Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4000/09 (P. Č.)

Odluka donesena 25. 02. 2010.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Krivični postupak
  • Apelacija preuranjena
  • Opravdanost dužine trajanja pritvora prije suđenja
  • Pritvor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4000/09

Apelacija

Odluka o meritumu

25. 02. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 4000/09, rješavajući apelaciju Petra Čivčića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 14, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik

Seada Palavrić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Krstan Simić, sudija

Mirsad Ćeman, sudijana sjednici održanoj 25. februara 2010. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Petra Čivčića podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj X-KR-09/772 od 13. oktobra 2009. godine i Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj X-KR- 09/772 od 25. septembra 2009. godine u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. st. 3. i 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Petra Čivčića podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj X-KR-09/772 od 13. oktobra 2009. godine i Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj X-KR-

09/772 od 25. septembra 2009. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je preuranjena.

Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», «Službenom glasniku Republike Srpske» i «Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine».

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Petar Čivčić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora, kojeg zastupa Savan Zec, advokat iz Kozarske Dubice, podnio je 15. decembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj X-KR-09/772 od 13. oktobra 2009. godine i Rješenja Suda BiH broj X-KR-

09/772 od 25. septembra 2009. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 22. decembra 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Tužilaštvo BiH je 29. decembra 2009. godine dostavilo odgovor na apelaciju, a Sud BiH 30. decembra 2009. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 12. januara 2010. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Rješenjem Suda BiH broj X-KR-09/772 od 25. septembra 2009. godine apelantu i B. T. i M. Lj. produžen je pritvor zbog razloga predviđenih članom 132. stav 1. tačke b) i d) Zakona o krivičnom postupku BiH («Službeni glasnik BiH» br. 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08 i 12/09; u daljnjem tekstu: ZKPBiH). Također, određeno je da na osnovu tog rješenja pritvor može trajati do okončanja glavnog pretresa, a najduže tri godine od dana potvrđivanja optužnice. Navedeno je da će se kontrola opravdanosti pritvora vršiti nakon isteka svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. U obrazloženju rješenja Sud BiH je naveo da se Optužnicom Tužilaštva BiH broj KT-RZ 57/09 od 17. septembra 2009. godine apelant i B. T. i M. Lj. terete za krivično djelo zločina protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka h) u vezi sa tačkama a), d), e) i k), a sve u vezi sa članom 180. stav 1. Krivičnog zakona BiH. Sud BiH je, dalje, naveo da je Tužilaštvo BiH uz optužnicu podnijelo prijedlog za produženje mjere pritvora svim optuženim zbog ispunjenja općeg uvjeta za produženje pritvora i postojanja posebnih pritvorskih razloga iz člana 132. stav 1. tačke b) i d) ZKPBiH. Sud BiH je naveo da osnovana sumnja da su optuženi počinili krivično djelo navedeno u optužnici kao opći uvjet za određivanje i produženje pritvora proizlazi iz činjenice da je u ovom predmetu potvrđena optužnica, kao i iz dokaza dostavljenih uz optužnicu, kako iz iskaza svjedoka, tako i iz materijalne dokumentacije. U pogledu posebnih razloga za pritvor, Sud BiH je naveo da je, prema odredbi člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH, uvjet za određivanje i produženje pritvora postojanje osnovane bojazni da će optuženi, ukoliko bude na slobodi, uništiti, sakriti ili izmijeniti dokaze i ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače. Sud BiH je naveo da je činjenica da svi optuženi žive u maloj sredini u kojoj se nalaze saizvršioci, kao i svjedoci - žrtve izvršenog krivičnog djela, te da su mnogi svjedoci tražili zaštitu upravo zbog straha za sebe i svoju porodicu, a izrazili su i strah i bojazan zbog svjedočenja u ovom predmetu. Sud BiH je naveo da iz izjave svjedoka K-1, date u Tužilaštvu BiH broj KT-RZ 48/06 od 26. juna 2008. godine, proizlazi da je upravo apelant bio prisutan kada je na ovog svjedoka vršen pritisak da potpiše izjavu da jedan od saizvršioca, protiv kojeg je u toku glavni pretres pred Sudom BiH, nije prisustvovao predmetnom događaju. Također, Sud BiH je naveo da je o vršenju pritiska da promijene svoj iskaz svjedočio svjedok D. I., zatim svjedoci KO-18 i KO-8, te jedan od preživjelih svjedoka S. K.

7. Dalje, Sud BiH je naveo da je činjenica da je apelant u momentu lišenja slobode bio aktivni policajac u Prijedoru, što upućuje na zaključak o brojnim poznanstvima, te znanju i vještini koje mu pruža policijska dužnost. Dakle, ta činjenica mu omogućava da se na jednostavan način informira o svjedocima koji su dali iskaz u Tužilaštvu BiH ili ga tek trebaju dati. Sud BiH je, dalje, naveo da je evidentno da je u izvršenju predmetnog krivičnog djela učestvovao veliki broj lica od kojih su mnogi na slobodi ili su nedostupni organima krivičnog gonjenja, a među kojima se nalaze i bivše kolege optuženih. Također, Sud BiH je naveo da su u predmetu koji se vodi pred ovim sudom protiv Z. B. i dr., koji se terete za učešće u istom događaju na lokalitetu Korićanskih stijena, trojica optuženih na slobodi zbog porodičnih i zdravstvenih razloga, što vodi zaključku da će optuženi, ukoliko se nađu na slobodi, kontaktirati sa ovim licima, a sve s ciljem opstruiranja predmetnog krivičnog postupka. Osim toga, Sud BiH je naveo da iz akta SIPA-e broj 17-04/2-04-2-584/08 od 23. maja 2008. godine proizlazi da su u maju 2008. godine bivši pripadnici Interventnog voda održali sastanak u jednom ugostiteljskom objektu u Prijedoru gdje su raspravljali o eventualnom lišavanju slobode, što ukazuje na to da je opravdano postojanje bojazni Tužilaštva BiH da bi optuženi mogli utjecati na svjedoke i prikriti dokaze. Prema ocjeni Suda BiH, sve navedene okolnosti ukazuju na opravdanu bojazan da bi optuženi, ukoliko budu na slobodi, utjecali na svjedoke i saizvršioce, te da je, stoga, ispunjen uvjet za produženje pritvora u skladu sa odredbom člana 132. stav 1. tačka b)

ZKPBiH.

8. Dalje, Sud BiH je naveo da je nesporno da se optuženima stavlja na teret izvršenje krivičnog djela za koje je zakonom zaprijećena kazna zatvora u trajanju od najmanje 10 godina ili kazna dugotrajnog zatvora. Time je ispunjen zakonom propisani formalnopravni uvjet za produženje pritvora u skladu sa članom 132. stav 1. tačka d) ZKPBiH. Sud BiH je naveo da se optuženima stavlja na teret da su predmetno krivično djelo izvršili na način što su kao pripadnici I interventnog voda Prijedor, prateći konvoj civila koji se kretao iz Prijedora prema Travniku, iz kolone izdvojili oko 200 muškaraca, te ih nakon dolaska na lokalitet Korićanskih stijena postrojili licem okrenutim prema provaliji. Potom su pojedinačno i rafalno pucali po njima uslijed čega su tijela padala u ponor, da bi nakon toga na tijela bacali ručne bombe. Sud BiH je naveo da je nekoliko lica preživjelo taj zločin, te da su kod njih prisutne brojne psihofizičke posljedice nastale kao rezultat preživjelih događaja. U vezi s tim, Sud BiH je naveo da se radi o događaju koji je izuzetno potresan ne samo za žrtve već i za stanovništvo nesrpske nacionalnosti općine Prijedor. Također, Sud BiH je naveo da veliki broj preživjelih i danas živi na području ove općine, te je svakodnevno u mogućnosti da viđa optužene. Sud BiH je istakao da sve ove okolnosti u svojoj ukupnosti predstavljaju vanredne okolnosti i stvarnu prijetnju narušavanju javnog reda, te da je neophodno zaštititi žrtve i svjedoke od ponovnog traumatiziranja do kojeg bi zasigurno dovelo ponovno viđanje optuženih. S obzirom na navedeno, Sud BiH je zaključio da bi puštanje na slobodu optuženih dovelo do uznemiravanja javnosti i da bi tenzije rezultirale narušavanjem javnog reda. Time je ispunjen i subjektivni uvjet iz člana 132. stav 1. tačka d) ZKPBiH za produženje pritvora koji podrazumijeva postojanje vanredne okolnosti i stvarne prijetnje narušavanju javnog reda.

9. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv navedenog rješenja, Sud BiH je donio Rješenje broj X-KR-09/772 od 13. oktobra 2009. godine kojim je žalba odbijena. U obrazloženju rješenja Sud BiH je naveo da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi kojima se ukazuje na nedostatke osporenog rješenja u smislu konkretizacije utjecaja na svjedoke optužbe ili saučesnike u izvršenju predmetnog krivičnog djela. Naime, Sud BiH je naveo da se pritvorski razlog iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH može zasnovati i na okolnostima koje ukazuju na postojanje ozbiljnog rizika da će doći do zabranjenog utjecaja na svjedoke, saučesnike ili prikrivače, što je potkrijepljeno stavom Ustavnog suda u Odluci broj AP 6/08 kada je razmatrano o određivanju pritvora zbog koluzijske opasnosti. Sud BiH je naveo da sklonost apelanta i ostalih optuženih ka dogovaranju i prikrivanju izvršenja predmetnog krivičnog djela proizlazi iz akta SIPA-e broj 17-04/2-04-2-584/08 od 23. maja 2008. godine prema kojem su u maju 2008. godine bivši pripadnici Interventnog voda održali sastanak u jednom ugostiteljskom objektu u Prijedoru gdje su raspravljali o eventualnom lišavanju slobode. Prema mišljenju Suda BiH, svi optuženi imaju ogroman interes da se ne pronađu materijalni dokazi koji eksplicitno navode imena svih lica koja su kritičnog dana bila u pratnji konvoja, te da bi dolaskom u posjed takve dokumentacije, tu dokumentaciju zasigurno uništili, sakrili ili krivotvorili. Pri tome, Sud BiH je naveo da je sklonost ka prikrivanju tragova izvršenog krivičnog djela pokazao upravo apelant kada je nakon kritičnog događaja zajedno sa drugim licima pristupio sanaciji terena. Dakle, prema mišljenju Suda BiH, utjecaj na svjedoke u ovom predmetu nije paušalan navod osporenog rješenja, a dodatno je konkretiziran i iskazima svjedoka KO-18, KO-8 i D. I. Također, Sud BiH je istakao da u osporenom rješenju nije bilo neophodno precizirati način na koji je apelant utjecao na svjedoka niti šta mu je konkretno rekao, jer je za egzistiranje pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH bitno navesti okolnosti koje nesumnjivo ukazuju na postojanje ozbiljnog rizika da će doći do zabranjenog utjecaja na svjedoka. S obzirom na navedeno, Sud BiH je zaključio da postoje razlozi koji opravdavaju produženje pritvora na osnovu člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH, kako bi se osiguralo nesmetano saslušanje svjedoka na glavnom pretresu i uspješno vođenje predmetnog postupka.

10. Dalje, Sud BiH je naveo da u konkretnom slučaju postoje razlozi koji opravdavaju zadržavanje apelanta i ostalih optuženih u pritvoru i na osnovu člana 132. stav 1. tačka d) ZKPBiH. Naime, Sud BiH je istakao da se apelant i ostali optuženi terete za izvršenje krivičnog djela zločina protiv čovječnosti, što se smatra krivičnim djelom široke rasprostranjenosti i sistematičnosti, za koje je zaprijećena kazna zatvora od 10 godina ili teža kazna. Time je ispunjen prvi opći uvjet koji zakonodavac predviđa u kontekstu održivosti citiranog pritvorskog osnova. Sud BiH je, dalje, naveo da uvažava činjenicu da odnosi optuženih sa sugrađanima nisu bili narušeni u periodu prije lišenja slobode, ali da je, isto tako, nezanemariva činjenica da u to vrijeme optuženi nisu bili okarakterizirani kao potencijalni počinioci zločina u toj sredini. Pri tome, Sud BiH je istakao da odredba člana 132. stav 1. tačka d) ZKPBiH zahtijeva postojanje vanrednih okolnosti koje u svojoj korelaciji predstavljaju stvarnu prijetnju narušavanju javnog reda. Sud BiH je naveo da zločin koji je počinjen neminovno ostavlja brojne i teške psihofizičke posljedice na preživjele žrtve zločina, ali i bliske srodnike stradalih, što je vidljivo iz iskaza saslušanih svjedoka koji opisuju dešavanja na Korićanima kao stravičan i nezapamćen zločin koji je i danas iznimno potresan za stanovništvo općine Prijedor. S obzirom na to, Sud BiH je naglasio da su štetne reperkusije počinjenog zločina još uvijek prisutne na području gdje borave optuženi, te da, stoga, prihvata zaključak iz osporenog rješenja da bi puštanje optuženih na slobodu uznemirilo javnost i rezultiralo narušavanjem javnog reda.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

11. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima povrijeđeni pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 3. i 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Apelant smatra da je odluka Suda BiH u pogledu postojanja posebnih razloga za pritvor iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH zasnovana samo na pretpostavkama zbog prirode i težine krivičnog djela koje mu se stavlja na teret. U pogledu akta SIPA-e broj 17-04/2-04-2-584/08 od 23. maja 2008. godine, apelant navodi da u prijedlogu Tužilaštva BiH, kao ni u osporenim rješenjima, nisu navedena lica koja su navodno prisustvovala tom sastanku u maju 2008. godine, što vodi zaključku da on nije prisustvovao ovom ili bilo kojem drugom sastanku bivših pripadnika Interventnog voda. U pogledu navoda Suda BiH da postoji ozbiljan rizik od utjecaja na svjedoke ili saučesnike, apelant navodi da činjenica da drugi potencijalni učesnici u izvršenju istog krivičnog djela nisu do danas procesuirani ne može njemu ići na teret. Naime, apelant smatra da bi se mogućnost utjecaja na saučesnike otklonila ukoliko bi se odredile mjere zabrane koje bi, između ostalog, obuhvatale zabranu kontaktiranja sa mogućim saučesnicima. U vezi s tim, apelant navodi da postoji izuzetna saradnja između Tužilaštva BiH i SIPA-e koja bi zasigurno odmah reagirala na svaki čak i pokušaj kontaktiranja ne samo ostalih saučesnika već i svjedoka.

12. Dalje, u pogledu izjave svjedoka K-1 od 26. juna 2008. godine, apelant navodi da mu ta izjava nikada nije predočena, a da je očigledno da ta izjava nije bila ni predmet provjere radi utvrđivanja njezine istinitosti. Također, apelant navodi da mu nikad nije predočena ni izjava koju je navodno svjedok K-1 potpisao pod pritiskom. Apelant navodi da Sud BiH nije smatrao bitnim da razjasni pitanje zašto zaštićeni svjedok daje bilo kakve izjave advokatu R. D., braniocu optuženog D. J., u njegovoj advokatskoj kancelariji, a naročito u prisustvu apelanta i drugih lica. U vezi s tim, apelant ističe da je onda potpuno nejasna svrha mjere zaštite kada zaštićeni svjedok Tužilaštva BiH obilazi advokatske kancelarije i daje izjave o događajima koji trebaju biti predmet svjedočenja, a naročito ako su u kancelariji prisutna i druga lica, posebno potencijalno osumnjičeni. Apelant, dalje, ističe da je neosnovan i paušalan navod Suda BiH da bi apelant puštanjem na slobodu kontaktirao sa optuženima iz predmeta Z. B. i dr. kojima je pritvor ukinut zbog određenih razloga. Naime, apelant smatra da odluka suda u jednom predmetu ne može ići na teret optuženom u drugom predmetu, pogotovo ne na način da se tom licu osporava pravo na slobodu. Također, apelant smatra da navodi Suda BiH u vezi sa njegovom profesijom i mogućim utjecajem na svjedoke nisu potkrijepljeni dokazima koji ukazuju na to da je apelant zloupotrebljavao svoja ovlaštenja kao policajac, a posebno u odnosu na član 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH. Pri tome, apelant ističe da je potrebna konkretizacija utjecaja na svjedoke ili saučesnike, a što bi imalo za posljedicu ometanje krivičnog postupka, što predstavlja zakonsku pretpostavku za određivanje pritvora prema ovom osnovu.

13. U pogledu postojanja posebnih pritvorskih razloga iz člana 132. stav 1. tačka d) ZKPBiH, apelant smatra da je nesporna činjenica da je ispunjen objektivni uvjet za određivanje pritvora. Međutim, kada je u pitanju subjektivni uvjet, apelant smatra da je Sud BiH izveo zaključak o ispunjenosti ovog uvjeta samo na osnovu pretpostavki i indicija, odnosno pukog nagađanja da bi apelantovim puštanjem na slobodu bila dovedena u opasnost sigurnost građana i njihove imovine. Apelant smatra da je Sud BiH morao imati za osnov neke konkretne situacije da je bilo kome u Prijedoru ili šire upućena bilo kakva prijetnja ili da su preduzete radnje s ciljem izazivanja straha kod građana ili kojima se na bilo koji način ugrožava sigurnost građana. U vezi s tim, apelant navodi da je nesporna činjenica da Sud BiH nema nikakvih materijalnih dokaza da je apelant bilo šta slično učinio ili pokušao da učini.

14. Dalje, apelant smatra da je ograničenje prava na slobodu koje se zasniva isključivo na indicijama, hipotetičkim pretpostavkama i težini krivičnog djela dovelo apelanta u poziciju da dokazivanje suprotnog praktično postaje nemoguće, te da mu je na taj način prekršeno i pravo na pravično saslušanje u krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom zagarantirana članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije.

b) Odgovor na apelaciju

15. U odgovoru na apelaciju Sud BiH je naveo da apelant u apelaciji ponavlja navode iz svoje odbrane date u toku postupka koji je prethodio donošenju rješenja o produženju pritvora, te u žalbi izjavljenoj protiv tog rješenja. Sud BiH smatra da su u osporenim rješenjima dati konkretni i odlučni razlozi u pogledu postojanja posebnih pritvorskih razloga iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH. Također, Sud BiH smatra da je u osporenim rješenjima sasvim razložno ukazano na postojanje vanrednih okolnosti kao pretpostavke za primjenu člana 132. stav 1. tačka d) ZKPBiH. Naime, Sud BiH je naveo da u konkretnom slučaju postoje osobite okolnosti koje potkrepljuju zaključak da je uslijed načina izvršenja i posljedica predmetnog krivičnog djela određivanje pritvora neophodno radi sprječavanja narušavanja javnog reda. Stoga, Sud BiH predlaže da se apelacija odbaci kao očigledno (prima facie) neosnovana ili da se odbije kao neosnovana.

