Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2242/07 („Sarajevo osiguranje“ d.d. Sarajevo - Filijala Mostar)
Odluka donesena 25. 02. 2010.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
- Apelacija preuranjena
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2242/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 02. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednica Seada Palavrić, sudije Mato Tadić, Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. februara 2010. godine, u predmetu broj AP 2242/07, rješavajući apelaciju „Sarajevo osiguranje“ d.d. Sarajevo - Filijala Mostar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i 4. tačka 14. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09) donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Sarajevo osiguranje“ d.d. Sarajevo - Filijala Mostar podnesena protiv st. 2. i 3. Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06- 000815 od 26. aprila 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Sarajevo osiguranje“ d.d. Sarajevo - Filijala Mostar podnesena protiv stava 1. Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06- 000815 od 26. aprila 2007. godine, zato što je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
1. „Sarajevo osiguranje“ d.d. Sarajevo - Filijala Mostar (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju Aid Glavović i Jasmin Humačkić advokati iz Sarajeva, podnio je 1. avgusta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0- Rev-06-000815 od 26. aprila 2007. godine.
2. Drugim stavom osporene presude Vrhovnog suda odbijena je apelantova revizija koja je bila izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1299/05 od 16. marta 2006. godine, kojom je preinačena Presuda Općinskog suda u Mostaru (u daljem tekstu: Općinski sud) broj P-1523/04 od 5. aprila 2005. godine na način da je tužiteljici (M.Č.) dosuđena naknada štete po osnovu umanjenja opće životne sposobnosti i naruženosti u ukupnom iznosu od 49.500 KM, koju je tužiteljica pretrpjela nakon teške saobraćajne nesreće koja se dogodila nakon što ju je udario vozač automobila koji je bio apelantov osiguranik. Trećim stavom osporene presude Vrhovnog suda ostala je neizmijenjena presuda Kantonalnog suda, u dijelu u kome se potvrđuje presuda Općinskog suda kojom se tužiteljici dosuđuje određeni novčani iznos na ime troškova liječenja. Prvim stavom osporene presude Vrhovnog suda djelimično je usvojena revizija tužiteljice, te je ukinuta presuda Kantonalnog suda i u tom dijelu je predmet vraćen na ponovno suđenje, a odnosi se na odbijanje tužiteljicinog zahtjeva za tuđu njegu i pomoć koji je, u određenom iznosu, bio usvojen presudom Općinskog suda, kao i u odnosu na odbijanje tužiteljicinog zahtjeva radi mjesečne rente na ime izgubljene zarade.
3. Obrazloženja presuda Vrhovnog, Kantonalnog i Općinskog suda saglasna su u pogledu toga da je za nastali štetni događaj, bez ikakve sumnje, odgovoran apelantov osiguranik - vozač motornog vozila (M.S.) čija je krivična odgovornost utvrđena pravomoćnom Presudom bivšeg Osnovnog suda u Mostaru broj K-144/91 od 10. oktobra 1991. godine. Navedeni sudovi saglasni su u pogledu toga da potraživanje iz predmetne tužbe nije zastarjelo, obzirom da je tokom postupka izvršena rekonstrukcija spisa koji je izgorio tokom ratnih dejstava. U cilju odlučivanja o zahtjevu za rekonstrukciju spisa, saslušan je bivši tužiteljicin advokat koji je izjavio da se sjeća kako je u martu 1992. godine podnio tužbu protiv apelanta, te da se sjeća tužitejice jer je bila vrlo mlada osoba koja je prilikom predmetne saobraćjne nesreće zadobila teške tjelesne povrede, kao i da mu je njena tužba bila posljednja jer je ubrzo počeo rat i on se prestao baviti advokaturom. Navedeni svjedok je izjavio da je krajem 1991. godine okončan predmetni krivični postupak, te da mu je trebalo par mjeseci da prikupi dokumentaciju potrebnu za podnošenje tužbe, što potvrđuje i potvrda PU Mostar od 3. marta 1992. godine koja sadrži podatke o registraciji i osiguranju od autoodgovornosti za motorno vozilo koje je učestvovalo u predmetnoj saobraćajnoj nesreći. Na temelju navedenog sudovi su zaključili da je predmetna tužba podnesena u martu 1992. godine, te da je podnesena u roku od tri godine iz člana 376. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima. Sudovi su bili saglasni i oko stupnja zadobijenih povreda, obzirom da je stalni sudski vještak medicinske struke u nalazu i mišljenju izričito naglasio da je tužiteljicina životna sposobnost umanjena za 80% kao i da postoji naruženost visokog intenziteta. Navedeni sudovi nisu bili saglasni jedino u vezi toga, da li je tužiteljica uspjela dokazati osnovanost njenog zahtjeva za dosuđivanje naknade na ime tuđe njege i pomoći kao i rente na ime izgubljene zarade, te je u tom dijelu predmet vraćen na ponovni postupak Kantonalnom sudu.
4. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija) te povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Apelant pretežno osporava dozvolu rekonstrukcije spisa u konkretnom slučaju, te smatra da je to izvršeno proizvoljno i bez utemeljenja u zakonu, kao i da nema dokaza da predmetna tužba nije zastarjela tj. da je bila podnijeta u zakonom propisanom roku od tri godine. Apelant smatra i da je Vrhovni sud proizvoljno odlučio, o tome da predmet vrati na ponovni postupak u dijelu odlučivanja o zahtjevu za naknadu rente na ime tuđe njege i pomoći te naknade rente na ime izgubljene zarade.
Dopustivost prima facie
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).».
8. Ustavni sud primjećuje da apelant povredu prava na pravično suđenje vidi u proizvoljnom utvrđivanju činjenica i primjeni prava navodeći da je o zahtjevu za rekonstrukciju predmetnog spisa odlučeno proizvoljno te da, imajući to u vidu, nije na pouzdan način dokazano da je tužba podnijeta u zakonom predviđenom roku.. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ne vidi ni jedan razlog na temelju kog bi mogao zaključiti da je proizvoljno odlučeno o zahtjevu za rekonstrukcijom predmetnog spisa. Osim toga, Ustavni sud smatra da su za svoje odlučenje o pitanju eventualne zastarjelosti potraživanja sudovi dali zadovoljavajuća obrazloženja, koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Imajući u vidu navedeno, a naročito stav naveden u ovoj odluci, da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koje se poziva, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Nadalje, apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. U suštini, navodi o kršenju prava na na imovinu zasnivaju se na navodima o pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, a sve u vezi dozvole rekonstrukcije predmetnog spisa u konkretnom slučaju. Međutim, kako je već rečeno, nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu, pa je apealcija i u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovana. Preuranjenost
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
(14) apelacija je preuranjena;
11. Prema navedenim odredbama, apelacija se može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen.
12. U konkretnom slučaju postupak o predmetu apelacije je u toku pred Kantonalnim sudom u dijelu koji se odnosi na naknadu za tuđu njegu i pomoć, pa slijedi da je apelacija preuranjena.
13. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. i 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović