Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2353/07 (F. B. i E. B.)
Odluka donesena 25. 02. 2010.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Stanarsko pravo
- Pravično suđenje - razuman rok
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Aktivna legitimacija
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Povrat stana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2353/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 02. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednica Seada Palavrić, sudije Mato Tadić, Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. februara 2010. godine, u predmetu broj AP 2353/07, rješavajući apelaciju F. B. i E. B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja
1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/
08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija F. B. i E. B. podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-06-
000 220 od 8. juna 2007. godine, presude Okružnog suda u Trebinju broj Gž-611/05 od 19. januara 2006. godine i presude Osnovnog suda u Trebinju P-272/04 od 30. septembra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. F. B. i E. B. (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Trebinja, koje zastupa Rato Runjevac advokat iz Trebinja, podnijele su 20. avgusta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-000 220 od 8. juna 2007. godine, presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-611/05 od 19. januara 2006. godine i presude Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-272/04 od 30. septembra 2005. godine.
2. Apelantice su pokrenule postupak pred Osnovnim sudom protiv Mandić Vere (u daljnjem tekstu: četvrtotužena), radi iseljenja i predaje u posjed stana tužbom od 30. juna 2004. godine, a tužbom od 30. septembra 2004. godine pokrenule su postupak protiv ZDP „Hidroelektrane na Trebišnjici“ Trebinje (u daljnjem tekstu: prvotuženi), Fonda stanovanja RS Banja Luka (u daljnjem tekstu: drugotuženi) i Opštine Trebinje (u daljnjem tekstu: trećetuženi), radi poništenja i činjenja. U tužbi od 30. septembra 2004. godine apelantice su tražile spajanje postupka sa tužbom od 30. juna 2004. godine. Presudom Osnovnog suda broj P-272/04 od 30. septembra 2005. godine odbijen je kao neosnovan zahtjev apelantica kojim su tražile da sud poništi kao nezakonit i bez pravnog dejstva ugovor broj 2902 od 6. novembra 2001. godine i ugovor o korištenju stana broj 89 od 10. oktobra 1996. godine kao i da se naloži četvrtotuženom da iseli iz stana u Trebinju i da ga preda u posjed apelanticama.
3. U obrazloženju presude sud je naveo da je, nakon što je proveo dokazni postupak u kojem je saslušao četvrtotuženog, svjedoka i izvršio uvid u dokumentaciju (ugovore i dokumente iz upravnog postupka), zaključio da tužbeni zahtjev apelantica nije osnovan. Osnovni sud je naveo da su apelantice tražile poništenja ugovora kojim je Edhem Bajramović (bivši suprug F.B.) stavio na raspolaganje stan prvotuženom, jer se stanarska prva ne mogu kupovati i nisu u prometu. Nadalje, apelantice su osporavale ugovor o korištenju stana koji ima četvrtotuženi kao nezakonit. Osnovni sud je utvrdio da se apelantica F.B. razvela od svog supruga Ethema Bajramovića nakon čega je 16. oktobra 1991. godine određena za jedinog nosioca stanarskog prava na stanu. Nadalje, sud je utvrdio da se Ethem Bajramović nije mogao smatrati članom porodičnog domaćinstva bivše supruge iako je nastavio živjeti s njom u stanu. Nadalje, Osnovni sud je istakao da je u skladu sa Zakonom o prestanku primjene zakona o napuštenim nekretninama samo nosilac stanarskog prava ili član njegovog domaćinstva mogao podnijeti zahtjev za povrat. Iz spisa Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Osnovni sud je utvrdio da je takav zahtjev podnio Ethem Bajramović, navodeći da je nosilac stanarskog prava i prikrivajući činjenicu da je brak razveden. Nadalje, Osnovni sud je utvrdio da je F.B. zahtjev za povrat stana podnijela podnijela 23. maja 2000. godine. Osnovni sud se pozvao na član
2. Zakona o prestanku primjene zakona o korištenju napuštene imovine kojim je regulisano da ukoliko nosilac stanarskog prava ili član njegovog porodičnog domaćinstva ne podnesu zahtjev za povrat u zakonom propisanom roku (rok za podnošenja zahtjeva je bio 19. april 2000. godine) prestaje im stanarsko pravo. Osnovni sud je na osnovu svega zaključio da je F.B. prestalo stanarsko pravo jer nije u roku podnijela zahtjev, a E.B., kao članu prestaju sva prava koje proizvodi pravo člana porodičnog domaćinstva, te iste nisu aktivno legitimisane da traže poništenje ugovora i iseljenje četvrtotuženog.
4. Okružni sud je donio presudu broj Gž-611/05 od 19. januara 2006. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelantica i potvrđena prvostepena presuda. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je prvostepena presuda pravilna i na zakonu zasnovana. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da su apelantice (kao nosilac stanarskog prava i član porodičnog domaćinstva) mogle da traže vraćanje u posjed stana do 19. aprila 2000. godine. Do navedenog datuma, prema stavu Okružnog suda, niko drugi nije mogao steći stanarsko pravo i lica koja su bila u stanovima imala su status samo privremenih korisnika. Nadalje, Okružni sud je naveo da je cilj Anexa VII uspostava stanja kakvo je bilo 30. aprila 1991. godine, odnosno vraćanje imovine licima koju su izgubili zbog rata. Okružni sud je naveo da je apelantica F.B. kao jedini nosilac stanarskog prava na stanu u Trebinju imala pravo da podnese zahtjev za povrat. Međutim, kako ona to nije zatražila (kao ni E. B. kao član porodičnog domaćinstva), u skladu sa odredbom člana 16. stav 2. Zakona o prestanku primjene zakona o korištenju napuštene imovine prestalo joj je svojstvo nosioca stanarskog prava. Okružni sud je naveo da je zbog toga pravilan zaključak prvostepenog suda o nedostatku aktivne legitimacije. S tim u vezi Okružni sud je naveo da na nedostatak stvarne legitimacije pazi i ukoliko nema prigovora suprotne strane. Osim toga, Okružni sud je naveo da apelantice neosnovano osporavaju da rok za podnošenje zahtjeva za povrat stana nije istakao 19. aprila 2000. godine.
5. Takođe, Okružni sud je naveo da su odluke iz upravnog postupka u vezi sa zahtjevom za vraćanje u posjed stana apelantice mogle osporavati u upravnom postupku, jer je to u nadležnosti uprave, a ne suda. Okružni sud je zaključio, obzirom na utvrđeni nedostatak aktivne legitimacije, da je irelevantna za konkretni postupak činjenica da je bivši suprug F. B. vratio u posjed predmetni stan, da je prvotuženi od njega otkupio stanarsko pravo i da je prvotuženi taj stan dodijelio četvrtotuženom.
6. Protiv drugostepene presude apelantice su izjavile reviziju. Vrhovni sud je donio presudu broj 118-0-Rev-06-000 220 od 8. juna 2007. godine kojim je reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da revizija nije osnovana. Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sudovi u toku postupka utvrdili da je nosilac prava raspolaganja na stanu prvotuženi, da je pravosnažnom presudom razveden brak između apelantice F. B. i njenog supruga i da je ona određena za jedinog nosioca stanarskog prava na stanu. Takođe nižestepeni sudovi su utvrdili da su apelantice u toku rata napustile stan, da je četvrtotuženi zaključio ugovor o korištenju stana na predmetnom stanu 1996. godine i da se po tom osnovu nalazi u posjedu stana. Takođe, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi utvrdili da je bivšem suprugu apelantice F. B. vraćen stan u posjed na osnovu rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica, ali se on ugovorom broj 2902 od 6. novembra 2001. godine, te da se on izjavom od 5. novembera 2001. godine sporazumio sa prvotuženim da mu ustupa stan. Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sudovi takođe utvrdili da je apelantica F.B. podnijela zahtjev za povrat stana van roka predviđenog zakonom. Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi na osnovu ovako utvrđenog stanja zaključili da je apelantici F. B. prestalo svojstvo nosioca stanarskog prava iz razloga što nije u zakonskom roku podnijela zahtjev za povrat u skladu sa Zakonom o prestanku primjene zakona o korištenju napuštene imovine, zbog čega apelantica nije aktivno legitimisana za podnošenje zahtjeva za poništenje ugovora niti za iseljenje četvrtotužene, kao ni apelantica E. B., ako član porodičnog domaćinstva.