16. U odgovoru na apelaciju Tužilaštvo BiH je navelo da je Sudu BiH podnijelo obrazložen Prijedlog za određivanje privremene mjere apelantu i drugim optuženima broj KT-RZ- 57/09 od 27. augusta 2009. godine, te da su u tom prijedlogu navedeni konkretni primjeri utjecaja na svjedoke koji svjedoče povodom učinjenog krivičnog djela. Tužilaštvo BiH je, dalje, navelo da su apelantu i njegovom braniocu dostavljeni redigirani iskazi svih svjedoka koji su dobili mjere zaštite, a koji su u optužnici predloženi za ispitivanje na glavnom pretresu u ovom predmetu, među kojima je i iskaz svjedoka K-1. Pri tome, Tužilaštvo BiH ističe da je iz prijedloga za produženje mjere pritvora vidljivo da postoje brojni primjeri utjecaja na svjedoke, te da se produženje mjere pritvora zasniva ne samo na iskazu svjedoka K-1 već i na iskazima svjedoka K-18, K-8, D. I. i drugih svjedoka. Prema mišljenju Tužilaštva BiH, Sud BiH je pravilno ispitao opravdanost produženja mjere pritvora apelantu, te detaljno obrazložio razloge zbog kojih smatra da postoje legitimni ciljevi koji opravdavaju produženje mjere pritvora. S obzirom na to, Tužilaštvo BiH smatra da u konkretnom predmetu ne postoji povreda člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine niti člana 5. Evropske konvencije. U pogledu apelantovih navoda o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, Tužilaštvo BiH smatra da je apelacija u ovom dijelu preuranjena budući da se, prema praksi Ustavnog suda, pravičnost postupka ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline.

V. Relevantni propisi

17. Zakon o krivičnom postupku BiH («Službeni glasnik BiH» br. 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08 i 12/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 132. (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo pritvor mu se može odrediti: [...]

b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju na to da će ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače; [...]

d) u vanrednim okolnostima, ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda.

VI. Dopustivost

18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

Dopustivost u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije

20. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća na to da se garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije odnose na krivični postupak u cijelosti, te da se odgovor na pitanje da li je neka od ovih garancija prekršena ne može dati dok postupak traje, jer eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68; Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 38/03).

21. U konkretnom slučaju Ustavni sud ukazuje na to da osporena rješenja ne predstavljaju odluku koja je rezultat cjelokupnog krivičnog postupka protiv apelanta, u smislu utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe protiv njega, jer je njima riješeno samo jedno proceduralno pitanje, odnosno odlučeno o jednoj fazi postupka. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije preuranjena.

22. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

Dopustivost u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. st. 3. i 4. Evropske konvencije

23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Suda BiH broj X-

KR-09/772 od 13. oktobra 2009. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 16. oktobra 2009. godine, a apelacija je podnesena 15. decembra 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i

4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i

4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

25. Apelant osporava navedena rješenja Suda BiH tvrdeći da su mu tim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 3. i 4. Evropske konvencije.

Član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: [...]

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost. [...]

Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom: [...]c. zakonitog hapšenja ili lišavanja slobode u pogledu privođenja nadležnoj sudskoj vlasti kada postoji opravdana sumnja da je to lice izvršilo krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se lice spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne. [...]

3. Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1.c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati garancijama o pojavljivanju na suđenju.

4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i, ukoliko ono nije bilo zakonito, naložio oslobađanje. [...]

26. U konkretnom slučaju apelant smatra da mu je osporenim rješenjima o produženju pritvora povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud je u više svojih odluka naglasio da se pravo na slobodu ličnosti ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva ZKPBiH, koji je primijenjen u konkretnom slučaju i koji mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije.

27. Ustavni sud ukazuje na to da odredba člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da lice bude lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1.c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje «zakonito» u smislu navedenog člana, a obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštivanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi sa pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo koje mu se stavlja na teret conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Međutim, to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, usprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštivanja slobode pojedinca.

28. U konkretnom slučaju apelant i ne osporava da je odluka o pritvoru zasnovana na osnovanoj sumnji da je počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, pa se Ustavni sud neće ni baviti ovim pitanjem. Međutim, apelant osporava da su postojali drugi relevantni razlozi da mu bude produžen pritvor, odnosno navodi da Sud BiH u odluci o pritvoru nije te razloge konkretizirao i objektivizirao. Ustavni sud zapaža da je apelantu produžen pritvor, između ostalog, zbog razloga predviđenih članom 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH, tj. zbog postojanja osnovane bojazni da će apelant, ukoliko bude na slobodi, uništiti, sakriti ili izmijeniti dokaze i ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH skrenuo pažnju na brojne okolnosti koje ukazuju na postojanje osnovane bojazni da će apelant, ukoliko bude pušten na slobodu, utjecati na svjedoke i saizvršioce. Naime, Sud BiH je ukazao na izjave svjedoka K-1, K-18, K-8, D. I. i S. K., te istakao da za postojanje pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH nije neophodno da je apelant neposredno vršio pritisak na svjedoke da promijene svoj iskaz već da je dovoljno da postoje okolnosti koje nesumnjivo ukazuju na postojanje ozbiljnog rizika da će doći do zabranjenog utjecaja na svjedoke. Također, Sud BiH je ukazao na činjenicu da je u izvršenju predmetnog krivičnog djela učestvovao veliki broj lica, od kojih su mnogi na slobodi ili su nedostupni organima krivičnog gonjenja, te da postoji ozbiljan rizik da će apelant, ukoliko bude pušten na slobodu, kontaktirati sa ovim licima, a sve s ciljem opstruiranja predmetnog krivičnog postupka. Dalje, Ustavni sud zapaža da je apelantu produžen pritvor i zbog razloga predviđenih članom 132. stav 1. tačka d) ZKPBiH. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH jasno ukazao na to da okolnosti pod kojima je izvršeno predmetno krivično djelo u svojoj ukupnosti predstavljaju vanredne okolnosti i stvarnu prijetnju narušavanju javnog reda, te da je neophodno zaštititi žrtve i svjedoke od ponovnog traumatiziranja do kojeg bi zasigurno dovelo ponovno viđanje lica koja se terete za izvršenje tog krivičnog djela. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ističe da su organi sudske vlasti apelantu odredili i produžili pritvor, što je u saglasnosti sa zahtjevom iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije da «svako ko je lišen slobode mora biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast». Dalje, Ustavni sud smatra da je Sud BiH dao detaljne i jasne razloge zbog čega se produžava pritvor apelantu, te da okolnosti konkretnog slučaja upućuju na postojanje važnog i značajnog općeg interesa koji preteže nad principom poštivanja prava na slobodu pojedinca. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije neosnovani.

29. U pogledu apelantovih navoda da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije, Ustavni sud primjećuje da, osim paušalnih navoda, apelant nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju navedenog prava u predmetnom postupku. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije, također, neosnovani.

30. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da osporenim rješenjima nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 3. i 4. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

31. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije ako je apelantu produžen pritvor zbog postojanja osnovane bojazni da će, ukoliko bude pušten na slobodu, utjecati na svjedoke i saizvršioce, a pri tome postoje okolnosti koje nesumnjivo ukazuju na postojanje ozbiljnog rizika da će doći do zabranjenog utjecaja na svjedoke i saizvršioce. Također, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije ako je apelantu produžen pritvor zbog toga što okolnosti pod kojima je izvršeno predmetno krivično djelo predstavljaju vanredne okolnosti i postoji stvarna prijetnja narušavanju javnog reda ukoliko bi apelant bio pušten na slobodu.

32. Dalje, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje člana 5. stav 4. Evropske konvencije jer apelant, osim paušalnih navoda, nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju navedenog prava.

33. Na osnovu člana 16. stav 4. tačka 14. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

34. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o meritumu u predmetu AP-4000/09 (P. Č.) | Sudska praksa | Aktio