Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-666/07 (M. Z.)

Odluka donesena 25. 02. 2010.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-666/07

Apelacija

Odluka o meritumu

25. 02. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 666/07, rješavajući apelaciju Mustafe Zajke, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 25. februara 2010. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Mustafe Zajke.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku pred Općinskim sudom u Sarajevu broj 065-0-P-07-002238.

Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da po hitnom postupku donese odluku u predmetu broj Rev-1190/09 u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav

1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati Mustafi Zajki iznos od 1.950,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, u skladu sa članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine i Vladi Kantona Sarajevo da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5.

Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», «Službenom glasniku Republike Srpske» i «Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine».

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Mustafa Zajko (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 21. februara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu koji se u vrijeme podnošenja apelacije nalazio pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) pod brojem Rev-1289/05 od 9. januara 2007. godine. Dalje, apelant je 28. januara 2008. godine podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obavezao Općinski sud u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) da opozove rješenje donijeto 21. januara 2008. godine u predmetu broj 065-0-P-07- 002238 kojim je odredio i zakazao da se nastavak glavne rasprave održi 20. maja 2008. godine. Apelant je također dopunio apelaciju 14. juna 2007. godine, 3. januara 2008. godine, 28. januara 2008. godine i 15. decembra 2008. godine. Predmet se u vrijeme donošenja ove odluke ponovo nalazi pred Vrhovnim sudom i zaveden je pod brojem Rev. 1190/09.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda i Vrhovnog suda, kao i od učesnika u postupku GP «Put» zatraženo je 3. jula 2009. godine da dostave odgovor na apelaciju. Od Vrhovnog suda je, također, 29. decembra 2009. godine zatraženo da dostavi spis predmeta.

3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 14. jula 2009. godine, Kantonalni sud 16. jula 2009. godine, Općinski sud 9. jula 2009. godine, dok učesnik u postupku nije dostavio odgovor na apelaciju. Traženi spis je dostavljen Ustavnom sudu 6. januara 2010. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 30. novembra 2009. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Apelant je 28. aprila 1988. godine zaključio ugovor sa učesnikom u postupku GP «Put» iz Sarajeva (u daljnjem tekstu: tuženi) kojim se tuženi obavezuje da će za račun apelanta-kupca izgraditi i predati na upotrebu poslovni prostor površine 83,14 m² koji nosi oznaku PR-37 u stambenoj zgradi koju prodavac gradi za tržište u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu (u daljnjem tekstu: poslovni prostor).

7. Pošto je bio nezadovoljan dinamikom i kvalitetom izvedenih radova apelant je, nakon pismenih obraćanja izvođaču, s ciljem da se otklone propusti u građevinskim radovima koji su izvedeni kod poslovnog objekta, pokrenuo parnični postupak.

8. Apelant je 5. juna 1996. godine, u tužbi podnesenoj protiv tuženog tadašnjem Osnovnom sudu I u Sarajevu (sada: Općinskom sudu), a konačno preciziranoj 8. oktobra 1996. godine, tražio da sud utvrdi da je apelant udružio sredstva u izgradnji poslovnog prostora, kao i da mu se naknadi izgubljena dobit zbog pričinjenih propusta u gradnji i kašnjenju tuženog u ukupnom iznosu od 1.022,466,10 KM.

9. Na ročištu održanom 11. septembra 1996. godine Općinski sud je odložio raspravu za 9. oktobar 1996. godine, uz nalog da se tuženi izjasni o navodima iz tužbe.

10. Apelant je precizirao tužbu 8. oktobra 1996. godine u smislu traženja naknade štete zbog neizvršenih i loše izvedenih građevinsko-zanatskih radova.

11. Na ročištu od 9. oktobra 1996. godine je zatraženo da se punomoćnik tuženog najkasnije do sljedećeg ročišta očituje na precizirani tužbeni zahtjev.

12. Rasprave o predmetu spora su održane 11. novembra 1996. godine i 9. novembra 1996. godine. Kako nije bio zadovoljan utvrđenim činjenicama i izvedenim dokazima, koji su se ticali kvaliteta izvedenih građevinskih radova, apelant je 4. januara 1997. godine predložio njihovo ponovno izvođenje. Nakon toga su održana ročišta 14. januara 1997. godine, 13. februara 1997. godine i 14. marta 1997. godine.

13. U skladu sa dosadašnjim tokom postupka i nalazom suda, apelant je 20. novembra 2000. godine precizirao tužbeni zahtjev.

14. U cijelosti, Općinski sud je od 5. juna 1996. godine do kraja 2000. godine održao 13 ročišta, na kojima su utvrđivane činjenice spora i provođeni neophodni dokazi, uključujući dva vještačenja i jedno nadvještačenje koje je obavio Institut za arhitekturu, urbanizam i prostorno planiranje - Sarajevo, kao i vještačenje vještaka finansijske struke. U toku ovog perioda tražena vještačenja nisu izvršena u svemu kako je sud nalagao, pa je bilo neophodno da se pribave dopunski nalazi i mišljenja, radi čega je sud odlagao ročišta na neodređeno vrijeme. Apelant je više puta urgirao da se nastavi raspravljanje, a na traženje suda je dostavljao i neophodnu dokumentaciju.

15. Nakon toga, sud je održao raspravu 10. januara 2001. godine, a apelant je 26. januara 2001. godine, 11. oktobra 2001. godine i 31. decembra 2001. godine dostavio i izjašnjenje na dosadašnji tok postupka, nakon čega je sud zakazao još dva ročišta, i to 7. februara 2002. godine i 4. februara 2002. godine.

16. Apelant je, nakon provedenog dokaznog postupka, precizirao tužbu 20. maja 2002. godine. Glavna rasprava je održana 23. septembra 2002. godine, nakon čega je Općinski sud donio Presudu broj P-687/96 od 23. septembra 2002. godine.

17. Apelant je protiv ove presude izjavio žalbu 21. oktobra 2002. godine. Kantonalni sud je Rješenjem broj GŽ-7/03 od 25. marta 2003. godine uvažio žalbu, prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak.

18. U ponovljenom postupku Općinski sud je održao četiri ročišta, pa je nakon toga donio Presudu broj P-834/03 od 20. februara 2004. godine.

19. Rješavajući žalbe apelanta od 10. marta 2004. godine i tuženog, Presudom Kantonalnog suda broj GŽ-2077/04 od 7. juna 2005. godine djelimično je uvažena apelantova žalba, pa je tuženi obavezan da apelantu isplati iznos od 140.871,36 KM, sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka, dok je u ostalom dijelu apelantova žalba odbijena. Protiv ove presude i apelant i tuženi su izjavili revizije.

20. Odlučujući o revizijama stranaka protiv Presude Kantonalnog suda broj GŽ-2077/04 od 7. juna 2005. godine, Vrhovni sud je donio Presudu broj Rev-1289/05 od 9. januara 2007. godine, kojom je reviziju tuženog odbio kao neosnovanu, a apelantovu reviziju djelimično uvažio, pa je drugostepenu presudu u stavu I izreke u pogledu odluke o kamati preinačio. Istom presudom drugostepena presuda je ukinuta u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog neostvarenih prihoda od poslovnog prostora i predmet je, u tom dijelu, vraćen drugostepenom sudu na ponovno suđenje. Apelantova revizija u ostalom dijelu je odbijena.

21. Nakon toga, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 009-0-GŽ-07-000520 od 21. februara 2007. godine kojim je uvažio apelantovu žalbu u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog neostvarenih prihoda od poslovnog prostora i predmet je, u tom dijelu, vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

22. U ponovnom postupku Općinski sud je održao tri ročišta pa je nakon toga donio Presudu broj 065-0-P-07-002238 od 19. juna 2008. godine kojom je tuženi obavezan da apelantu naknadi štetu u iznosu od 285.257,00 KM, sa kamatama i troškovima postupka.

23. Protiv navedene presude su žalbu izjavili i apelant i tuženi, i to apelant 4. jula 2008. godine, a tuženi 21. jula 2008. godine. Odlučujući o žalbama parničnih stranaka, Kantonalni sud je donio Presudu broj 009-0-Gž-08-004685 od 3. aprila 2009. godine kojom je prvostepena presuda preinačena i tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen.

24. Općinski sud je 12. maja 2009. godine primio apelantovu reviziju koja je naredbom Općinskog suda od 30. juna 2009. godine uz cijeli spis dostavljena na postupak Vrhovnom sudu. Predmet se u vrijeme donošenja ove odluke nalazi u radu pred Vrhovnim sudom i zaveden je pod brojem Rev-1190/09 od 3. jula 2009. godine.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

25. Apelant se žali da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

26. Apelant u apelaciji iznosi detaljnu hronologiju događaja od uplaćivanja sredstava do završetka spornog poslovnog objekta. Redovni sudovi su, kako navodi, nepotrebno i «iz samo njima znanih razloga», te prema apelantovom mišljenju čak i «zlonamjerno» odugovlačili postupak, tako da ni nakon 13 godina i poslije održanih 39 ročišta postupak nije okončan i predmet je još u radu. Apelant smatra da mu je zbog ponašanja redovnih sudova, kao i zbog nedonošenja sudske odluke u razumnom roku, pričinjena kako materijalna tako i nematerijalna šteta, koju traži da mu se nadoknadi. Apelant smatra da se uredno odazivao svakom ročištu i da na njegovoj strani nema odgovornosti za odugovlačenje postupka. Nasuprot tome sud je, kako navodi apelant, ispoljio neozbiljnost i slabu organizaciju rada, nepoštovanje sugestija višeg suda, zanemarivanje bitnih navoda apelantove žalbe, što je sve doprinijelo da se apelanta liši prava na donošenje odluke u razumnom roku.

b) Odgovor na apelaciju

27. U odgovoru na apelaciju Vrhovnog suda se navodi da je postupak vođen u skladu sa domaćim procesnim i materijalnim zakonima, kao i odredbama Ustava BiH i Evropske konvencije, pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

28. U odgovoru na apelaciju Kantonalnog suda se navodi da je apelacija neosnovana, te da Kantonalni sud ostaje kod navoda iz drugostepenih presuda.

29. U odgovoru na apelaciju Općinskog suda je iznesena hronologija postupka, ali nije dato bilo kakvo obrazloženje koje bi se ticalo apelantovih navoda o kršenju prava na suđenje u razumnom roku.

V.Relevantni propisi

30. U Zakonu o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase: «Član 10.

Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.» VI.Dopustivost

31. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

32. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

33. Dalje, prema članu 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i temeljnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

35. Apelant smatra da je, zbog nedonošenja konačne odluke u ovom predmetu, koji se odnosi na naknadu štete zbog propusta tuženog prilikom izgradnje poslovnog objekta, povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravičan postupak

36. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine:

«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.»

37. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

«Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.» a)Relevantni principi

38. Ustavni sud, prije svega, ističe da se prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

39. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).

40. Konačno, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A broj 228-B, stav 18).

b) Period koji se uzima u obzir

41. Apelant je 5. juna 1996. godine podnio tužbu radi utvrđenja i naknade štete. Apelant je podnio apelaciju zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu koji se u vrijeme podnošenja apelacije nalazio pred Vrhovnim sudom pod brojem Rev-1289/05. Nakon toga postupak je nastavljen, a u vrijeme odlučivanja Ustavnog suda predmet se ponovo nalazi pred Vrhovnim sudom i zaveden je pod brojem Rev. 1190/09. Ustavni sud, stoga, smatra da apelant u periodu od podnošenja tužbe pa do donošenja ove odluke nije uspio doći do odluke o cijelom tužbenom zahtjevu, te da relevantni period koji treba ispitati iznosi više od 13 godina.

c) Analiza razumnosti trajanja postupka

42. U konkretnom slučaju radi se o postupku radi utvrđenja naknade štete koju je apelant tražio zbog propusta tuženog prilikom izgradnje poslovnog objekta. Ustavni sud smatra da predmetni postupak nije naročito složen, kako u pogledu činjeničnog stanja, tako ni u pogledu pravnih pitanja o kojima je trebalo odlučiti.

