VI. Dopustivost
31. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
32. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
33. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-183/05 od 6. jula 2007. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 10. augusta 2007. godine, a apelacija je podnesena 8. oktobra 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i
4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
35. Apelanti pobijaju navedene presude, tvrdeći da su im tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine. Navedena prava odgovaraju pravima iz čl. 6. i 14. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
36. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (…)
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.»
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: «1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]»
37. Član 6. stav 1. Evropske konvencije garantira svakome pravo da pred sud iznese bilo koji zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze, kao i da ima «pravo na pravično suđenje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom» (vidi Evropski sud za ljudska prava, Golder protiv Velike Britanije, presuda od 21. februara 1975 godine, serija A, broj 18, stav 36).
38. Ustavni sud konstatira da se u postupku koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda odlučivalo o tužbenom zahtjevu apelanata, odnosno njihovog pravnog prednika, usmjerenom na utvrđenje ništavosti ugovora o zamjeni nekretnina. S obzirom na navedeno, nesporno je da se u konkretnom slučaju radi o predmetu građansko-pravne prirode, iz čega proizlazi da je član
6. Evropske konvencije primjenjiv. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će ispitati je li postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.
a) Donošenje odluke u razumnom roku
39. Ustavni sud konstatira da su apelanti naveli da je tužba u konkretnoj pravnoj stvari podnesena još 1997. godine, te istakli da više od 10 godina ne mogu ostvariti pravo na povrat imovine iz čega proizlazi da apelanti prvenstveno smatraju da im je pravo na pravično suđenje prekršeno zbog nedonošenja konačne odluke o tužbenom zahtjevu u razumnom roku. Stoga će Ustavni sud prvo utvrditi da li je u konkretnom predmetu, koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda, došlo do povrede prava apelanata na donošenje odluke u razumnom roku kao jednog od segmenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.a.a) Relevantni principi
40. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
41. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-
IV). Konačno, Evropski sud je ukazao na to da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18).a.b) Period koji se uzima u obzir
42. Prednik apelanata je tužbu u konkretnoj pravnoj stvari podnio 30. maja 1997. godine, a prema dokumentaciji dostavljenoj Ustavnom sudu, Vrhovni sud je odluku o reviziji apelanata broj Rev-183/05, koja predstavlja konačnu odluku o meritumu spora, donio 6. jula 2007. godine. Dakle, cjelokupan postupak u konkretnom slučaju je trajao punih 10 godina.a.c) Analiza razumnosti dužine postupka
43. U konkretnom slučaju se radi o postupku utvrđivanja ništavnosti ugovora o zamjeni nekretnina prema odredbama ZOO te se navedeni postupak, koji se praktično svodi na tumačenje odredbi spornog ugovora, prema mišljenju Ustavnog suda, ne može smatrati osobito složenim.
44. Analizirajući dužinu postupka pred sve tri sudske instance, Ustavni sud prvenstveno smatra da je Osnovni sud svojom apsolutnom neaktivnošću u periodu od dvije godine i pet mjeseci (od podnošenja tužbe do preduzimanja prve procesne radnje 16. novembra 1999) znatno doprinio dužini predmetnog parničnog postupka. Zatim, iako je u daljnjem toku postupka Osnovni sud u primjerenim rokovima preduzimao procesne radnje, Ustavni sud zapaža da je i u ovom dijelu postupka Osnovni sud doprinosio dužini postupka s obzirom na to da mu je Okružni sud dva puta vraćao predmet na ponovno suđenje zbog nepostupanja po uputama drugostepenog suda.
45. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud svoje odluke donio u relativno kratkim rokovima, te u tom smislu nije bilo doprinosa Okružnog suda dužini predmetnog postupka. Što se tiče postupka pred Vrhovnim sudom, Ustavni sud zapaža da je, u situaciji kad je od podnošenja tužbe prednika apelanata 30. maja 1997. godine pa do podnošenja revizije 23. marta 2005. godine prošlo skoro osam godina, Vrhovni sud, imajući u vidu okolnosti konkretnog predmeta, morao iskazati više ažurnosti u donošenju odluke o reviziji apelanata, što je propustio učiniti, te Ustavni sud smatra da postoji određeni doprinos i Vrhovnog suda dužini predmetnog postupka.
