Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2552/07 (M. M.)

Odluka donesena 25. 02. 2010.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Legitimno očekivanje
  • Troškovi i izdaci
  • Troškovi postupka
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2552/07

Apelacija

Odluka o meritumu

25. 02. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2552/07, rješavajući apelaciju Mire Mlinarevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 25. februara 2010. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Mire Mlinarevića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku, u postupku pred Općinskim sudom Mostar u predmetu broj P.1516/97-I, koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07-0-Rev-06- 001156 od 19. juna 2007. godine.

Odbija se kao neosnovana apelacija Mire Mlinarevića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07-0-Rev-06-001156 od 19. juna 2007. godine, Presude Kantonalnog suda Mostar broj Gž-007-0-Gž-06-000339 od 20. aprila 2006. godine i Presude Općinskog suda Mostar broj P.1516/97-I od 1. decembra 2005. godine, u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1.

Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», «Službenom glasniku Republike Srpske» i «Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine».

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Miro Mlinarević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gruda, kojega zastupa Drago Bevanda, advokat iz Mostara, podnio je 13. septembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) Presudom broj 07-0-Rev-06-001156 od 19. juna 2007. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Kliničke bolnice Mostar, kao učesnika u postupku, zatraženo je 24. septembra 2007. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 9. oktobra 2007. godine, Općinski sud 11. juna 2008. godine, dok Kantonalni sud nije dostavio odgovor na apelaciju. Klinička bolnica Mostar je odgovor na apelaciju dostavila 10. oktobra 2007. godine.

4. Od Općinskog suda je 23. decembra 2009. godine zatražen na uvid spis broj P.1516/97-I, koji je Općinski sud dostavio 5. januara 2010. godine.

5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda, Općinskog suda i tuženog su 2. februara 2010. godine dostavljeni apelantu.

III. Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i apelantovih navoda mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Apelant je 19. jula 1988. godine podnio tužbu Osnovnom sudu u Mostaru (sada Općinski sud) protiv RO „Regionalni medicinski centar Mostar-OOUR „Regionalna bolnica za očne bolesti“- Mostar (sada Klinička bolnica Mostar, u daljnjem tekstu: tužena), radi naknade štete.

8. Osnovni sud je 30. maja 1990. godine donio Djelimičnu presudu broj P.1567/88 koja je potvrđena Presudom Višeg suda u Mostaru broj Gž.1800/90 od 27. aprila 1991. godine, kojom je tuženi obavezan da apelantu na ime prouzrokovane nematerijalne štete isplati iznos od 77.000 dinara sa pripadajućom zateznom kamatom. Istom odlukom je utvrđeno da će se o apelantovom zahtjevu za naknadu materijalne štete i naknadi troškova parničnog postupka odlučiti konačnom odlukom.

9. Apelant je 11. jula 1997. godine Općinskom sudu podnio zahtjev za rekonstrukciju spisa u predmetu broj P.1567/88, koji je uništen zbog ratnih dešavanja. U svom zahtjevu apelant se pozvao na odlučenje iz presude Osnovnog suda od 30. maja 1990. godine, kojom je utvrđeno da će se o apelantovom zahtjevu za naknadu materijalne štete i naknadi troškova parničnog postupka odlučiti konačnom odlukom. Apelant traži da mu tužena naknadi materijalnu štetu zbog gubitka u dohotku što je posljedica umanjenja radne sposobnosti, zbog manje ostvarenog prihoda od poljoprivredne djelatnosti za period od nastanka štetnog događaja do 19. novembra 2005. godine u iznosu od 66.757,67 KM, a od 19. novembra i rentu u mjesečnom iznosu od 276,36 KM pa ubuduće dok se okolnosti ne promijene, kao i iznos od 8.687,00 KM na ime troškova liječenja na klinici u Rimu. Predsjednik Općinskog suda je 18. jula 1997. godine Naredbom broj Su.347/97 udovoljio apelantovom zahtjevu i naložio rekonstrukciju spisa i nastavak rada u predmetu, a parničnim strankama je naloženo da sudu dostave dokumentaciju koja se odnosi na predmetni parnični postupak koju one posjeduju.

10. Općinski sud je dalje, postupajući na temelju Naredbe predsjednika Općinskog suda broj Su.347/97, nakon izvršene rekonstrukcije predmetnog spisa nastavio rad u predmetu i 1. decembra 2005. godine je donio Presudu broj P.1516/97-I, kojom je u cijelosti odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev.

11. Općinski sud je u periodu od 18. jula 1997. godine do 1. decembra 2005. godine, kada je donesena prvostepena presuda, zakazao 21 ročište (8. decembra 1997. godine, 22, januara, 2. jula, 16. septembra i 29. oktobra 1998. godine, 26. januara i 30. aprila 1999. godine, 11. januara 2001. godine, 30. januara, 6. marta, 8. aprila i 15. maja 2002. godine, 17. novembra, 19. decembra 2003. godine, 11. februara, 5. oktobra i 14. decembra 2004. godine, 23. februara, 25. maja, 29. septembra, 9. novembra i 1. decembra 2005. godine).

12. Općinski sud je na ročištu održanom 8. decembra 1997. godine rješenjem odbio kao neosnovan prigovor tuženog za rekonstrukciju predmetnog spisa od 11. septembra 1997. godine, i usvojio apelantov prijedlog da vještak poljoprivredne struke izvrši vještačenje na okolnost utvrđivanja materijalne štete koju je pretrpio zbog manje ostvarenog prihoda od poljoprivredne djelatnosti, i da se na ročište zakazano za 22. januar 1998. godine pozovu svjedoci Branko Ančić i Ivan Milas radi svjedočenja na okolnost osnova apelantovog tužbenog zahtjeva za naknadu materijalne štete. Uvidom u zapisnik Općinskog suda sa ročišta održanog 22. januara 1998. godine proizlazi da je sud saslušao pozvane svjedoke, i da je rješenjem odredio da će vještačenje koje je odobrio obaviti stalni sudski vještak poljoprivredne struke na okolnost apelantove izgubljene zarade zbog nemogućnosti obavljanja poljoprivredne djelatnosti, i sud je raspravu odložio na neodređeno vrijeme.

13. Nalaz vještaka dostavljen je Općinskom sudu 18. marta 1998. godine. Apelant je 14. aprila 1998. godine obavijestio sud da nema primjedbi na nalaz vještaka, pa je u skladu sa predloženim nalazom preinačio tužbeni zahtjev. Tužena se podneskom od 14. aprila 1998. godine također očitovala na nalaz vještaka, osporavajući ga u cijelosti. Općinski sud je ročišta zakazana za 2. juli i 16. septembar 1998. godine rješenjem odložio za 29. oktobar 1998. godine, jer se apelant nije očitovao na podnesak tužene od 14. aprila 1998. godine.

14. Iz zapisnika sa ročišta održanog 29. oktobra 1998. godine proizlazi da je Općinski sud rješenjem usvojio prijedlog tužene da postupak u ovoj pravnoj stvari miruje počevši od 29. oktobra 1998. godine, jer raspravi nije pristupio apelant iako je bio uredno obaviješten, te da svaka stranka može staviti prijedlog da se umirovljeni postupak nastavi po isteku roka od tri mjeseca računajući od dana kada je mirovanje nastupilo, a u slučaju da takav prijedlog ne bude stavljen u roku od četiri mjeseca od dana kada je nastupilo mirovanja postupka, sud će apelantovu tužbu smatrati povučenom.

15. Apelant je 4. novembra 1998. godine podnio prijedlog Općinskom sudu radi povrata u prijašnje stanje zbog propuštanja ročišta, te je zatražio da sud zakaže raspravu u ovoj pravnoj stvari. Na ročištu održanom 26. januara 1999. godine sud je rješenjem usvojio apelantov prijedlog i dozvolio povrat u pređašnje stanje, ukinuo rješenje od 29. oktobra 1998. godine i naložio da se u ovom predmetu nastavi redovan parnični postupak. Sud je također usvojio apelantov prijedlog da se provede medicinsko vještačenje na okolnost utvrđivanja stepena umanjenja njegove radne sposobnosti, dok je na ročištu održanom 30. aprila 1999. godine Općinski sud odredio da će medicinsko vještačenje provesti stalni sudski vještak medicinske struke na temelju raspoložive građe u spisu. Nalaz i mišljenje vještak je dostavio sudu 21. juna 1999. godine.

16. Općinski sud je 11. januara 2001. godine usvojio apelantov prijedlog za dopunu nalaza medicinskog vještačenja tražeći da jasno definiše koje poljoprivredne poslove apelant može odnosno ne može obavljati. Vještak medicinske struke je dopunu svog nalaza dostavio sudu 8. decembra 2001. godine.

17. Na prijedlog parničnih stranaka da će pokušati ovaj spor riješiti izvan suda, Općinski sud je rasprave zakazane za 30. januar, 6. mart i 8. april 2002. godine odložio. Nakon neuspjelog pokušaja mirnog rješenja spora sud je raspravu zakazao za 15. maja 2002. godine.

18. Općinski sud je na ročištu održanom 15. maja 2002. godine nastavio sa izvođenjem dokaza i rješenjem suda tuženoj je naloženo da se očituje na nalaz vještaka medicinske struke u pogledu predloženog postotka apelantove smanjene sposobnosti, dok je od vještaka poljoprivredne struke zatraženo da svoj nalaz dopuni, i da visinu već određene rente iskaže prema važećoj valuti. Iz zapisnika sa ovog ročišta proizlazi da je sud usvojio prijedlog tužene da se od Kantonalnog suda zatraži pismeni odgovor o pravnom sljedništvu tužene u odnosu na RO Regionalni medicinski centar OOUR Regionalna bolnica za očne bolesti Mostar.

19. Apelant je podneskom od 25. jula 2002. godine zatražio od Općinskog suda da zaključi raspravu i donese odluku prema stanju spisa jer tužena, isticanjem novih prijedloga koje je sud prihvatio na ročištu od 15. maja 2002. godine, pokušava da postupak vrati na sami početak zloupotrebljavajući procesna prava koja joj pripadaju.

20. Općinski sud je 30. augusta 2002. godine od Odjela sudskog registra Kantonalnog suda Mostar zatražio da ga obavijesti da li je u sudskom registru tog suda tužena upisana kao pravni slijednik RO Regionalna bolnica za očne bolesti Mostar, OOUR Regionalna bolnica za očne bolesti Mostar, a 3. oktobra 2002. godine i urgenciju na dopis od 30. augusta 2002. godine. Kantonalni sud je odgovor sudu dostavio 26. septembra 2002. godine, navodeći da je Rješenjem Višeg suda u Mostaru broj U/s.3/94 od 14. septembra 1994. godine upisano osnivanje Kliničke bolnice Mostar, koja preuzima prava i obaveze OOUR Regionalna bolnica za očne bolesti Mostar, a koja je rješenjem ovog suda prestala postojati.

21. Sud je poziv strankama za ročište koje će se održati 16. decembra 2003. godine, uz upozorenje i obavijest o posljedicama zbog izostanka, uputio 17. novembra 2003. godine.

22. Iz zapisnika sa pripremnog ročišta od 16. decembra 2003. godine proizlazi da je sud rješenjem odredio da će se glavna rasprava održati 11. februara 2004. godine, sa mogućnošću produženja na 12. februar 2004. godine. Sud je rješenjem glavnu raspravu, određenu za 11. februar 2004. godine, odgodio na neodređeno vrijeme jer nisu ispunjene zakonske pretpostavke za njeno održavanje kao ni za određivanje vremena održavanja nove glavne rasprave.

23. Pripremno ročište, održano 5. oktobra 2004. godine, sud je odložio uz saglasnost parničnih stranaka i novo je zakazano za 14. decembar 2004. godine.

24. Na pripremnom ročištu održanom 14. decembra 2004. godine apelant je ponovo preinačio svoj tužbeni zahtjev i sud je rješenjem usvojio prijedlog tužene za provođenje novog medicinskog vještačenja, i određeno je da će vještačenje provesti Klinika za očne bolesti KB Sarajevo. Također, sud je usvojio i apelantov prijedlog da vještak finansijske struke provede vještačenje u vezi sa troškovima njegovog liječenja i hirurškog zahvata koji je obavljen na očnoj klinici u Rimu, kao i troškova nabavke očne proteze, pa je ročište odloženo na neodređeno vrijeme. Vještak finansijske struke je svoj nalaz sudu dostavila 27. januara 2005. godine, dok je Klinika za očne bolesti KB Sarajevo svoj nalaz dostavila sudu 2. maja 2005. godine.

25. Općinski sud je glavne rasprave zakazane za 25. maj, 29. septembar i 9. novembar 2005. godine odložio, jer im nije pristupio vještak medicinske struke Klinike za očne bolesti KB Sarajevo. Uz saglasnost stranaka određen je prekid glavne rasprave od 9. novembra 2005. godine i nastavak rasprave je zakazan za 1. decembar 2005. godine.

26. Općinski sud je glavnu raspravu, održanu 1. decembra 2005. godine, zaključio i donio Presudu broj P.1516/97-I, kojom je u cijelosti odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev. U obrazloženju presude je navedeno da apelant u toku postupka nije dokazao da ne može obavljati poslove iz djelatnosti poljoprivrede, a niti da mu je umanjen prihod od poljoprivrede koji je ostvarivao prije nesreće. U dijelu apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio da mu tuženi plati troškove liječenja u Rimu, utvrđeno je da apelant nije dokazao da se ono nije moglo obaviti u bolnici u Mostaru, Splitu ili Zagrebu.

27. Apelant je 20. februara 2006. godine podnio žalbu protiv prvostepene presude Kantonalnom sudu, koji je 20. aprila 2006. godine donio Presudu broj Gž-007-0-Gž-06-000339, kojom je apelantovu žalbu djelimično uvažio i prvostepenu presudu djelimično preinačio, tako da se tužena obavezuje da apelantu isplati iznos od 8.687,00 KM na ime troškova liječenja sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 9. novembra 2005. godine, na ime materijalne štete koja se odnosi na izgubljenu zaradu zbog apelantove nesposobnosti za rad za vrijeme trajanja liječenja za period od dva mjeseca iznos od 1.674,89 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 24. januara 2006. godine kao dana presuđenja, dok je u preostalom dijelu njegova žalba odbijena i pobijana presuda potvrđena.

28. Apelant je protiv presude Kantonalnog suda 19. maja 2006. godine izjavio reviziju Vrhovnom sudu. Kantonalni sud je predmetni spis Vrhovnom sudu dostavio 26. septembra 2006. godine.

29. Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Rev-06-001156 od 19. juna 2007. godine apelantovu reviziju djelimično uvažio i drugostepenu presudu preinačio u dijelu koji se odnosi na dosuđene kamate i troškove postupka, tako da se kamata na iznos od 8.687,00 KM dosuđuje počevši od 9. novembra 1995. godine, a ne od 9. novembra 2005. godine.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

30. Apelant navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, i povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant ističe da je tužbu Osnovnom sudu podnio prije 19 godina, čime mu je povrijeđeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku. U odnosu na povredu prava na imovinu apelant u apelaciji navodi hronologiju događanja do okončavanja postupka i donošenja presude Vrhovnog suda i smatra da je zbog utvrđenog umanjenja radne sposobnosti za 33% njegovom zahtjevu trebalo biti udovoljeno u cijelosti.

b) Odgovori na apelaciju

31. U odgovoru na apelaciju Vrhovnog suda je navedeno da je presuda tog suda utemeljena na važećim procesnim i materijalnim zakonima Bosne i Hercegovine, odredbama Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, pa je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.

32. Općinski sud u odgovoru na apelaciju navodi hronologiju postupanja tog suda do donošenja prvostepene presude.

33. Tužena u odgovoru na apelaciju navodi da su tačni apelantovi navodi da je postupak u ovoj pravnoj stvari trajao dugo, međutim ne smatra se odgovornom za to, jer je za vođenje postupka odgovoran sud. U pogledu apelantovih navoda da mu je osporenim odlukama sudova povrijeđeno pravo na imovinu, tuženi smatra da su odluke sudova zakonite i pravilne, da je njima zadovoljen institut naknade štete. Smatra da umanjenje radne sposobnosti za 33% ne podrazumijeva automatski i smanjenje zarade za 33%, posebno zato jer se radi o prihodu od poljoprivredne djelatnosti, stoga predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena.

V. Relevantni propisi

34. Zakon o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 42/98 i 3/99) u relevantnom dijelu glasi:

«Član 10.

Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.»

35. Zakon o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:

«Član 10.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.»

VI. Dopustivost

36. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

37. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

38. Apelant se obratio Ustavnom sudu zbog činjenice da parnični postupak povodom njegove tužbe nerazumno dugo traje i zbog povrede prava na imovinu. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-06-001156 od 19. juna 2007. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 18. jula 2007. godine, a apelacija je podnesena 13. septembra 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

39. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

40. Apelant se žali da mu je zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, u postupku koji je okončan presudom Vrhovnog suda, povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.» Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

«1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]» Suđenje u razumnom roku - relevantni principi

41. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

a) Period koji se uzima u obzir

42. Ustavni sud zapaža da je apelant pokrenuo postupak 19. jula 1988. godine. Međutim, period koji ratione temporis ulazi u nadležnost Ustavnog suda ne počinje teći tog datuma, već 14. decembra 1995. godine, kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Međutim, u ocjenjivanju razumnosti dužine postupka na koji se apelant žali, Ustavni sud će uzeti u obzir stadij postupka dostignut do 14. decembra 1995. godine (loc. cit., presuda Mikulić, stav 37). U vezi sa navedenim Ustavni sud zapaža da je do momenta kada je zasnovana nadležnost Ustavnog suda postupak povodom apelantove tužbe trajao sedam godina i pet mjeseci, a od tada do donošenja presude Vrhovnog suda 11 godina i šest mjeseci, pa je to period koji će biti predmet analize Ustavnog suda u sljedećim stavovima.

b) Analiza razumnosti trajanja postupka

43. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku u kojem su sudovi trebali da utvrde osnovanost apelantovog tužbenog zahtjeva za naknadu štete i naknade troškova postupka. Kako je predmetni spis uništen zbog ratnih dešavanja prvobitno je bilo potrebno izvršiti rekonstrukciju spisa broj P.1567/88. Ustavni sud primjećuje da su u dokaznom postupku izvršili vještačenje vještaci poljoprivredne, medicinske i finansijske struke, da su saslušani svjedoci i parnične stranke, te da je izvršen uvid u relevantnu dokumentaciju. Prema tome, Ustavni sud smatra da se predmetni postupak prema svojoj suštini i dokazima koji su izvedeni može smatrati relativno složenim.

44. Što se tiče postupanja redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da u postupku pred Općinskim sudom postoje periodi u kojima je taj sud postupao u okviru razumnog roka i periodi kada taj sud nije poduzimao niti jednu procesnu radnju. Tako je predsjednik Općinskog suda nakon podnošenja apelantovog zahtjeva za rekonstrukciju predmetnog spisa 11. jula 1997. godine već 18. jula 1997. godine udovoljio njegovom zahtjevu i naložio rekonstrukciju spisa i nastavak rada u predmetu.

45. Osim toga Ustavni sud zapaža da je Općinski sud rasprave zakazane za 30. januar, 6. mart i 8. april 2002. godine opravdano odgodio, usvojivši prijedlog parničnih stranaka zbog pokušaja da spor riješe mirnim putem, pa je tek nakon saznanja da stranke nisu postigle dogovor ponovo nastavio s postupkom i zakazao raspravu za 15. maj 2002. godine. Budući da se u konkretnom slučaju radi o procesnim pravima stranaka da predlažu rješavanje spora mirnim putem, taj se period ne može staviti na teret sudu.

46. Međutim, u daljnjem postupanju prvostepenog suda Ustavni sud primjećuje da postoje periodi kada taj sud nije bio aktivan. Tako u periodu od 21. juna 1999. godine do 11. januara 2001. godine, odnosno u roku od jedne godine i šest mjeseci, sud nije poduzeo niti jednu procesnu radnju na vođenju predmetnog postupka. Takvo postupanje suda se dalje ponavlja u periodu od 26. septembra 2002. godine do 16. decembra 2003. godine, koje je trajalo jednu godine i jedan mjesec, kao i u periodu od 11. februara 2004. godine, kada je sud pripremno ročište odložio na neodređeno vrijeme, nakon čega je novo ročište zakazano za 5. oktobar 2004. godine odložio za 14. decembar 2004. godine, što je dalje trajalo još 11 mjeseci. Stoga, Ustavni sud nalazi da se takvo postupanje prvostepenog suda, koje je ukupno trajalo tri godine i jedan mjesec, može okvalificirati kao njegov pasivan odnos prema predmetnom postupku, i što u konkretnom slučaju ukazuje na propust u radu tog suda, pa mu se navedeni period u cijelosti može staviti na teret jer je uticao na ukupno trajanje postupka.

47. Što se tiče ponašanja Kantonalnog i Vrhovnog suda, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud odluku o apelantovoj žalbi donio 20. aprila 2006. godine, dakle u roku od četiri mjeseca nakon donošenja prvostepene presude, dok je Vrhovni sud, rješavajući o apelantovom zahtjevu za reviziju drugostepene presude, odluku donio 19. juna 2007. godine, odnosno u periodu od jedne godine i četiri mjeseca, iz čega proizlazi da je žalbeni i revizioni postupak ukupno trajao jednu godinu i osam mjeseci. Prema tome, Ustavni sud smatra da Kantonalni i Vrhovni sud nisu doprinijeli nerazumno dugom trajanju predmetnog postupka, budući da su odluke donijeli u razumnim vremenskim rokovima.

48. Ustavni sud smatra da u određenoj mjeri postoji i apelantov doprinos predmetnoj dužini postupka u odnosu na period od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda do apelantovog podnošenja zahtjeva za rekonstrukciju postupka. Također, njegov doprinos postoji i u odnosu na period koji se tiče dvije odgode zakazanih ročišta pred Općinskim sudom, jer se apelant nije očitovao na podnesak tuženog i na dopunu nalaza vještaka poljoprivredne struke (2. jula i 16. septembar 1998. godine). Međutim, Ustavni sud smatra da ovaj doprinos nije takve prirode da bi bio odlučujući razlog zašto je predmetni postupak dugo trajao.

49. S obzirom na to da je postupak u ovom predmetu trajao 11 godina, a da je pred Općinskim sudom trajao više od osam godina, te da je bilo značajne neaktivnosti tog suda u navedenom periodu koja ničim nije opravdana, Ustavni sud konstatuje da je za nerazumno trajanje ovog postupka odlučujuća odgovornost Općinskog suda.

50. Imajući u vidu činjenicu potpune neaktivnosti Općinskog suda u određenim periodima postupka, a za šta Općinski sud nije naveo razloge, te cijeneći ih u kontekstu drugih kriterija koje je Ustavni sud cijeno u svojoj analizi, Ustavni sud zaključuje da je u ovom slučaju zbog nedonošenja odluke u razumnom roku povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravi na imovinu Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

k) Pravo na imovinu.» Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

«Svako fizičko ili pravno lice ima pravo mirno na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.»

51. U vezi s navodima o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i vlastitu jurisprudenciju, prema kojoj «imovina» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti ili «postojeća imovina» ili «dobra» uključujući i potraživanja u odnosu na koja osoba ima bar «legitimno očekivanje» da će ih realizirati (vidi Evropski sud, Jantner protiv Slovačke, presuda od 4. marta 2003. godine, aplikacija broj 39050/97, stav 27). Ustavni sud također podsjeća da pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ne garantira pravo na stjecanje imovine (vidi Evropski sud, Van der Mussele protiv Belgije, presuda od 23. novembra 1983. godine, serija A broj 70, stav 48), niti se može tumačiti kao ograničenje državi da zakonima uredi pitanje uvjeta pod kojima određene osobe mogu ostvarivati određena imovinska prava.

52. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je apelant pokrenuo postupak radi naknade materijalne štete, zbog manje ostvarenog prihoda od poljoprivredne djelatnosti, naknade na ime rente i troškova liječenja. Sudovi su, postupajući u skladu sa odredbom člana 195. ZOO, udovoljili apelantovom zahtjevu u dijelu koji se odnosi na naknadu troškova liječenja i naknadu štete na ime izgubljene zarade zbog nesposobnosti za rad u periodu dok je trajalo njegovo liječenje. U preostalom dijelu njegov tužbeni zahtjev je odbijen, jer nije dokazao da zbog nastale invalidnosti u procentu od 33% ne može obavljati poslove iz djelatnosti poljoprivrede, niti da mu je zbog toga umanjen prihod od poljoprivrede u odnosu na prihod koji je ostvarivao prije nezgode i s tim u vezi da ima pravo na naknadu rente. Ustavni sud zapaža da su sudovi radi utvrđivanja osnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva izvodili dokaze vještačenja medicinske, poljoprivredne i finansijske struke, i da su o osnovanosti njegovog zahtjeva odlučivali u skladu sa članom 195. ZOO, prema čijim odredbama apelant ima pravo na naknadu štete u slučaju tjelesne povrede ili narušavanja zdravlja. Dakle, Ustavni sud smatra da je apelant imao «ostvariv» zahtjev prema odredbama ZOO, ali je bilo potrebno da se u postupku na temelju izvršene ocjene radne sposobnosti dokaže da ima pravo na izgubljenu zaradu i naknadu rente. Iz navedenog slijedi da pravo na naknadu štete zbog manje ostvarenog prihoda, pravo na naknadu rente nije postojeća apelantova imovina, već se apelant samo pojavljuje kao podnositelj zahtjeva u odnosu na tu imovinu (vidi Evropski sud, Peter Gratzinger i Eva Gratzingerova protiv Češke Republike, odluka o dopustivosti od 10. jula 2002. godine, aplikacija broj 39794/98, stav 69 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 2349/06 od 27. februara 2008. godine). Stoga, Ustavni sud mora odgovoriti na pitanje da li je apelant imao bar «legitimno očekivanje» da bi njegov zahtjev mogao biti riješen pozitivno, dakle da je njegov zahtjev «ostvariv».

53. U vezi s tim, Ustavni sud uočava da iz obrazloženja presuda redovnih sudova proizlazi da su sudovi, cijeneći apelantov zahtjev za naknadu štete zbog izgubljene zarade i rente, izvodili dokaze vještačenjem koje su provodili vještaci medicinske, poljoprivredne i finansijske struke. Na temelju izvedenih dokaza utvrđeno je da je apelantova radna sposobnost umanjena za 33%, ali da to nije realna smetanja za obradu imovine, odnosno sticanje prihoda od poljoprivredne djelatnosti, budući da za bavljenje tim poslovima nije neophodan precizan vid. Osim toga, sudovi su na temelju nalaza vještaka utvrdili da apelant nakon nezgode zbog umanjene radne sposobnosti nije ostvarivao manji prihod nego prije nezgode, pa su postupajući prema odredbi člana 123. stav 1. i člana 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) zaključili da nije dokazao činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, jer na osnovu ocjene izvedenih dokaza sud nije mogao utvrditi osnovanost njegovog tužbenog zahtjeva. Ovo dalje znači da apelant zbog toga nije mogao imati legitimno očekivanje da će ostvariti pravo na predmetnu naknadu štete u skladu sa ZOO.

54. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, jer nije mogao imati «legitimno očekivanje» da će ostvariti pravo na naknadu štete zbog izgubljene zarade i naknadu rente, u skladu sa odredbama ZOO. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.

VIII. Zaključak

55. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je postojao značajan doprinos Općinskog suda nedonošenju odluke u periodu od nepunih 12 godina od čega je postupak pred Općinskim sudom trajao osam godina, pri čemu je postojao određeni apelantov doprinos dužini postupka koji nije odlučujuće utjecao na dužinu postupka.

56. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer apelant nije mogao imati «legitimno očekivanje» da će ostvariti pravo na naknadu štete zbog izgubljene zarade i naknadu rente u skladu sa odredbama ZOO.

57. Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

58. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o meritumu u predmetu AP-2552/07 (M. M.) | Sudska praksa | Aktio