Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2192/07 (B. B.)
Odluka donesena 25. 02. 2010.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pretpostavka nevinosti
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Dokazni postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 172
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- ISPRAVKA KRIVIČNOG ZAKONA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2192/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 02. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednica Seada Palavrić, sudije Mato Tadić, Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. februara 2010. godine, u predmetu broj AP 2192/07, rješavajući apelaciju Borisa Balte, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Borisa Balte podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Kž-07-000035 od 19. aprila 2007. godine i presude Općinskog suda u Tuzli broj Kp-
327/05 od 20. oktobra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Boris Balta (u daljnjem tekstu: apelant) Tuzle, kojeg zastupa Amila Kunosić-Ferizović advokat iz Tuzle, podnio je 26. jula 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Kž-07-000035 od 19. aprila 2007. godine i presude Općinskog suda u Tuzli (u daljem tekstu: Općinski sud) broj Kp-327/05 od 20. oktobra 2006. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj Kp-327/05 od 20. oktobra 2006. godine apelant je oglašen krivim zbog krivičnog djela – teška tjelesna povreda – iz člana 172. stav 6. Krivičnog zakona Federacije BiH („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04 i 18/05, u daljnjem tekstu: KZ FBiH), pa mu je za to krivično djelo izrečena uvjetna osuda kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci, a koja se neće izvršiti ako apelant u roku od dvije godine ne učini novo krivično djelo. Istom presudom apelant je obavezan da oštećenom E.K. plati troškove krivičnog postupka u iznosu od 150 KM.
3. Presudom Kantonalnog suda broj 003-0-Kž-07-00035 od 19. aprila 2007. godine prvostepena presuda je potvrđena u svim dijelovima osim u odluci o krivičnopravnoj sankciji, te je presuda Općinskog suda preinačena tako da je apelantu za navedeno krivično djelo izrečena uvjetna osuda kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od dva mjeseca, koja se neće izvršiti ako apelant za vrijeme od jedne godine ne učini novo krivično djelo.
4. Iz obrazloženja osporenih presuda vidljivo je da su donesene nakon održanog javnog pretresa, odnosno sjednice vijeća, kojima su prisustvovali apelant i njegovog branioc. Osporene presude donesene su na temelju dokaza izvedenih na glavnom pretresu, a iz obrazloženja proizlazi da su sudovi analizom izvedenih dokaza, predloženih od strane apelanta i tužiteljstva, donijeli navedene odluke koje su pretežno temeljili na iskazu oštećenog kome su poklonili vjeru, te nalazu stalnog sudskog vještaka medicinske struke za koga je naglašeno da je dao valjane argumente da se kritični događaj desio na način kako je to oštećeni naveo u svom iskazu. Izjave svjedoka koje je predložio apelant a koji su saslušani na glavnom pretresu sudovi su odbili uz obrazloženje da nisu relevantni, jer se radi o licima koja nisu prisustvovala događaju. U dijelu u kom se obrazlaže izricanje krivičnopravne sankcije naglašeno je da je sankcija koju je izrekao prvostepeni sud prestroga, imajući u vidu ličnost optuženog, njegov raniji život i ponašanje nakon izvršenog krivičnog djela, te da se i sa ovako izrečenom uvjetnom osudom može ostvariti svrha mjere upozorenja iz člana 60. stav 2. KZ FBiH.
5. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvenvcije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija) te prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant naglašava da tokom trajanja postupka nisu cijenjeni dokazi kao ni iskazi saslušanih svjedoka predloženih od strane njegovog branitelja, niti su bili dati valjani razlozi zašto je postupljeno na ovakav način tj. zašto je sud poklonio punu vjeru samo iskazu koji je dao oštećeni u svojstvu svjedoka i pismenom nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka medicinske struke. Apelant smatra da je imao samo formalan a ne djelotvoran pristup sudu, što je slučaj i sa pravom na izjavljivanje žalbe koje je, po mišljenju apelanta, bilo samo formalno ali ne i djelotvorno. Apelant smatra da je došlo i do povrede principa in dubio pro reo iz razloga što je on osporio – doveo u sumnju iskaz oštećenog te nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke, ali su sudovi, ipak, prihvatili takve dokaze i na njima zasnovali svoje odluke.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. Navodi apelacije u pogledu prava na pravično suđenje, odnose se na bitne povrede odredaba krivičnog postupka, pravilnost utvrđivanja činjeničnog stanja i pogrešnu primjenu materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).».
9. U vezi sa navodima apelanta o počinjenim povredama odredaba krivičnog postupka, kvaliteta obrazloženja osporenih presuda, kao i navoda apelanta o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, a imajući u vidu naprijed navedene standarde, Ustavni sud zapaža da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje. Ustavni sud smatra da su sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje zaključke o krivici apelanta, da su svi žalbeni navodi u cijelosti raspravljeni i da je o zaključcima dato jasno i detaljno obrazloženje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, Ustavni sud smatra da navodi apelanta,u smislu člana 6. Evropske konvencije, ni na koji način ne ukazuju na procesnu nepravičnost prilikom vođenja ovog postupka. Dalje, Ustavni sud zapaža da apelant i ne osporava da su svi dokazi izvedeni na glavnom i javnom pretresu, te da je imao priliku ispitati sve dokaze optužbe i osporiti ih lično i putem branioca.
10. Apelant se pozvao i na povredu odredaba člana 6. stav 2. Evropske konvencije. Ispitujući predmetnu apelaciju Ustavni sud u konkretnom slučaju, a prema stanju spisa apelacije, nije našao ništa što bi ukazivalo da postoji vjerovatnoća da je došlo do povrede apelantovog prava na prezumpciju nevinosti, koje je garantirano navedenim odredbama Evropske konvencije.
11. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koje se poziva, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Apelant se, također, žali da mu je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, ne obrazlažući posebno povredu tog prava. Osim toga, Ustavni sud ističe da član 13. Evropske konvencije ima supsidijaran karakter. To znači da član 13. Evropske konvencije ne garantuje pravo na djelotvoran pravni lijek sam po sebi, niti se može posmatrati samostalno i nezavisno od nekog od prava garantovanih Evropskom konvencijom. U konkretnom slučaju apelant se nije pozvao na povredu ovoga prava u vezi sa nekim pravom iz Evropske konvencije, a osim toga nesporno je da je apelant imao pravo te da je izjavio žalbu na prvostepenu presudu Općinskog suda o kojoj je odlučeno osporenom presudom Kantonalnog suda. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, takođe, očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović