Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3300/07 (H. G.)

Odluka donesena 25. 02. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Izvršni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3300/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 02. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednica Seada Palavrić, sudije Mato Tadić, Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. februara 2010. godine, u predmetu broj AP 3300/07, rješavajući apelaciju Hakije Gluhića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hakije Gluhića podnesena zbog neizvršavanja rješenja o izvršenju Općinskog suda u Zavidovićima, broj 042-0-I-07-000140 od 12. marta 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Hakija Gluhić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zavidovića, podnio je 7. decembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog neizvršavanja rješenja o izvršenju Općinskog suda u Zavidovićima (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 042-0-I-

07-000140 od 12. marta 2007. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 042-0-P-06-000372 od 11. januara 2007. godine, koja je postala pravosnažna 27. januara 2007. godine obavezano je Industrijsko preduzeće „Krivaja Zavidovići“ d.o.o. Zavidovići (u daljnjem tekstu: izvršenik) da apelantu isplati na ime privremene spriječenosti za rad zbog bolesti iznos od 4.313,16 KM.

3. Apelant je 14. februara 2007. godine Općinskom sudu podnio prijedlog za izvršenje. Općinski sud je donio rješenje o izvršenju broj 042-0-I-07 000140 od 12. marta 2007. godine kojim je dozvolio predloženo izvršenje. Protiv rješenja o izvršenju izvršenik je izjavio prigovor.

4. Apelant se žali da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U momentu podnošenje apelacije povredu navedenih prava apelant je vidio u činjenici da Općinski sud nije odlučio o prigovoru tuženog, da se rješenje ne izvršava i da apelant zbog toga trpi veliku štetu.

5. Ustavni sud je od Općinskog suda zatražio da se izjasni na navode iz apelacije. Općinski sud je obavijestio Ustavni sud da je o prigovoru izvršenika Općinski sud odlučio 10. septembra 2007. godine, i to tako što je prigovor odbio. Općinski sud je nadalje naveo da je posebnim dopisom obavijestio sve banke kod kojih izvršenik ima transakcijske račune da je rješenje o izvršenju postalo izvršno i da banke obavijeste sud ili apelanta o svim smetnjama za izvršenje. Općinski sud je takođe istakao da je opštepoznato da su svi računi izvršenika blokirani od oktobra 2006. godine, tako da nijedno izvršenje nije provedeno zbog nedostatka novčanih sredstava na računu izvršenika.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud primjećuje da je pravosnažnom presudom Općinskog suda utvrđeno apelantovo pravo da mu izvršenik isplati određen novčani iznos. U momentu podnošenja apelacije apelant je povredu prava vidio u tome što rješenje o izvršenju nije izvršeno 10 mjeseci nakon što je podnio prijedlog za izvršenje, zbog čega smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje.

8. U vezi sa navodima apelanta Ustavni sud ističe da tumačiti pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, kao da se tiče isključivo vođenja postupka, vodilo bi sigurno u situacije inkompatibilne sa principima vladavine prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije. Stoga, izvršenje presude, koju donese bilo koji sud, mora biti posmatrano kao „integralni dio suđenja“ u smislu člana 6. Evropske konvencije. To će biti slučaj ako ne postoji izvršenje u razumnom zakonskom roku, ili ako neopravdanost neizvršenja povlači ponovnu povredu tog građanskog prava (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, od 7. maja 1974. godine, serija A-18, st. 34-36, kao i odluku Ustavnog suda, broj AP-288/03, od 17. decembra 2004. godine, tač. 27-31). Ako se pravosnažno utvrdi građansko pravo, a nadležni organ neće da ga izvrši, pravo na pravično suđenje u postupku utvrđivanja građanskog prava postalo bi bespredmetno i bez adekvatnog dejstva. Na taj način negira se pravo na pristup sudu. Pravo pristupa sudu ne znači samo formalan pristup sudu, već podrazumijeva efikasan pristup sudu. Da bi nadležni organ bio efikasan on mora obavljati svoju dužnost na zakonit i djelotvoran način. Obaveza obezbijeđivanja efikasnog prava na pristup nadležnim organima spada u kategoriju dužnosti, tj. pozitivne obaveze države (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Airey protiv Irske, od 9. oktobra 1979. godine, serija A-32, stav 25). Dakle, pravo na pristup sudu traje sve dok se ne realizira utvrđeno građansko pravo. U protivnom, efektivan postupak prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza bio bi iluzoran, ako u naknadnom, izvršnom postupku, to građansko pravo ne može zaživjeti.

9. Međutim, u konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da se u apelantovom predmetu ne radi o odbijanju nadležnog organa da izvrši pravosnažno utvrđeno građansko pravo ili o odugovlačenju suda da donese rješenje o izvršenju, nego se radi o specifičnom postupku izvršenja na novčanom potraživanju od izvršenika na čijem transakcijskom računu, u trenutku dostave rješenja o izvršenju bankama, nije bilo slobodnih sredstava za izvršenje. Općinski sud je kao nadležan organ, efikasno i zakonito obavio svoju funkciju, tj. utvrdio apelantovo građansko pravo u parničnom postupku, zatim donio rješenje o izvršenju koje je dostavio na naplatu bankama i to sve u roku od 10 mjeseci od dana kada je apelant podnio prijedlog za izvršenje. Dakle, građansko pravo apelanta, pravosnažno utvrđeno u sudskom postupku, bit će ostvareno u skladu sa redoslijedom naplate potraživanja sa transakcijskog računa izvršenika kada to bude moguće odnosno kada izvršenik bude imao sredstva. Takođe, ukoliko banke ne budu postupale u skladu sa rješenjem o izvršenju i drugim sudskim nalozima, odgovaraju za štetu prouzrokovanu tražiocu izvršenja po opštim pravilima o naknadi štete, u smislu člana 175. Zakona o izvršnom postupku.

10. Imajući u vidu navedeno, kao i činjenicu da apelant nije dao konkretne dokaze o tome da Općinski sud ili banke bezrazložno odbijaju da postupe po predmetnom rješenju o izvršenju, niti je dao dokaze da se vrši isplata drugim povjeriocima koji su svoje potraživanje ostvarili kasnije od apelanta, Ustavni sud je zaključio da je predmetna apelacija očigledno (prima faciae) neosnovana.

11. Apelant se žali da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud je utvrdio da se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obzirom da se u suštini navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o neizvršenju rješenja, a što je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa pravom na pravično suđenje, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.

12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3300/07 (H. G.) | Sudska praksa | Aktio