Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2486/07 (M. L.)

Odluka donesena 25. 02. 2010.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravo na rad
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2486/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 02. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednica Seada Palavrić, sudije Mato Tadić, Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. februara 2010. godine, u predmetu broj AP 2486/07, rješavajući apelaciju Mehmeda Ljubunčića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mehmeda Ljubunčića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-001015 od 19. juna 2007. godine, presude Kantonalnog suda u Livnu broj 010-0-Gž-06-000098 od 9. maja 2006. godine i presude Općinskog suda u Livnu broj P-431/05 od 2. februara 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mehmed Ljubunčić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Livna, podnio je 5. septembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-

001015 od 19. juna 2007. godine, presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 010-0-Gž-06-000098 od 9. maja 2006. godine i presude Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-431/05 od 2. februara 2005. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj P-431/05 od 2. februara 2005. godine odbijen je kao neosnovan zahtjev apelanta kojim je tražio da sud obaveže „Klas“ d.o.o. Livno (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu na ime neisplaćenih plata plati iznos preciziran u dispozitivu presude za period od 13. jula 2001. godine do jula mjeseca 2005. godine, sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, kao i da mu isplati otpremninu u iznosu od 1.611,00 KM. Nadalje, Općinski sud je odbio apelanta sa zahtjevom da se oslobodi plaćanja troškova postupka. Općinski sud je obavezao apelanta da tuženom isplati troškove postupka. Općinski sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je apelant bio zaposlen kod tuženog na neodređeno vrijeme na mjestu automehaničara. Općinski sud je utvrdio da je radni odnos apelantu prestao odlukom tuženog od 13. jula 2001. godine zato što nije prihvatio izmijenjeni ugovor o radu koji mu je ponudio tuženi (mjesto manipulanta svinja). Općinski sud se pozvao na odredbe člana 86. stav 1. tačka 5., član 94. i član 97. Zakona o radu u vezi sa odredbama kojim je regulisano kako se daje otkaz. Općinski sud je naveo da je članom 97. Zakona o radu propisano da će se na otkaz primjenjivati odredbe Zakona o radu i u situaciji kada poslodavac otkaže radniku ugovor i istovremeno ponudi zaključivanje Ugovora o radu sa izmijenjenim uslovima. Općinski sud je zaključio da je apelantu kao tehnološkom višku otkazan ugovor o radu, ali mu je ponuđeno novo radno mjesto uz upozorenje da ukoliko ne prihvati u roku od 7 dana prestaje mu radni odnos uz otkazni rok od 14 dana. Nadalje, sud je utvrdio da apelant nije potpisao izmijenjeni ugovor o radu. Općinski sud je naveo da je apelant u skladu sa članom 97. stav 2 Zakona o radu imao mogućnost da prihvati ponudu tuženog, a da zadrži pravo da pred sudom osporava dopuštenost izmijenjenog ugovora ali to nije učinio.

3. Nadalje, Općinski sud je zaključio da apelant u preciziranom tužbenom zahtjevu (za razliku od tužbenog zahtjeva) nije tražio poništenje odluke tuženog o otkazu ugovora o radu i povrat na posao kao i uplatu doprinosa. Općinski sud je naveo da je u preciziranom tužbenom zahtjevu apelant tražio neisplaćene plate od otkaza ugovora o radu. Općinski sud je naveo da odlučuje u okviru tužbenog zahtjeva. Međutim, obzirom da apelant nije tražio poništenje ugovora o otkazu i povrat na posao Općinski sud je zaključio da je tužbeni zahtjev apelanta za isplatu plata neutemeljen, jer nije dokazao pravnu osnovanost svog tužbenog zahtjeva niti visinu potraživanja. S tim u vezi Općinski sud se pozvao na član 123. ZPP. Nadalje, Općinski sud je naveo da apelant nije dostavio dokaze o svom imovnom stanju pa je odbio njegov zahtjev za oslobađanje od troškova postupka.

4. Protiv prvostepene presude apelant je izjavio žalbu. Kantonalni sud je donio presudu broj 010-

0-Gž-06-000098 od 9. maja 2006. godine kojom je žalbu apelanta odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je žalba apelanta neosnovana. Kantonalni sud se pozvao na član 86. stav 1. i član 97. Zakona o radu, pa je s tim u vezi naveo da je apelant imao mogućnost da prihvati ponudu poslodavca, a da zadrži mogućnost da pred sudovima osporava dopuštenost izmijenjenog ugovora, što nije učinio.

5. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da iz spisa proizilazi da je preciziranim tužbenim zahtjevom od 9. decembra 2005. godine apelant tražio isključivo isplatu plata za period od 13. jula 2001. godine do 7. jula 2005. godine, a nije tražio poništenje odluke o otkazu ugovora o radu i da se vrati na posao, kao i uplatu doprinosa iz PIO. Kantonalni sud se pozvao na član 2. stav 1. ZPP, te je naveo da sud odlučuje u granicama postavljenog zahtjeva. Kantonalni sud je naveo da je apelantu prestao radni odnos kod tuženog 13. jula 2001. godine, a time i sva prava iz radnog odnosa, te je u skladu sa tim zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je u cijelosti odbio zahtjev apelanta da mu se isplati plata nakon 13. jula 2001. godine. Kantonalni Sud je naveo i da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je obavezao apelanta na plaćanje troškova postupka, te se u skladu sa tim pozvao na odredbe čl. 386. stav 1. i 400 ZPP.

6. Protiv presude Kantonalnog suda apelant je izjavio reviziju. Vrhovni sud je donio presudu broj 070-0-Rev-06-001015 od 19. juna 2007. godine, kojom je reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo su nižestepeni sudovi utvrdili nesporne činjenice - da je tužitelj bio zaposlen kod tuženog na radnom mjestu automehaničara od 1. decembra 1998 godine na neodređeno vrijeme, da je istom dat otkaz ugovora o radu Odlukom tuženog br. 1115/01 od 13. jula 2001. godine, s ponudom izmijenjenog ugovora o radu u smislu raspoređivanja na drugo radno mjesto. Takođe, sudovi su utvrdili da apelant nije prihvatio izmijenjeni ugovor o radu u smislu raspoređivanja na druge poslove, a da od donošenja otkaza o radu apelant ne prima platu. Na osnovu utvrđenja nižestepenih sudova (da je apelantu otkazan ugovor o radu, a da apelant svojim zahtjevom preciziranim u postupku nije tražio poništenje otkaza ugovora o radu) nižestepeni sudovi su utvrdili da nema pravnog osnova za novčano potraživanje.

7. Vrhovni sud je najprije naveo da su nižestepeni sudovi odluke zasnovali na stavu da je apelant svojim podneskom od 21. novembra 2005 god. odustao od zahtjeva za poništenje odluke o otkazu o radu i povrata na posao. Vrhovni sud je nadalje naveo da, kako apelant nije u reviziji osporio ispravnost ovog stava koji su zauzeli nižestepeni sudovi, ovakav stav je i za Vrhovni sud obavezujući jer revizijski sud odlučuje u granicama navoda iz revizije (član 241. ZPP). Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je pravilno primijenjeno materijalno pravo u pobijanoj odluci kada je drugostepeni sud ocijenio ispravnost odluke prvostepenog suda u odnosu na revizijske prigovore pogrešne primjene materijalnog prava. Vrhovni sud je istakao da činjenice koje apelant ističe u svojoj reviziji, a koje se odnose na zakonitost odluke o otkazu ugovora o radu, nisu relevantne kod utvrđenja nižestepenih sudova da apelant nije tražio poništavanje odluke o otkazu ugovora o radu, pa kada se nije utvrdila nezakonitost tog akta, onda nema pravnog osnova za dosudu isplate plata za period nakon donošenja odluke o otkazu ugovora o radu.

8. Vrhovni sud je naveo da je apelant kao zaposlenik imao pravo da u smislu člana 103. stav 3. Zakona o radu tražiti zaštitu svog prava pred sudom, što je i uradio podnošenjem tužbe, ali da je odustankom od zahtjeva za poništenje odluke o otkazu odustao od postupka utvrđivanja nezakonitosti akta o prestanku radnog odnosa, pa sudovi nisu ni mogli udovoljiti njegovom novčanom zahtjevu u smislu člana 96. Zakona o radu, bez prethodno navedenog utvrđenja. Kako su sudovi obavezni da odlučuju u granicama tužbenog zahtjeva u smislu člana 2. stav 1. ZPP, to nisu osnovani prigovori apelanta o postojanju povreda parničnog postupka. U tom smislu, prema stavu Vrhovnog suda, nisu relevantni prigovori apelanta koji se odnose na zakonitost otkaza o radu jer o zahtjevu za poništenje odluke o otkazu ugovora o radu nije se odlučivalo. Vrhovni sud je naveo da su neosnovani prigovori apelanta da se oslobodi plaćanja troškova postupka, jer nižestepeni sudovi nisu utvrdili činjenicu da je apelant teškog imovinskog stanja, a činjenice u vezi sa tim koje apelant u reviziji navodi ne mogu se cijeniti jer se revizija ne može izjaviti zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

9. Apelant se žali da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na privatni i porodični život iz člana II/3. f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i „pravo na rad iz radnog odnosa“. Apelant je naveo da smatra da je ostao bez posla zbog nacionalne pripadnosti, a tu činjenicu su zanemarili redovni sudovi prilikom donošenja odluka. Apelant je naveo da su redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo, pa traži i naknadu štete.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. Navodi apelacije u pogledu prava na pravično suđenje odnose se na pravilnost utvrđivanja činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

13. U vezi sa navodima apelanta o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, a imajući u vidu naprijed navedene standarde, Ustavni sud zapaža da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, odnosno ne poziva se ni na koji element prava na pravično suđenje. Ustavni sud smatra da su sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke zašto su odbili tužbeni zahtjev apelanta. Također, apelant ne navodi bilo što bi ukazivalo da su materijalno pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti su očigledni elementi koji bi ukazivali na procesnu nepravičnost prilikom vođenja ovog postupka. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koje se poziva, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Apelant je u apelaciji istakao da mu je povrijeđeno pravo na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ali ničim nije potkrijepio svoje navode i nije naveo u čemu se povreda ogleda. Iz sadržaja apelacije proizilazi da ove povrede apelant vidi u nepotpuno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava od strane sudova. Ustavni sud je, međutim, razmatrajući ove navode u okviru člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već zaključio da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju.

15. Nadalje, apelant se žali da mu je povrijeđeno „pravo na rad“ a iz navoda apelacije proizilazi da smatra da je ostao bez posla zbog nacionalne pripadnosti. Ustavni sud smatra da su očigledno (prima facie) neosnovani i apelantovi navodi o njegovoj diskriminaciji s obzirom da su paušalni i nisu potkrijepljeni nikakvim konkretnim dokazima. Osim toga, Ustavni sud primjećuje je apelant pokrenuo postupak protiv tuženog radi poništenja odluke tuženog o otkaza ugovora o radu, ali da je u toku postupka precizirao tužbeni zahtjev i odustao od poništenja odluke o otkazu ugovora o radu, čime je izgubio mogućnost da redovni sudovi odluče o zakonitosti otkaza njegovog ugovora o radu. Također, u konkretnom slučaju nema ništa što ukazuje da je apelant tužbu podnio zbog navodne diskrimnacije, već ove navode prvi put ističe pred Ustavnim sudom.

16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2486/07 (M. L.) | Sudska praksa | Aktio