7. Vrhovni sud je naveo da je ovakav stan nižestepenih sudova pravilan. S tim u vezi Vrhovni sud se pozvao na odredbe člana 16. Zakona o prestanku primjene zakona o korištenju napuštene imovine, kojim je određen rok za podnošenje zahtjeva za povrat stanova (19. april 200. godine), kao i stav 2. člana 16. kojim je određeno da u slučaju da prijeratni nosilac stanarskog prava ne podnese zahtjev u roku stanarsko pravo mu prestaje. Vrhovni sud je zaključio da su apelantice i to F.B. kao nosilac stanarskog prava i E. B. kao član porodičnog domaćinstva mogle podnijeti zahtjev do 19. aprila 2000. godine, a što su propustile da učine (zahtjev podnijele 23. maja 2000. godine) čine im je ex lege prestalo stanarsko pravo. Vrhovni Sud je naveo da je neosnovan zahtjev apelantica da je rok za podnošenje bio 18. juni 2000. godine. Vrhovni sud je naveo da iz navedenih razloga apelantice nemaju aktivnu legitimaciju te da na odlučenje u ovoj pravnoj stvari nema uticaja činjenica da je bivši suprug apelantice u upravnom postupku ostvario pravo na povrat, da je protuzakonito ustupio stan prvotuženom i da je prvotuženi dodijelio stan na korištenje četvrtotuženoj. Vrhovni sud je takođe naveo da je neutemeljena tvrdnja apelantice da je njen bivši suprug živio kao član porodičnog domaćinstva u njenom stanu, jer još prije razvoda braka nisu živjeli skupa, pa time i tvrdnja da joj pripada pravo na povrat stana koji je ostvario njen suprug. Vrhovni sud je istakao da nije došlo do povrede ustavnih prava apelantice, kao ni prava iz Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencije) jer su apelantice propustile da na vrijeme poduzmu zakonom propisane radnje, čime su izgubile svoja prava.
8. Apelantice se žale da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3. f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu prava na pravično suđenje apelantice vide u činjenici da su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo, da se odluka zasniva na činjenici da apelantice nisu u roku podnijele zahtjev za povrat stana, te da su se sudovi upuštali u razmatranje stvari koje su u nadležnosti upravnih organa. Takođe, apelantice se žale da odluke nije donio nezavisni i nepristrani sud (jer sutkinji koja je donijela odluku suprug radi kod prvotuženog). Apelantice se žale da sud nije u razumnom roku donio odluku.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. Budući da iz navoda apelacije proizilazi da apelantice povredu svojih ustavnih prava na koja se pozivaju, u suštini, vide u tome što su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. U odnosu na navod apelantica da im je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku Ustavni sud napominje da prema konzistetnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se cijeniti u svijetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
13. Ustavni sud zapaža da su apelantice predmetni postupak pokrenule tužbom 30. juna 2004. godine radi iseljenja i predaje, a zatim tužbom od 30. septembra 2004. godine tražile poništenje ugovora i spajanje postupaka. Osnovni sud je donio presudu 30. septembra 2005. godine, Okružni sud je odlučio po žalbi 19. januara 2006. godine, a Vrhovni sud je donio presudu po reviziji 8. juna 2007. godine, dakle trostepeni postupak je proveden u roku od tri godine od dana podnošenja tužbe. Ustavni sud primjećuje da je pred Osnovnim sudom izveden veliki broj dokaza predloženih od strane parničnih stranaka, a da je odluka donijeta u roku od jedne godine od apelanticine tužbe od 30. septembra 2004. godine. Takođe, Okružni sud je odlučio po žalbi apelantica u roku od četiri mjeseca, a Vrhovni sud u roku od godinu dana i šest mjeseci po reviziji. Ustavni sud smatra da vrijeme od tri godine u kojem su sudovi odlučili o tužbi apelantica zadovoljava zahtjev «razumnog roka» iz člana 6. stav 1 Evropske konevncije. U ocjeni razumnosti trajanja postupka Ustavni sud je uzeo u obzir elemente navedene u ovoj odluci, smatrajući da nije nužno posebno razmotriti pitanje složenosti postupka i značaja postupka za apelanticu, i zaključio je da činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava na suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
14. Nadalje, apelantice ističu da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje u odnosu na suđenje pred nepristrasnim sudom. U vezi s navodima koji se odnose na nepristrasan sud, Ustavni sud podsjeća da se nepristrasnost suda u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije ispituje s aspekta subjektivne i objektivne nepristrasnosti suda. Subjektivna ili lična nepristrasnost se pretpostavlja, odnosno smatra se da je u ličnom smislu sud uvijek nepristrasan u odnosu na stranke, osim ukoliko se to ne ospori uvjerljivim dokazima. Što se tiče objektivne nepristrasnosti, mora se utvrditi da li se, nezavisno od ponašanja određenog sudije, mogu utvrditi činjenice koje mogu dovesti u sumnju njegovu nepristranost. . Međutim, pri odlučivanju postoji li u nekom predmetu legitiman razlog za bojazan da neki sudac nije nepristran, stav dotične osobe važan je ali ne i odlučujući. Ono što je odlučno jeste može li se ta bojazan smatrati objektivno opravdanom (vidi, Ustavni sud, odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2247/07 od 17. decembra 2009. godine, stav 28., objavljena na www.ustavnisud.ba) .
15. U konkretnom slučaju apelantice navode da je postupajuća sutkinja supruga uposlenika prvotuženog, ali ne obrazlažu i ne nude dokaze koji bi ukazali da je ova činjenica bila od odlučujućeg uticaja za sumnju u nepristrasnost sutkinje. Ustavni sud takođe primjećuje da ove navode apelantice prvi put ističu u postupku pred Ustavnim sudom, a da pred redovnim sudovima nisu isticale sumnju u pristrasnost sudije niti su tražile njeno izuzeće u skladu sa zakonom. Cijeneći sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da apelantice u konkretnom slučaju nisu ponudile argumente iz kojih bi se moglo zaključiti da postoji opravdan zahtjev, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, budući da se ne može razumno sumnjati u nepristranost suda zbog donošenja odluke u prvostepenom postupku od strane sutkinje koja je supruga zaposlenika prvotuženog i kada je tu odluku preispitao drugostepeni sud i Vrhovni sud.
16. U odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđeje koji se tiču navodno pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno i iscrpno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a ta obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, niti su apelantice pružile argumente koji bi ukazivali na procesnu nepravičnost prilikom vođenja ovog postupka. Ovo osobito imajući u vidu da apelantice samo ponavljaju navode koje su isticale u žalbi protiv prvostepene presude i u postupku po reviziji, a koje navode su razmotrili Kantonalni sud prilikom donošenja odluke o žalbi i Vrhovni sud odlučujući po reviziji, o čemu su data obraloženja koja, po mišljenju Ustavnog suda zadovoljavaju zahtjev iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
17. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da apelantice ne nude činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda prava na pravično suđenje, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelantica o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
18. Apelantice se žale na povredu prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini navodi apelantica u odnosu na povredu prava na dom i imovinu odnose se na tvrdnju da su sudovi pogrešno utvrdili činjenice i pogrešno primijenili pravo, te nisu ispitali sve relevantne okolnosti vezane za slučaj kada su utvrdili da apelantice nisu aktivno legitimisane zbog čega su odbili njihov tužbeni zahtjev. Imajući u vidu navedeno, a naročito stav naveden u ovoj odluci, da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu, Ustavni sud zaključuje da je apelacija i u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovana.
19. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović