Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1625/09 (Kongresna narodna stranka zaštite ljudskih prava boraca i građana-pravde i morala BiH)

Odluka donesena 25. 02. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 3. Protokola 1 uz EK (Pravo na slobodne izbore)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Član 3. P broj 1 uz EK – Pravo na slobodne izbore - općenito/opseg zaštite
  • Izbori
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1625/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 02. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednica Seada Palavrić, sudije Mato Tadić, Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. februara 2010. godine, u predmetu broj AP 1625/09, rješavajući apelaciju Kongresne narodne stranke zaštite ljudskih prava boraca i građana-pravde i morala BiH, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br.60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Kongresne narodne stranke zaštite ljudskih prava boraca i građana-pravde i morala BiH podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj Iž- 36/09-F od 28. aprila 2009. godine i odluke Centralne izborne komisije Bosne i Hercegovine broj 01-07-6-1389/09 od 19. marta 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Kongresna narodna stranka zaštite ljudskih prava boraca i građana-pravde i morala BiH (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, koju zastupa ovlašteno lice Enver Imširović - Munja, podnio je 22. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj Iž-36/09-F od 28. aprila 2009. godine i odluke Centralne izborne komisije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: CIK) broj 01-07-6-1389/09 od 19. marta 2009. godine. Apelant je 9. jula 2009. godine podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud „zabranio CIK-u da za vrijeme trajanja privremene mjere ne smije prema apelantu poduzimati nikakve radnje iz svoje nadležnosti, a koje bi bile usmjerene na: vršenje revizije ili davanje ocjena i nalaza revizije, izvještaja o finansijskom poslovanju apelanta, nalaganje apelantu dostavljanja podataka i informacija osjetljive poslovne prirode stranke i neometan pristup i učešće u svim dolazećim slobodnim, demokratskim, fer i poštenim izborima u BiH“.

2. Odlukom CIK-a broj 01-07-6-1389/09 od 19. marta 2009. godine apelantu je izrečena novčana kazna u iznosu od 7.350,00 KM zbog toga što je u 2006. godini primio prilog od pravnog lica iznad zakonom dozvoljenog limita u ukupnom iznosu od 7.312,00 KM, čime je prekršio odredbe člana 5. stav 1. Zakona o finansiranju političkih stranaka ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 22/00). Apelant je obavezan da navedenu kaznu uplati u roku od 8 dana nakon pravosnažnosti odluke na račun koji je naveden u izreci presude. U obrazloženju odluke, CIK je naveo da je u skladu sa odredbom člana 14. stav 1. Zakona o finansiranju političkih stranaka, Služba za reviziju finansijskog poslovajnja (u daljnjem tekstu: Služba za reviziju), obavila pregled finansijskih izvještaja apelanta za 2006. godinu i finansijskog izvještaja od dana podnošenja prijave za ovjeru za izbore do dana ovjere rezultata Općih izbora održanih u oktobru 2006. godine. Također je navedeno da je Služba za reviziju izdala Konačan izvještaj o pregledu godišnjeg finansijskog izveštaja apelanta za 2006. godinu broj 09-07-6-183/07 od 24. aprila 2008. godine, a koji je također apelantu dostavljen 9. maja 2008. godine.

3. Naime, CIK je naveo da iz navedenog izvještaja proizlazi da je pregledom i kontrolom apelantovog godišnjeg finansijskog izvještaja za 2006. godinu utvrđeno da je apelant primio donaciju od Stranke za BiH u novčanom iznosu od 12. 000,00 KM, te da je na taj način u smislu odredbe člana 5. stav 1. Zakona o finansiranju političkih stranaka prekoračio limit iznosa jednokratnih priloga pravnih lica za 7.312,00 KM. S tim u vezi, CIK je naveo da je članom 5. stav

1. Zakona o finansiranju političkih stranaka propisano da „sveukupan iznos jednokratnih priloga pravnih lica ne smije biti veći od osam prosječnih plaća prema službenim podacima Agencije za statistiku BiH u jednoj kalendarskoj godini i ne smije se dodjeljivati više od jednom godišnje“. Budući da je na osnovu akta Agencije za statistiku BiH broj 373/07 od 20. februara 2007. godine utvrđeno da je visina prosječne neto plaće u BiH tokom 2006. godine iznosila 586,00 KM, CIK je u smislu odredbe člana 5. stav 1. Zakona o finansiranju političkih stranaka utvrdio da osam prosječnih neto plaća u BiH iznosi 4.688,00 KM, odnosno da upravo toliko iznosi i limit na priloge pravnih lica političkoj stranci u 2006. godini. Cijeneći utvrđeno činjenično stanje, CIK je zaključio da je apelant primanjem priloga od pravnog lica preko dozvoljenog limita u iznosu od 7.312,00 KM postupio suprotno odredbi člana 5. stav 1. Zakona o finansiranju političkih stranaka. S obzirom na navedeno, CIK je imajući u vidu visinu zaprijećene kazne koja za navedeni prekršaj može iznositi do visine trostrukog iznosa ostvarenog na nezakonit način kako je propisano odredbom člana 15. stav 2. Zakona o finansiranju političkih stranaka, apelantu izrekao novčanu kaznu u iznosu od 7. 350,00 KM.

4. Sud BiH je, odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv odluke CIK-a, 28. aprila 2009. godine donio rješenje broj Iž-36/09-F kojim je žalba odbijena. U obrazloženju rješenja, Sud BiH je, između ostalog, naveo da su u članu 3. stav 1. tačka b. Zakona o finansiranju političkih stranaka navedeni i prilozi pravnih i fizičkih lica, kao jedan od izvora obezbjeđenja sredstava finansiranja političkih stranaka. Također, Sud BiH je naveo da je visina priloga propisana članom 5. Zakona o finansiranju političkih stranaka, te da povreda ovog propisa ima za posljedicu izricanje novčanih kazni koje su propisane odredbom člana 15. stav 2. istog zakona. S tim u vezi, Sud BiH je, u smislu odredbe člana 15. stav 1. Zakona o finansiranju političkih stranaka, obrazložio da primljeni prilog ne smije premašiti osam prosječnih plaća prema zvaničnim podacima Agencije za statistiku BiH u jednoj kalendarskoj godini, te da se ne smije dodjeljivati više od jednom godišnje. Sud BiH je dalje naveo da je na osnovu dokumentacije u spisu zaključio da je CIK pravilno utvrdio da je apelant u 2006. godini primio donaciju od Stranke za BiH u iznosu od 12.000,00 KM, te na taj način prekršio odredbe člana 5. stav 1. Zakona o finansiranju političkih stranaka, jer je limit jednokratnih priloga tada iznosio 7.312,00 KM. S tim u vezi Sud BiH je obrazložio da iz naloga za plaćanje od 11. maja 2006. godine proizlazi da se iznos od 10.000 KM odnosi na pomoć apelantu za plaćanje izborne takse za registraciju. Također, Sud BiH je utvrdio da je navedena uplata izvršena na osnovu apelantove molbe od 11. maja 2006. godine kojom je od Stranke za BiH tražio novčanu pomoć u navedenom iznosu uz naznaku da mu je ista neophodna za plaćanje izborne takse. Sud BiH je također utvrdio da je 8. septembra 2006. godine Stranka za BiH apelantu doznačila još 2.000 KM kao „pomoć za obavljene aktivnosti u radu“. Pored toga, Sud BiH je utvrdio da je i sam apelant na obrscu 3 finansijskog izvještaja političke stranke naveo da je od pravnih lica naplatio prilog u iznosu od 12.000,00 KM, te da je na obrascu 3b kao donatora navedenog iznosa naveo Stranku za BiH. Stoga, Sud BiH je zaključio da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi koji se odnose na tvrdnju da je novčani iznos od 12.000,00 KM primio od Stranke za BiH kao pozajmicu, a ne kao donaciju, pozivajući se pri tome na činjenično utvrđenje konkrtnog slučaja.

5. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. stav 1. i prava iz čl. 14. i 17. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na slobodne izbore iz člana 3. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. U svojoj opširnoj apelaciji apelant navodi niz opservacija i tumačenja relevantnih odredaba Zakona o finansiranju političkih stranaka. Međutim, svi apelantovi navodi mogu se u suštini sumirati tako da apelant povrede navedenih prava vidi u činjenici da su osporene odluke utemeljene na „pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju te pogrešnoj primjeni materijalnog prava“. Naime, apelant je naveo da je od Stranke za BiH na njegovo traženje dobio „pozajmicu“ u iznosu od 10.000 KM „na neodređeni rok vraćanja“, a ne donaciju kako su ,po apelantovom mišljenju, Sud BiH i CIK proizvoljno zaključili. Također, apelant smatra da su osporene odluke „tendiciozno i ciljano utemeljene na pogrešnom činjeničnom utvrđenju“ kako bi se „doveo u podređen položaj u odnosu na (favorizirana prava) drugih“, a njemu onemogućio „dalji pristup demokratskim izborima u BiH 2010. godine i dalje“.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur- Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

Pravo na pravično suđenje

8. Ustavni sud zapaža da se, u suštini, navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije odnose na prigovor o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni relevantnih odredaba Zakona o finansiranju političkih stranaka. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. Ustavni sud zapaža da su Sud BiH i CIK, u obrazloženju osporenih odluka, dali jasne i nedvosmislene razloge, za svoje odluke, te da su se pozvali na relevantne odredbe Zakona o finansiranju političkih stranaka.Ustavni sud, također, ukazuje da je apelant u redovnom postupku isticao istovjetne navode o kojima je meritorno odlučeno te da u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu navedeno, a naročito stav naveden u ovoj odluci, da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu (vidi, Odluka o dopustivosti Ustavnog suda broj AP 1415/07 od 10. juna 2009. godine, stav 15., objavljena na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani. Pravo na „slobodne izbore“ iz člana 3. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju

10. U vezi sa navodima apelanta o kršenju ovog prava, Ustavni sud zapaža da je CIK na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je apelant primio prilog od pravnog lica iznad zakonom dozvoljenog limita u ukupnom iznosu od 7.312,00 KM, te da je na taj način postupio suprotno odredbi člana 5. stav 1. Zakona o finansiranju političkih stranaka.Također, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH, razmatrao apelantovu žalbu izjavljenu protiv odluke CIK-a i utvrdio da je CIK odluku donio u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o finansiranju političkih stranaka, te zaključio da je pobijana odluka CIK-a pravilna i zakonita. Imajući u vidu navedeno kao i predočenu dokumentaciju Ustavni sudu smatra da nema ništa što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih odredaba Zakona o finansiranju političkih stranaka, koja bi mogla dovesti u pitanje apelantovo uživanje prava na slobodne izbore. Pored toga, Ustavni sud primjećuje da apelant i u apelaciji osim paušalnog navođenja da se osporenim odlukama apelantu „pokušava nametnuti zabrana učešća u dolazećim izborima 2010. godine i dalje“, ne nudi činjenice i dokaze koji bi ukazali na to da mu je zaista uskraćeno pravo na „slobodne izbore“ iz člana 3. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Usravni sud smatra da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati apelantovu tvrdnju da postoji kršenje ovog Ustavom zaštićenog prava, te zaključuje da su navodi o povredi prava na slobodne izbore iz člana 3. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno prima facie neosnovani.

Pravo na nediskriminaciju

11. Apelant također smatra da je pobijanim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Ustavni sud primjećuje da apelant nije naveo u čemu se ogleda povreda ovih prava, niti po kom osnovu smatra da je diskriminiran. Međutim s obzirom da se suština žalbenih navoda apelanta odnosi na kršenje prava na pravično suđenje i izbornih prava, Ustavni sud zaključuje da apelant smatra da je diskrimiran u vezi sa ostvarivanjem tih prava, na način da su CIK i Sud BIH pogrešno primijenili materijalno pravo.

12. U konkretnom slučaju, međutim, apelant u pogledu prava na nediskriminaciju u vezi sa navedenim pravima nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se zaista radi o diskriminaciji po bilo kom osnovu, kako je navedeno u članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članu 14. Evropske konvencije niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o diskriminaciji paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminirajuća primjena zakona nije očigledna, kako je to već utvrđeno prilikom razmatranja prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te člana 3. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na nediskriminaciju, te da su njegovi navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa povredom prava na pravično suđenje i izbornih prava očigledno (prima facie) neosnovani.

Ostali navodi

13. U odnosu na apelantove navode o povredi prava na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije, Ustavni sud primjećuje da ovi navodi nisu posebno obrazloženi već da se apelant paušalno pozvao na kršenje ovih prava u kontekstu navoda o kršenju prava na diskriminaciju koje je Ustavni sud već razmotrio. Zbog toga, ove navode Ustavni sud neće posebno ispitivati.

14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1625/09 (Kongresna narodna stranka zaštite… | Sudska praksa | Aktio