43. Što se tiče djelovanja nadležnih sudova, Ustavni sud smatra da se u konkretnom predmetu ne radi o posebno složenom predmetu, mada je bilo potrebno vještačenje i nadvještačenje. Ustavni sud također smatra da je period od pokretanja tužbe do donošenja prve prvostepene presude, za koju je Općinskom sudu trebalo preko šest godina, relativno dug period koji je bitno uticao na ukupnu dužinu postupka, a da taj period Općinski sud nije ni na koji način opravdao. Kao što se vidi iz činjeničnog stanja ovog predmeta, tražena vještačenja nisu izvršena u svemu kako je sud nalagao, pa je bilo neophodno da se ona ponove ili dopune, zbog čega je sud odlagao ročišta na neodređeno vrijeme. Iz predočenog Ustavnom sudu ne može se zaključiti da li je navedeni broj ročišta bio svrsishodan i opravdan, s obzirom da se Općinski sud u odgovoru na apelaciju nije izjašnjavao na navode o trajanju postupka. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je jedino navodio hronologiju svojih postupaka, i to od perioda donošenja posljednje prvostepene Presude Općinskog suda broj P- 687/96 od 23. septembra 2002. godine, ne pravdajući dužinu postupka valjanim i opravdanim razlozima koji su uticali na njegovu dužinu.

44. Dalje, u vezi sa apelantovim žalbenim i revizionim postupcima, iz dokumentacije spisa proizlazi da su viši sudovi nižestepenim sudovima predmet vraćali tri puta na ponovni postupak, nalažući da se, u ponovnom postupku, otklone nedostaci u prethodnim postupcima. Tako su te primjedbe obuhvatale bitne povrede parničnog postupka, nepravilno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, zatim ukazivanja da obračun početka računanja zateznih kamata nije pravilno utvrđen i sl., iz čega je proistekla i proizvoljna primjena materijalnog prava. Konkretno, rješavajući o žalbama apelanta i tuženog protiv Presude Općinskog suda broj P-687/96 od 23. septembra 2002. godine, Kantonalni sud je Rješenjem broj GŽ-7/03 od 25. marta 2003. godine uvažio žalbu, prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak. Kantonalni sud je u obrazloženju rješenja naveo da je prvostepeni sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka zbog toga što je izreka presude suprotna obrazloženju koje je dato, u smislu člana 336. stav 1. tačka 13. ZPP FBiH. Također, Kantonalni sud navodi da obrazloženje prvostepene presude ne sadrži objašnjenje u čemu se sastoji iznos od 26.985,00 KM i koji su to radovi bili potrebni da se prostor dovede u upotrebljivo stanje.

45. Zatim, rješavajući apelantovu žalbu protiv Presude Općinskog suda broj P-834/03 od 20. februara 2004. godine, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 009-0-GŽ-07-000520 od 21. februara 2007. godine kojim je uvažio apelantovu žalbu u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog neostvarenih prihoda od poslovnog prostora i predmet u tom dijelu vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju rješenja je navedeno da je došlo do pogrešne ocjene predloženih dokaza, iz kojeg razloga je prvostepena presuda ukinuta u smislu člana 227. stav 1. tačka 2. ZPP-a FBiH, jer se radi o propustima koji se pred Kantonalnim sudom ne mogu otkloniti.

46. Ustavni sud, također, konstatira da je nepostupanje Općinskog suda, u skladu sa datim uputama i zbog toga vraćanja predmeta na ponovni postupak u tri navrata, zbog grešaka koje se nisu mogle ispraviti u postupku pred žalbenim i revizijskim sudom, odlučujuće doprinijelo sveukupnom trajanju parničnog postupka u vremenu od 13 godina. U pogledu ponašanja Kantonalnog suda, Ustavni sud je uzeo u obzir da je Kantonalni sud relativno brzo rješavao o žalbama, ali da je predmet vraćao na ponovni postupak zbog toga što je činjenično stanje bilo nepotpuno utvrđeno, koju povredu nije mogao otkloniti imajući u vidu ograničenja u pogledu održavanja javne rasprave u smislu člana 236. ZPP FBiH. Međutim, vraćanje na ponovni postupak u situaciji kada postupak, a naročito nepostupanje prvostepenog sudskog organa po uputama višeg suda, može produžiti postupak do mjere kada se krši pravo na «razuman rok», te pravne lijekove učiniti iluzornim, a sam postupak beskonačnim. Upravo zbog toga nadležni organi, konkretno redovni sudovi, moraju uložiti dodatni napor kako bi postupak riješili u razumnom roku.

47. Također, Ustavni sud naglašava da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava i gubitka učinkovitosti i povjerenja u pravni sistem. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da ne postoji razumno i objektivno opravdanje za ovakvo djelovanje redovnih sudova u konkretnom slučaju, te da se period odlučivanja u sudskom postupku o određivanju naknade štete ne može smatrati «razumnim» u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, za šta se odgovornim smatraju redovni sudovi.

48. U vezi sa ponašanjem Vrhovnog suda, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u roku od jedne godine i šest mjeseci odlučio o revizijama protiv Presude Kantonalnog suda broj GŽ-2077/04 od 7. juna 2005. godine, koja je bila rezultat već jednom ponovljenog postupka, nakon čega je predmet vraćen Kantonalnom sudu, a sa Kantonalnog ponovo vraćen na Općinski sud. Ovaj period rješavanja revizije pred Vrhovnim sudom Ustavni sud ne smatra naročito dugim, kao ni period rješavanja predmeta po novoj reviziji u postupku koji je još u toku.

49. U vezi sa apelantovim ponašanjem, Ustavni sud smatra da iz predočene dokumentacije ne proizlazi da je apelant doprinio dužini trajanja postupka jer nije koristio bilo kakve metode koje bi mogle dovesti do odugovlačenja postupka. Ustavni sud uočava da se apelant ponašao upravo suprotno, odnosno da je tokom postupka više puta raznim podnescima inicirao postupanje suda, na koji način je pokušao ishoditi da se postupak okonča u razumnom roku. Također je vidljivo da je apelant blagovremeno podnosio svu traženu dokumentaciju koju je sud od njega zahtijevao i da se općenito može utvrditi apelantov aktivan odnos prema konkretnom parničnom postupku. Konačno, u pogledu apelantovog ponašanja, Ustavni sud na temelju predočenog i stanja u spisu nije mogao zaključiti da je on u bilo kojoj fazi postupka pred nadležnim sudovima svojim radnjama ili propuštanjem doprinio njegovoj dužini. U tom smislu, na drugačiji zaključak ne upućuju ni odgovori na apelaciju koje su dostavili redovni sudovi.

50. Iz svega predočenog ne može se zaključiti da je apelant svojim ponašanjem doprinio dužini postupka, a postupajući sudovi nisu predočili bilo kakvo objašnjenje za ukupnu dužinu postupka od 13 godina za šta je, prema mišljenju Ustavnog suda, odlučujući doprinos Općinskog suda. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije zadovoljen zahtjev «razumnosti» iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

51. S obzirom da se, u vrijeme donošenja odluke Ustavnog suda, predmetni postupak nalazi na odlučivanju po reviziji kod Vrhovnog suda, Ustavni sud smatra svrsishodnim da naloži Vrhovnom sudu da taj postupak hitno okonča s obzirom na dosadašnje trajanje postupka u cjelini i već utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje zbog nedonošenja konačne odluke u razumnom roku. Pitanje naknade nematerijalne štete

52. Apelant traži da mu se dosudi naknada nematerijalne štete zbog kršenja prava na suđenje u razumnom roku. U smislu člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Ustavni sud, izuzetno, na apelantov zahtjev, može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda. Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku iznos od 300,00 KM (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 938/04 od 17. novembra 2005. godine, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 20/06).

53. U konkretnom slučaju, budući da se radi o parničnom postupku radi utvrđivanja naknade štete, koji po prirodi nije hitan, Ustavni sud smatra da bi apelantu za svaku godinu neopravdano dugog trajanja postupka trebalo isplatiti iznos od po 150,00 KM, dakle ukupan iznos od 1.950,00 KM. S obzirom na odlučujući doprinos Općinskog suda ukupnoj dužini postupka, ovaj iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Kantona Sarajevo.

54. Imajući u vidu zaključak u pogledu kršenja prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku, Ustavni sud smatra da nije neophodno ulaziti u ispitivanje apelantovih navoda o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

55. Ustavni sud smatra da postoji kršenje prava na donošenje odluke u «razumnom roku» iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kada je za ukupnu dužinu postupka od 13 godina odlučujući doprinos Općinskog suda, koji nije ponudio bilo kakve razloge za ovako dugo trajanje postupka, a Ustavni sud nije mogao utvrditi bilo kakav apelantov doprinos.

56. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

57. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

58. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o meritumu u predmetu AP-666/07 (M. Z.) | Sudska praksa | Aktio