Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2746/07 (M. Š.)

Odluka donesena 25. 02. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Krivični postupak
  • Minimalna prava optuženog - pravo na prisustvo i salušanje svjedoka odbrane pod istim uslovima
  • Dokazni postupak
  • Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2746/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 02. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednica Seada Palavrić, sudije Mato Tadić, Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. februara 2010. godine, u predmetu broj AP 2746/07, rješavajući apelaciju Milana Ševe, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milana Ševe podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Kž-07-000348 od 7. augusta 2007. godine i presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-K-07-000005 od 8. maja 2007.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Milan Ševo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Dervente, trenutno na izdržavanju kazne u KPZ Zenica kojeg zastupa Vesna Rujević, advokat iz Banje Luke, podnio je 15. oktobra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Kž-07- 000348 od 7. augusta 2007. godine i presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 001-0-K-07-000005 od 8. maja 2007. godine.

2. Presudom Kantonalnog suda broj 001-0-K-07-000005 od 8. maja 2007. godine, na osnovu člana 401. stav 3. Zakona o krivičnom postupku SFRJ (u daljnjem tekstu: ZKP SFRJ), pravosnažna presuda Kantonalnog suda broj K-4/99 od 1. novembra 1999. godine u cijelosti je stavljena van snage, a apelant je oglašen krivim da je u vrijeme i radnjama pobliže opisanim u dispozitivu presude, počinio krivično djelo ubistva iz člana 36. stav 2. tačka 4. Krivičnog zakona Republike Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ RBiH). Primjenom istog zakonskog propisa i odredaba čl. 4., 5., 33. i 41. Krivičnog zakona SFRJ (u daljnjem tekstu: KZ SFRJ), apelant je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 12 godina. U skladu sa odredbom člana 50. stav 1. KZ SFRJ apelantu je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme pritvora i već izdržane kazne počev od 22. juna 2006. godine, pa do novog upućivanja na izdržavanje kazne. Na osnovu odredbe člana 101. stav 2. ZKP SFRJ oštećeni su radi svog imovinsko – pravnog zahtjeva prema apelantu upućeni da pokrenu građansku parnicu. Na osnovu odredbe člana 91. stav 1. ZKP SFRJ, apelant je obavezan da naknadi troškove krivičnog postupka.

3. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da je, ocjenom svih provedenih dokaza pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti nesporno utvrđeno da je u noći 22. juna 1992. godine oko 22 sata u M. T. iz vatrenog automatskog naoružanja – duge cijevi, ispaljen jedan kratki rafal i to sa udaljenosti od oko 20 m dok je on bježao iz pravca kuće S.D. prema ugostiteljskom objektu „Alpina“, te da je usljed povreda koje je tom prilikom zadobio od ispaljenog rafala, umro na licu mjesta. Nadalje, u odnosu na spornu činjenicu da li je apelant bio na licu mjesta kritične večeri u vrijeme ubistva M.T., te da li je on u istog pucao, Kantonalni sud je naveo da je svjedok A.K. kao neposredni očevidac događaja bio izričit u svojoj tvrdnji da je apelant kritične večeri bio na licu mjesta naoružan automatskom puškom, te da je pucnjima iz iste lišio života M.T. Naime, Kantonalni sud je obrazložio da je na osnovu iskaza navedenog svjedoka, koji je istim detaljno opisao tok događaja, utvrdio da je apelant kritične noći zaustavio M.T. u momentu kada je prolazio pored kuće S.D. zajedno sa Z.N. zvani „Pećko“ Također sud je utvrdio da je apelant, nakon što je zaustavio M.T., istog počeo „maltretirati“, naređujući istom i da legne na zemlju, te da je nakon određenog vremena M.T. počeo bježati prema ugostiteljskom objektu „Alpina“ koji je bio vlasništvo navedenog svjedoka. Kantonalni sud je nadalje naveo da je navedeni svjedok bio kategoričan u svojoj tvrdnji da je apelant ispalio jedan rafal iz automatskog oružja u M.T. dok je on bježao prema navedenom lokalu, nakon čega je M.T. pao ptrbuške na asvalt jer je bio pogođen tim rafalom u leđa.

4. Kantonalnoi sud je također naveo da je prisustvo apelanta na licu mjesta potvrdila i J. K., koja se kritične noći i u navedeno vrijeme nalazila na terasi ugostiteljskog objekta „Alpina“, zajedno sa svjedokom A.K., i konobaricom Enisom, a koja je svojim iskazom potvrdila da je prepoznala apelanta na mjestu događaja jer je istog od ranije poznavala po nadimku „Rambo“. Nadalje, Kantonalni Sud je naveo da su i svjedoci H. M. i I. J. saglasno iskazima navedenih svjedoka, potvrdili činjenicu da je M.T ubijen na opisan način jer su prema utvrđenju suda navedeni svjedoci na identičan način opisali mjesto odvijanja događaja i maltretiranje M. T., njegovo bježanje prema lokalu „Alpina“, te rafalno pucanje prilikom bježanja, potvrđujući i činjenicu da je M.T. pao nakon ispaljenog rafala. Međutim, Kantonalni sud je obrazložio da svjedoci H. M. i I. J. i pored toga što su dali opis događanja prilikom ubistva M.T., nisu preoznali apelanta na licu mjeta, što je sud obrazložio činjenicom da ti svjedoci ranije nisu poznavali apelanta, pa istog nisu ni mogli prepoznati na licu mjesta. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da su iskazi navedenih svjedoka potvrđeni nalazima i mišljenjima vještaka medicinske i balističke struke, jer je tim nalazim nesumnjivo dokazano da su se kod ubijenog M.T ulazne rane nalazile na leđnoj, a izlazne na prednjoj strani njegovog tijela.

5. Kantonalni sud je također naveo da je cijenio i prihvatio kao vjerodostojne i istinite iskaze svjedoka koji nisu neposredni očevici događaja (11 svjedoka ), jer je utvrdio da su iskazi ovih svjedoka u brojnim pojedinostima i detaljima saglasni, a isti nisu doveli u pitanje i sumnju činjenično stanje koje je sud utvrdio na osnovu iskaza svjedoka očevidaca događeja.

6. Kantonalni sud je zaključio da je ocjenom svih provedenih dokaza, pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi, našao dokazanim da je apelant apelant sa direktnim umušljajem počinio radnje pobliže opisane u izreci presude, a koje u objektivnom i subjektivnom smislu predstavljaju obilježje bića krivičnog djela ubistva iz člana 36. stav 1. preuzetog Krivičnog zakona RBiH.

7. Prilikom odmjeravanja kazne, Kantonalni sud je naveo da je imao u vidu olakšavajuće i otežavajuće okolnosti koje je detaljno obrazložio u presudi, te je apelantu za počinjeno krivično djelo koje mu je stavljeno na teret i za koje ga je oglasio krivim, izrekao kaznu zavora u trajanju od 12 godina smatrajući da će se istom postići svrha opšte i posebne prevencije.

8. Kantonalni sud je obrazložio da je apelantu pred tim sudom ranije suđeno u odsutnosti te da je bila donijeta pravosnažnu presudu broj K-4/99 od 1. novembra 1999. godine kojom je apelant bio oglašen krivim zbog krivičnog djela ubistva iz člana 171. stav 2. tačka 4. ranijeg KZ FBiH i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 25. godina. Također, Kantonalni sud je naveo da je rješenjem broj 001-0-KVL-06-000004 od 29. juna 2006. godine protiv apelanta dozvoljeno ponavljanje ranije pravosnažno okončanog krivičnog postupka. S obzirom da je apelant u ponovljenom postupku iznio svoju odbranu, te da je izveden veći broj novih dokaza koji ranije nisu izvedeni, Kantonalni sud je primjenom odredbe člana 401. stav 3. ranijeg ZKP u cijelosti stavio van snage raniju pravosnažnu presudu broj K-4/99 od 1. novembra 1999. godine, te apelantu izrekao novu presudu.

9. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Kž-07-000348 od 7. augusta 2007. godine odbijena je kao neosnovana žalba Kantonalnog tužilaštva iz Bihaća (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo), dok je apelantova žalba djelimično uvažena, te je prvostepena presuda preinačena u odluci o kazni tako da je apelant za krivično djelo za koje je oglašen krivim prvostepenom presudom, primjenom odredbe člana 41. preuzetog Krivičnog zakona SFRJ, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 10 godina. Apelantu je primjenom odredbe člana 50. stav 1. preuzetog Krivičnog zakona SFRJ u navedenu kaznu uračunato vrijeme lišenja slobode, pritvora i već izdržane kazne počev od 22. juna 2006. godine pa do novog upućivanja na izdržavanje kazne. U ostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena.

10. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, naveo, da se apelantovi žalbeni navode između ostalog odnose i na njegovu tvrdnju da u konkretnoj krivično-pravnoj stvari nije u potpunosti utvrđeno činjenično stanje jer je prvostepeni sud odbio njegov prijedlog da se izvede rekonstrukcija događaja. S tim u vezi Vrhovni sud je utvrdio da je prvostepeni sud obrazložio odbijanje apelantovog prijedloga da se izvede rekonstrukcija događaja jer je ocijenio da okolnosti zbog kojih je apelant predložio izvođenje rekonstrukcije događaja nisu od značaja za razjašnjenja ove krivično-pravne stvari. Stoga, Vrhovni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je utvrdio da izvođenje rekonstrukcije događaja nije neophodno za razjašnjenje ove krivičnopravne stvari. Naime, Vrhovni sud je zaključio da iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je prvostepeni sud pažljivo analizirao sve provedene dokaze i to kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj vezi, te da je pravilno utvrdio odlučne činjenice radi razjašnjenja svih bitnih okolnosti od značaja za pravilno presuđenje u konkretnoj krivično-pravnoj stvari. S tim u vezi, Vrhovni sud je također, zaključio da iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je prvostepeni sud dao sasvim jasne i detaljne razloge zbog kojih je utvrdio iskaze svjedoka A.K. i J. R. koji su identifikovali apelanta kao počinioca krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret vjerodostojnim, a koje je i taj sud u cijelosti prihvatio. Pored toga, Vrhovni sud je zaključio da i drugi provedeni dokazi na glavnom pretresu ukazuju da je apelant suprotno njegovim navodima iz odbrane, kritične noći i u sporno vrijeme pucnjima iz automatske puške lišio života M.T. Na kraju Vrhovni sud je zaključio da je prvostepeni sud na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio krivični zakon pravno kvalificirajući opisane radnje apelanta kao krivično djelo ubistva iz člana 36. stav 1. Krivičnog zakona RBiH.

11. Ispitujući odluku prvostepenog suda o izrečenoj krivičnoj sankciji, Vrhovni sud je zaključio da se osnovano apelantovom žalbom ukazuje da je izrečena kazna prestroga. Naime, utvrđujući da je prvostepeni sud kao otežavajuću okolnost na apelantovoj strani između ostalog cijenio i činjenicu da apelant nije pokušao pomoći i spasiti život M.T. nakon što je pucao u njega, Vrhovni sud je zaključio da je to ustvari okolnost koja predstavlja osnov za zaključak da je apelant lišio života M.T. sa umišljem, te stoga po mišljenju Vrhovnog suda ta okolnost može biti dva puta vrednovana na apelantovu štetu. Stoga, Vrhovni sud je djelimično uvažio apelantovu žalbu, te primjenom odredbe člana 380.ZKP, donio presudu kojom je prvostepenu presudu preinačio u odluci o kazni tako što je apelanta za krivično djelo za koje je oglašen krivim prvostepenom presudom, uz primjenu odredbe člana 41. preuzetog KZ SFRJ osudio na kaznu zatvora u trajanju od deset godina, nalazeći da je ta kazna srazmjerna težini učinjenog krivičnog djela i stepenu apelantove odgovornosti.

12. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da sudovi nisu pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje jer prvostepeni sud nije prihvatio njegov prijedlog za izvođenje dokaza rekonstrukcije događaja. Naime, apelant smatra da je bilo nužno provesti navedeni dokaz jer po njegovom mišljenju postoji razlika u prikazivanju događaja od strane svjedoka H.M. i I.J. u odnosu na svjedoke A. K. i J. R. S tim u vezi apelant je naveo da su svjedoci H.M. i I.J. tvrdili da su kritične večeri na licu mjesta vidjeli tri uniformisane osobe, dok svjedoci A. K. i J. R. „nikada nisu spomenuli tri vojnika –napadača“. Po apelantovom mišljenju svjedoci A. K. i J. R., a s obzirom „na mjesto gdje su se nalazili nisu ni mogli vidjeti događaj i raspoznati lica na mjestu događaja“. Stoga, apelant smatra da je odbijanje provođenja navedenog dokaza bilo proizvoljno, jer mu je „uskraćeno pravo utvrđivanja neviđenog učinjenog djela kroz prepoznatljivost počinioca u tami“.

13. Apelant je također naveo da „ima alibi, jer je u vrijeme izvršenja krivičnog djela bio sa ženskom osobom koja je porodična, te zbog zaštite njenog braka i njene ličnosti nije je u dosadašnjem toku postupka spominjao“. Također, apelant je naveo da je „zapisnik u istržnom postupku sastavljen protivno Zakonu o krivičnom postupku, jer u dijelu u kom su navedena imena osumnjičenih, ne postoji dokaz da je istražni sudija pozivao i ispitivao druge osobe kao osumnjičene, niti je sudija u zapisniku naveo imena i prezimena svjedoka-očevidaca događaja, radi čega predstavlja nezakonit dokaz na kom se nije mogla zasnivati presuda“. Apelant je predložio da Ustavni sud usvoji njegovu apelaciju, ukine osporene presude i predmet vrati Kantonalnom sudu na ponovni postupak.

14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

15. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

16. Ustavni sud zapaža da se suština apelantovih navoda o povredi njegovog prava na pravično suđenje odnosi odbijanje suda da obavi rekonstrukciju događaja, zbog čega smatra da nije dokazano da je počinio krivično djelo za koje je osuđen. Iako to apelant nije eksplicitno naveo proizlazi da se žali na kršenje prava iz člana 6. stav 1. u vezi sa stavom 3.(d) Evropske konvencije.

17. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud ukazuje da član 6. stav 3. Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da saslušava svjedoke i izvodi druge dokaze pred sudom, već je, u pravilu, zadatak redovnih sudova da procijene da li je potrebno saslušati određene svjedoke i izvesti određene dokaze, te da li bi izjave predloženih svjedoka ili izvođenje drugih predloženih dokaza bile relevantne za odlučivanje u konkretnom slučaju (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Harutyunyan protiv Armenije, Djelimična odluka o dopustivosti od 5. jula 2005. godine, aplikacija broj 36549/03).

18. U tom smislu, Ustavni sud zapaža da apelant nije u konkretnom slučaju dostavio bilo kakav dokaz kojim bi dokazao da je prvostepeni sud proizvoljno odbio njegov prijedlog za rekonstrukciju događaja, niti iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi bilo šta što bi ukazalo na takvu proizvoljnost ili da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu, odnosno da apelant nije bio ravnopravna stranka u postupku koji je protiv njega vođen. Naprotiv, prvostepeni sud je obrazložio zbog čega nije izveo ovaj dokaz, a Vrhovni sud je to pitanje detaljno i pažljivo razmotrio u žalbenom postupku te utvrdio da je prvostpeni sud pažljivo analizirao sve provedene dokaze i pravilno utvrdio sve odlučne činjenice, razjasnivši pri tom sve bitne okolnosti od značaja za pravilno presuđenje u konkretnoj krivičnopravnoj stvari.

19. Također, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud proveo veoma opsežan dokazni postupak, te da je na osnovu svih provedenih dokaza utvrdio da je apelant u vrijeme i na način kako je opisano u dispozitivu prvostepene presude učinio krivično djelo za koje je osuđen. Za ovakvo utvrđenje prvostepeni sud je dao detaljno i jasno obrazloženje koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti dovodi u sumnju zaključke o izvršenom krivičnom djelu koje je apelantu stavljeno na teret. Ustavni sud također zapaža da je prvostepeni sud detaljno i jasno obrazložio zašto je određene iskaze svjedoka prihvatio kao istinite i vjerodostojne, kao i zašto nije prihvatio navode odbrane. Dakle, Ustavni sud zapaža, nasuprot apelantovim navodima, da je prvostepeni sud svoju odluku o apelantovoj krivici, temeljio na svjedočenjima svjedoka očevidaca, čiji su iskazi potkrijepljeni i ostalim dokazima Kantonalnog tužilaštva.

20. Zaključke prvostepenog suda u pogledu ocjene provedenih dokaza je u cijelosti prihvatio i drugostepeni sud, dajući u tom pravcu zadovoljavajuće obrazloženje. Ustavni sud zapaža da je drugostepeni sud u svojoj presudi razmotrio sve apelantove žalbene prigovore i da se o njima izjasnio jasno i detaljno. Stoga, Ustavni sud smatra da u osporenim odlukama nema ništa što bi ukazivalo na kršenje principa ravnopravnosti strana u postupku iz člana 6. stav 1. u vezi sa stavom 3.(d) Evropske konvencije, te da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. u vezi sa stavom 3.(d) Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

21. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2746/07 (M. Š.) | Sudska praksa | Aktio