46. Konačno, posmatrajući postupak u cjelini i vodeći računa o ispitanim kriterijima, Ustavni sud zaključuje da dužina konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev «razumnosti» zbog čega je došlo do povrede prava apelanata na donošenje odluke u razumnom roku kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
b) Ostali segmenti prava na pravično suđenje
47. Apelanti dalje smatraju da su osporene odluke zasnovane na pogrešno i nepotpuno utvrđenom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Smatraju da je pogrešno utvrđenje redovnih sudova o slobodnoj volji njihovog prednika za zaključivanje spornog ugovora, kao i pozivanje redovnih sudova isključivo na odredbe ZOO budući da su se, po navodima apelanata, prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu sudovi trebali voditi i odredbama Aneksa 7 Općeg okvirnog sporazuma, Zakona o prestanku primjene i Zakona o izvršenju odluka CRPC.
48. U vezi s navedenim Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva,presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
49. Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju redovni sudovi u tri instance, postupajući i provodeći dokaze po prijedlozima parničnih stranaka, odbili postavljeni tužbeni zahtjev apelanata nalazeći da je njihov precizirani tužbeni zahtjev za utvrđivanje ništavosti spornog ugovora neosnovan budući da su sudovi, pozivajući se na relevantne odredbe ZOSPO (član 22. stav 1. i član 28. stav 2) zaključili da nisu ispunjeni uvjeti za ništavost ugovora iz čl. 47, 107. i 552. ZOO, na koje su se pozivali apelanti. Sudovi su pojasnili da je ugovor o razmjeni zaključen na osnovu podataka iz posjedovnog lista, odnosno katastarskog stanja prema kojem je tuženi bio posjednik spornih nekretnina te da je, s obzirom na način sticanja, bio pretpostavljeni vlasnik nekretnina i kao takav je mogao njima raspolagati, jer je postojao valjan pravni osnov za sticanje prava svojine tuženog od njegovog pravnog prednika, a što je u toku postupka i realizirano. Dalje su sudovi pojasnili zašto su neosnovani navodi apelanata u vezi sa navodnom manom volje prednika apelanata, pri čemu su detaljnom ocjenom provedenih dokaza utvrdili da prednik apelanata sporni ugovor nije zaključio pod prinudom kao i da nije bilo drugih mana volje.
50. Dalje su sudovi pojasnili zašto su neosnovani navodi apelanata u vezi sa primjenom odredbi Aneksa 7 Općeg okvirnog sporazuma, Zakona o prestanku primjene i Zakona o izvršenju odluka CRPC, te naveli da je utvrđivanje valjanosti prenosa imovine poslije navedenog datuma, o čemu se u konkretnom slučaju radi, u nadležnosti sudova. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da primjena navedenih odredbi prvenstveno treba biti cijenjena u postupku pred upravnim organima. Međutim, Ustavni sud zapaža da su predmet ove apelacije odluke donesene u parničnom postupku, koje su apelanti decidno i naveli kao osporene odluke, a ne odluke donesene u upravnom postupku u vezi sa izvršenjem odluke CRPC. Ovo je osobito važno ako se ima u vidu da apelanti u tom postupku nisu došli do konačne odluke koja bi mogla biti predmet preispitivanja pred Ustavnim sudom jer protiv zaključka o prekidu postupka nisu, u smislu relevantnih propisa, izjavili žalbu odnosno eventualno pokrenuli upravni spor zbog šutnje administracije. S druge strane, budući da je tužbeni zahtjev apelanata bio usmjeren na utvrđivanje ništavosti spornog ugovora te, dosljedno tome, upis njihovog prednika z.k. referatu opštine Bijeljina kao i predaju u posjed spornih nekretnina, nesporno je da je predmetni postupak mogao biti riješen isključivo primjenom odredbi ZOO, Zakona o prometu nepokretnosti i ZOSPO, što u krajnjem slučaju ne spore ni sami apelanti s tim da ističu da su sudovi trebali cijeniti i odredbe drugih propisa.
51. Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi u osporenim presudama ocjenom provedenih dokaza dali detaljno i jasno obrazloženje svojih stavova u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja. Ta obrazloženja ni u jednom dijelu ne izgledaju proizvoljno ili neprihvatljivo sami po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazivali da je procjena činjenica i dokaza zloupotrijebljena na štetu apelanata, zbog čega se navodi apelanata o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju pokazuju neosnovanim.
52. Također, Ustavni sud zapaža da osporene presude redovnih sudova, suprotno navodima apelanata, u obrazloženju sadrže precizne i jasne razloge o primjeni zakonskih propisa na kojima su zasnovane, kako u pogledu zaključka da se sporni ugovor ne može smatrati ništavim tako i u pogledu zaključka da kod prednika apelanata prilikom zaključivanja spornog ugovora nisu postojale mane volje.
53. Konačno, Ustavni sud zapaža, u vezi sa ostalim aspektima prava na pravično suđenje, da su apelanti, koje je zastupao punomoćnik, učestvovali u svim fazama postupka, te iz dokumentacije predočene Ustavnom sudu ne proizlazi da su u odnosu na tuženog bili drugačije tretirani. Dalje, apelanti su imali mogućnost da podnesu žalbu protiv prvostepene presude, a tu mogućnost su, prema stanju spisa, u toku postupka koristili više puta, te su imali i koristili mogućnost da izjave reviziju o kojoj je odlučivao nadležni sud koji je u obrazloženju osporene odluke naveo razloge za svoje odlučenje. Dakle, nesporno je da su apelanti imali pristup sudu i to na tri sudske instance, a prema stanju spisa ni u jednoj fazi postupka apelantima nije onemogućena suštinska ravnopravnost u iznošenju argumenata, dokaza i činjenica.
54. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u odnosu na ove navode apelanata nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na nediskriminaciju u vezi sa pravom na pravično suđenje
55. Apelanti se, također, žale na povredu prava na diskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U konkretnom slučaju navodi apelanata o kršenju ovog prava odnose se na povredu prava na pravično suđenje.
56. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije prema bilo kojem osnovu kao što je spol, rasa, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.» Član 14. Evropske konvencije glasi: «Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije prema bilo kojem osnovu, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.»
57. Prema praksi Evropskog suda, koju slijedi i Ustavni sud, diskriminacija postoji samo ako se lice ili grupa lica u istoj situaciji različito tretira, a ne postoji neko objektivno i razumno opravdanje za različit tretman (vidi Evropski sud, Belgijski predmet o jezicima, presuda od 23. jula 1968. godine, serija A, broj 6).
58. U konkretnom slučaju apelanti nisu Ustavnom sudu dostavili bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se prema apelantima postupalo različito nego prema drugima u istoj ili sličnoj situaciji, odnosno da se zaista radi o diskriminaciji u uživanju prava na pravično suđenje, prema bilo kojem osnovu, kako je navedeno u članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Prema tome, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o diskriminaciji u vezi sa pravom na pravično suđenje neosnovani.
59. Stoga, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo apelanata na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, a u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
60. Apelanti smatraju da je osporenim presudama Vrhovnog suda povrijeđeno njihovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
61. S obzirom na to da se, u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu vezuju za navode o kršenju prava na pravično suđenje u segmentu koji je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.
VIII. Zaključak
62. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada je predmetni postupak, koji se prema mišljenju Ustavnog suda ne može smatrati osobito složenim, trajao punih 10 godina, za šta se odgovornost u cijelosti može pripisati redovnim sudovima.
63. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da u ostalim segmentima prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, kao i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, nije došlo do povrede prava apelanata. Naime, u obrazloženjima osporenih presuda ne postoji ništa što bi ukazivalo da su sudovi na proizvoljan način utvrdili činjenično stanje, odnosno proizvoljno primijenili materijalno pravo, pri čemu su u obrazloženjima odluka za svoje stavove o neosnovanosti tužbenog zahtjeva apelanata dali detaljne, jasne i logične razloge, te na taj način ničim nije dovedeno u pitanje uživanje prava na pravično suđenje i prava na imovinu.
64. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer apelanti nisu ponudili nikakav dokaz o tome da su drugačije tretirani u odnosu na lica koja se nalaze u istoj i sličnoj situaciji, a takva diskriminacija ne proizlazi ni iz osporenih presuda.
65. Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
66. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović