Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2116/07 (N. V.)
Odluka donesena 25. 02. 2010.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2116/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 02. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednica Seada Palavrić, sudije Mato Tadić, Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. februara 2010. godine, u predmetu broj AP 2116/07, rješavajući apelaciju N.V., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija N. V. podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-Gž-07-000 791 od 14. juna 2007. godine i presude Općinskog suda u Mostaru broj 07 58 P 900677 04 P od 6. aprila 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. N. V. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubuškog, kojeg zastupa advokatska kancelarija Grgić i Co, podnio je 18. jula 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Gž-07-000 791 od 14. juna 2007. godine i presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 58 P 900677 04 P od 6. aprila 2007. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 07 58 P 900677 04 P od 6. aprila 2007. godine odbijen je zahtjev apelanta kojim je tražio da sud izmijeni presudu Općinskog suda Ljubuški broj P-188/91 od 10. januara 1992. godine na način da se obaveže „Sarajevo osiguranje“ d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi) da na ime izgubljene zarade iz poljoprivredne djelatnosti apelantu isplaćuje iznos od 320,00KM počev od 8. septembra 2004. godine do 31. decembra 2006. godine, a do 1. januara 2007. godine pa ubuduće mjesečno iznos od 320,00 KM sve dok se ne izmjene zakonske okolnosti koje bi uslovile donošenje drugačije presude, na način da sve dospjele obroke tuženi isplati odjednom sa zakonskom zateznom kamatom, a sve buduće plati do 5. u mjesecu. Apelant je obavezan da tuženom plati troškove postupka. U obrazloženju presude sud je naveo da je nakon provedenog postupka u kojem je saslušao apelanta kao parničnu stranku, svjedoke i vještaka zaključio da tužbeni zahtjev apelanta nije osnovan. Općinski sud se pozvao na odredbu člana 196. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojom je navedeno da izmjena iznosa dosuđene rente pravosnažnom presudom može uslijediti iz dvojakih razloga: uslijed pogoršanja ili poboljšanja zdravlja tužitelja ili kada porastu troškovi života, zarade itd. Općinski sud je naveo da se materijalna šteta prouzrokovana tjelesnom povredom ne sastoji u samom tjelesnom oštećenju već u gubitku zarade do kojeg je došlo zbog tjelesne povrede. Nadalje, Općinski sud je naveo da se šteta u vidu izgubljene zarade odlikuje time da se ne realizuje odjednom već iz mjeseca u mjesec.
3. Postojeću štetu, prema stavu Općinskog suda sačinjavaju izgubljene zarade u vremenu između povrede u dana presude, a buduću štetu zarade koju bi ostvario da nije bilo povrede poslije donošenja presude kojom je dosuđena renta. Općinski sud je naveo da buduću štetu sačinjavaju uvijek buduće izgubljene zarade kako u slučaju kada posljedice povrede ostaju iste tako i u slučaju kada nastale povrede trpe promjene koje su od uticaja na visinu izgubljene zarade. Nadalje, Općinski sud je naveo da je povećanje rente moguće samo ako je pogoršanje povreda posljedica onog uzroka za koji tuženik već odgovara i što je dovelo do povećanja štete, kao i kada je došlo do promjene drugih okolnosti koje sud nije imao u vidu prilikom donošenja prethodne odluke. Općinski sud je naveo da je pravosnažnom presudom P-188/91 od 10. januara 1991. godine apelantu utvrđena mjesečna renta od 5.658 dinara, a da je presudom Općinskog suda u Ljubuškom, broj P-411/97 od 24. februara 2000. godine koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda u Mostaru odbijen tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio izmjenu rente odnosno rentu od 207 KM mjesečno. Općinski sud je naveo da u konkretnom slučaju, po ocjeni suda, nije došlo do bitnije promjene okolnosti na strani apelanta u odnosu na prethodne presude. Općinski sud je naveo da nije promijenjena površina zemljišta koju obrađuje, osim što je prema nalazu vještaka promijenjena struktura poljoprivredne proizvodnje koja ne može bitno uticati na visinu izgubljene zarade.
4. Nadalje, Općinski sud je naveo da je vještak u svom nalazi obrazložio vrstu prihoda od poljoprivredne proizvodnje i radove koji su potrebni za obradu zemljišta kao i doprinos apelanta u obradi zemljišta, ali se nije izjasnio da li je i u kom obimu došlo do promijenjenih okolnosti i da li i u kojem iznosu postoji razlika u gubitku zarade. Nadalje, Općinski sud je naveo da apelant nije isticao da je u međuvremenu došlo do pogoršanja zdravstvenog stanja ili umanjenja radne sposobnosti. Općinski sud je takođe naveo da su se apelant i svjedoci izjasnili da apelant plaća tuđu radnu snagu kao pomoć u obrađivanju zemljišta što je sud imao u vidu prilikom donošenja ranije presude. Takođe, Općinski sud je naveo da apelant nije dokazao da su mu sinovi na studiji i da mu zbog toga ne mogu pomoći oko obrade zemljišta. Kako apelant nije dokazao da su se okolnosti koje je sud imao u vidu prilikom donošenja ranije odluke promijenile Općinski sud je odlučio da odbije zahtjev apelanta.
5. Protiv prvostepene presude apelant je izjavio žalbu. Kantonalni sud je donio presudu broj 007-
0-Gž-07-000 791 od 14. juna 2007. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je žalba neosnovana i da apelant nije doveo u sumnju zaključak prvostepenog suda. S tim u vezi Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio odredbe čl. 192., 195. stav 2. i 196. ZOO. Kantonalni sud je naveo da iz nalaza vještaka proizilazi da je apelantov udio u obrađivanju imanja i ostvarenju prihoda sa imanja ostao isti, kao i da je isti stupanj apelantove radne sposobnosti, da nije došlo do promjene u površini apelantovog poljoprivrednog zemljišta ali da je ranije utvrđena struktura proizvodnje znatnije izmijenjena i smanjenja jer apelant više ne sadi duhan. Kantonalni sud je naveo da je temeljem ovog utvrđenja vještak zaključio da osam dnevnica mjesečno po cijeni od 40 KM zbog angažovanja tuđe radne snage predstavlja izgubljenu zaradu apelanta. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno (u smislu odredbe člana 196. ZOO) utvrdio da renta može biti izmijenjena ako se kumulativno ispune pretpostavke (znatnija izmjena okolnosti koje je sud imao u vidi prilikom donošenja ranije odluke, ako je zahtjev podnijelo ovlašteno lice, pogoršanje ili poboljšanje zdravstvenog stanja tužitelja ili porast zarade i povećanje životnih troškova). Shodno tome, Kantonalni sud je utvrdio da je prvostepeni sud pravilno cijenio da je povećanje rente moguće samo ako je pogoršanje povreda posljedica onog uzroka za koji tuženi već odgovara i što je dovelo do povećanja štete, kao i kada je došlo do promjena okolnosti koje sud nije imao u vidu prilikom donošenja ra nije odluke.
6. Kantonalni sud je naveo da je cijeneći provedene dokaze pravilno prvostepeni sud zaključio da u konkretnom slučaju nije došlo do bitnije promjene okolnosti na strani apelanta u odnosu na prethodnu presudu. S tim u vezi Kantonalni sud je naveo da vještačenjem apelant nije dokazao da li je i u kom smislu došlo do promijenjenih okolnosti u odnosu na prethodni period odnosno da li i u kom iznosu postoji razlika gubitka zarade. Takođe, Kantonalni sud je naveo da apelant nije dokazao da je došlo do pogoršanja njegovog zdravstvenog stanja i da mu pomoć ne mogu pružati članovi njegove porodice. Zbog svega utvrđenog u skladu sa članom 123. u vezi sa članom 126. ZPP Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je odbio zahtjev apelanta jer apelant nije dokazao činjenice na kojim zasniva svoj zahtjev. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da promjena valute, na koju je ukazivao apelant sama po sebi nije opravdan razloga za izmjenu rente, te se u vezi sa tim pozvao na stav Vrhovnog suda u odluci Rev-31/01 od 16. jula 2001. godine.
7. Apelant se žali da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant se žali da su sudovi zaključili da nisu promijenjene okolnosti od donošenja presude iz 1992. godine koje utiču na visinu rente. S tim u vezi apelant ističe da prvostepeni sud ide tako daleko da pozivom na člana 196. ZOO „izlaže neka svoja vlastita razmišljanja“, što upućuje da se radi o proizvoljnoj primjeni materijalno-pravnih propisa. Nadalje, apelant ističe da se i Kantonalni sud poziva na odredbe člana 190. i 195. stav 2. i 196. ZOO, čija je intencija dovesti materijalno stanje oštećenika u stanje u kojem je bio prije štetnog događaja, a pri tome nije imao u vidi da je 1991. godine 5.658 dinara bila naknade štete, dok danas taj iznos kada se denominira iznosi 1,45 KM. Takođe, apelant ističe da je sasvim jasno da je od 1991. godine došlo do promijenjenih okolnosti, odnosno porasta zarade i porasta životnih troškova. Osim toga apelant se žali na zaključak sudova da vještak nije utvrdio da li je došlo do promijenjenih okolnosti, čime sudovi svoj posao prebacuju na vještaka jer su sudovi ti koji su trebali utvrditi da li je došlo do promijenjenih okolnosti. Apelant ističe da je zbog odluka sudova došlo do povrede njegovog prava na imovinu, jer nije u mogućnosti da ostvari svoja ustavna i zakonska prava i trpi dodatnu štetu (posebno imajući u vidi odluke iz 2000. godine, kada je odbijen sa istim obrazloženjem ). Nadalje, apelant upućuje na praksu redovnih sudova u sličnim situacijama gdje su sudovi dosuđivali tužiteljima rentu u skladu sa promijenjenim okolnostima.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. Ustavni sud zapaža da su Općinski sud i Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložili svoju odluku primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazoženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant osim istovjetnih navoda koje je isticao tokom sudskog postupka, u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka u kojem nije uspio dokazati činjenice na kojima je temeljio svoj zahtjev. Stoga, imajući u vidu da se apelant isključivo žali na primjenu materijalnog prava i utvrđeno činjenično stanje i stavove navedene u predhodnim tačkama ove odluke, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović